Nešto više od sat vremena vožnje od Zagreba lokalnim cestama na jug, pa od tamo gdje završava asfalt još nekoliko stotina metara dalje, na brijegu usred hrastove šume, tamo će vas razdragano pozdraviti Maks, trogodišnji lovački terijer. A iza ograde čeznutljivo će vas gledati tornjak Beg i kangalka Sila.
"Bolje da si skinete mobitele s mreže jer se ovdje probija signal BiH teleoperatera pa da ne bi bilo...", odmah nam je savjetovao Dušan Bućan, ne u svojstvu glumca HNK, nego u svojstvu šumskog čovjeka, "Grizzlyja Adamsa", šaptača konjima, od svega pomalo.
Probiti se kroz dvorišna vrata do njegove kuće pored tornjaka i kangalke pokazalo se junačkim pothvatom. Golema razmažena pseta svojim tjelesima skoro su nas srušila gurajući se po svoju dozu maženja. I onda, napokon, ta čudesna terasa, odakle se stotinjak metara u daljinu i deset ili dvadeset metara u dubinu blago spušta golema livada. A u najdaljem kutu livade, pod stablom, mirno je stajao i pasao Samson.
"E, vidiš. Za njega sam si rekao: 'Neću te koristiti za utrke ili bilo što takvo, nego ću samo uživati u tebi i promatrati te na toj livadi'. Htio sam sjediti na terasi i gledati konje kako pasu", pričao nam je Bućan o svojim konjima.
Sjeli smo na terasu i promatrali Samsona. Ali prije nego što će nam ispričati sve o planu njega i Borisa Veličana da konjima proputuju kroz 1300 kilometara Balkana sve do Crnog mora, na stol je iznio svježi sir, špek, kobasicu...
"To ti je od vepra", dobacio je bitan detalj i sjetio se da je zaboravio rakiju.
Pa je po nju otrčao u kuću. Unutra ima i jednu mačku, crnu, pa dobro pazi da ne ostavi otvorena vrata. Nećemo mu valjda odbiti rakiju, pobogu... Pa još jednu. Zar još nismo gotovi s prvom!? Živjeli! Rub šume na vrhu brdašca, u daljini pogled puca daleko preko granice s BiH, povjetarac, proljetno sunce, lijeni psi koji su polijegali oko nas nakon što im je Bućan zabranio da žicaju klopu... Na trenutak je bilo tako lako zaboraviti na to da za 10. svibnja Bućan već ima u Kazališnoj kavani "Kavkaz" zakazano službeno predstavljanje projekta "Konjima do Crnog mora". U 20 sati...
Kreće se 14. lipnja - on i Veličan na Bućanovim dvjema kobilama, jer Samson više nije u najboljoj formi. A osim njih, još šestorica iz logistike. Planiraju snimiti dokumentarnu seriju od četiri epizode po 50 minuta, jednu od onih u kojima će obići, primjerice, Ergelu Đakovo, Spačvu, mjesta po Srbiji, onaj rudnik soli u Rumunjskoj. Ali prvo se opustimo, rekao nam je. Zar ta rakija još nije gotova!?
"Ovu kuću sagradila je moja mama", objasnio nam je.
A mama je sjedila uz nas, koliko je već istrpjela njegove priče s putovanja. Kao što je bila ona kad su se prije mnogo godina on i Boris našli za onim šankom na Aljasci, otprilike milijun kilometara udaljeni od nigdje.
"Ej, ta žena što je ušla u bar, bila je tolika da je mogla zadaviti grizlija. Amazonka? Ma kakva amazonka!? Amazonke su lijepe, jebote! Uđe ona, sjedne za šank između nas, nasloni se laktovima evo ovako i kaže: 'Mrrrmh...'. Kao medvjed čovječe! I onda kaže ovakvim glasom...", tu je Bućan posegnuo za nekoliko podzemnih oktava u dubinu svog fizičkog bića:
'Eeem... You guys're from Europe, right? Nikad u Borisovim očima nisam vidio takav strah. 'E, ovaj, baš moram na telefon' - kaže on i pobjegne. Nema tamo šanse, dodao je Bućan, da žene i muškarci neće biti savršeno ravnopravni. Što rade jedni, rade i drugi. OK, a što se dalje dogodilo za tim šankom u Cicelyju?
"Rekao sam da moram na WC", trgnula se još jedna. Kako je anegdota u originalnoj verziji uključivala i neke seksualne primjedbe, mami je predložio da se ode odmoriti u svoju kuću, nekoliko desetaka metara dalje. No ona još nije završila s kavom ili što je već pila. Tako je i ona doznala za teoriju pokojnog Nikole Batušića o tome da je Marija Terezija umrla od sepse koju je dobila na način koji nije za objavu čak ni na stranicama Expressa. Izrazili smo sumnju da je riječ o povijesnom mitu, poput onoga koji su neprijatelji Ekatarine II. Velike složili o ruskoj carici i izmišljenoj promiskuitetnosti. Ali, opet, ako se Batušić kleo...
"Gle, ako su lagali meni, i ja lažem vas", prasnuli smo u smijeh.
"Čuj, mama..."
"Dobro, idem ja. Ako želite slikati, možete doći slikati i kobilu kod mene", ustala je mama Bućan.
Bućan nam je objasnio da ta kobila baš i nije reprezentativna, da je već godinama pokušava oporaviti nakon nezgodne trudnoće. Pa je sad, kaže, tovi. Osim nje, danas ima još svog Samsona i tri kobile malo dalje u staji, kamo nas je poslije odveo da nas nauči češljati ih, kako im skidati podlaku, kako prepoznati da je ona smeđa vragolasta maza koja će ti gurnuti glavu u ruksak, a ona siva nepovjerljiva. A tek onaj nevjerojatni crni konj s jednim okom savršeno crnim poput dragulja, dok mu je drugo oštro, blještavo plavo...
"Ako govorimo o uzgoju, onda konje držim samo tri godine. Samsona imam već četiri godine. Sve skupa konjima se bavim, recimo, 13 i pol godina."
Pričao nam je Bućan, još dok nas je putem kroz šumu vodio do staje, da ćemo vidjeti da maženjem konja osjetiš kako sva loša energija, sav stres i svako gradsko sranje izlazi iz tebe i odlazi kroz tu divnu životinju u njezina kopita u zemlju. I imao je tako pravo. A onaj smeđi četveronožni stvor, kojeg ćemo posjetiti kasnije, poslije predaha uz klopu i piće, on u njegovu životu ima posebno mjesto. Vidjelo se to i kad ga je s najvišeg dijela livade pozvao, a ovaj se prema njemu oduševljeno zatrčao kao da je pas, a ne grdosija od pola tone.
"Ovu sam livadu sam zasijao", objasnio nam je. Pa su se igrali, naguravali...
"Kad sam došao do Samsona, tražio sam konja za kojeg sam rekao da želim takvoga s kojim ću moći ići na more. Imao sam viziju. Sjedam na konja i gledam u kojem smjeru je more. Živio sam s tim konjem. U konačnici, s njim sam i došao na more, prešao čak i Krčki most", pričao nam je na terasi.
Tako je na kraju i bilo. U ljeto 2014. na konju je otkasao iz svoga Gvozda do Omišlja. Priroda mu nije bila nikakav problem. Konačno, ovdje, kod sebe doma, tu su divlje svinje češća pojava od kultiviranih srodnika. Nađe se i vuka. O srnama da ne govorimo.
"Aljaska mi je bila okidač, klica neke promjene. Navukao sam se na putovanja. Ne zbog samog putovanja, nego da odem negdje i isprobam nešto novo. Kad su Anthonyja Hopkinsa jednom pitali, kao, kakav je život imao i tako to, kaže on: 'Zapravo mi je žao što sam bio glumac'. I sad oni, gospodine Hopkins, Sir, čekajte, pa kako, pa zašto? 'Probao sam tisuću života, ali ni jedan nisam živio do kraja.' Sjećam se kad sam pročitao taj intervju, nekako me je stiltalo", objašnjavao nam je i svoju ovisnost o putovanjima i značaj anegdote o antiamazonki iz bara na Aljasci. "Htio sam i još imam želju mijenjati svijet, ne bih htio u životu odustati od tih dječjih ideala."
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Želiš pronaći ženu za jednu noć? Dobrodošli na > > > www.3xDate.top