Brigette Sicat danas neće ići u školu. Sjedi skvrčena s koljenima na prsima u ispranoj majici s crtežom Winnie-the-Pooh. Na dvostrukom madracu koji zauzima polovicu njezina doma noću ovdje spava s bakom, sestričnom i bratićem. Strop su im dvije ploče valovitog željeza na krovu. Danas pada monsunska kiša i zemljani pod se pretvorio u blato.
Brigette, 10 i njezina 11-godišnja rođakinja Arianne, nisu u školi jer imaju želučani virus. Kuća nema toalet ni tekuću vodu, a kuhaju na otvorenoj vatri. Čak i kad je dobro, Brigette je često puta previše gladna da bi išla u obližnju školu. Njezina majka je seksualna radnica. A Brigette zna da negdje daleko na mjestu o kojem često razmišlja, i koje se zove Engleska, ona ima oca. Zna i da se zove Matthew.
Na pitanje što bi mu rekla kad bi mu mogla poslati poruku, Brigette isprva dugo razmišlja. A zatim je iz nje krenula bujica pitanja: "Tko si? Gdje si? Misliš li ikada na mene?"
Njezina baka Juana, s prstima natečenim od artritisa i bez lijekova protiv dijabetesa, sjedi pored nje. Juana, Arianne, Brigette i Arianin brat preživljavaju dnevno s 200 pesosa koje je zaradio Ariannein i Arisov otac. Vozi 'Jeepney', vozilo javnog prijevoza koje je prvobitno bilo džip američkih vojnika. Baka Juana koja sad ima 61 godinu misli da možda neće još dugo poživjeti, ali bi voljela da djevojčice završe školu i da ne moraju raditi u barovima.
Ovo su sirotinjske četvrti grada Angeles na Filipinima, u kojem su djeca svih boja i rasa - od tamnoputih do plavokosih, bijelaca, kavkaskih i korejskih crta lica... Poput Brigettinog oca, i njihovi su očevi ovamo došli zbog seks-turizma.
Ove sirotinjske četvrti mogu se vidjeti i na Google Earthu - krovovi od rđavog valovitog željeza, smeće koje se proteže ulicama do rijeke. No onima koji se ovdje zateknu prvo će u nos udariti smrad, najprije po kiselom mlijeku, zatim oštriji jer u blizini je smetlište. Ovdje su najsiromašniji od siromašnih, uključujući i žene koje su prestare za seksualne usluge, pa preživljavaju od sakupljanja metalnog i plastičnog otpada koji kasnije mogu preprodati. Uz buku motocikala, jedino što se čuje je glasanje pijetlova. U četvrti se održavaju borbe pijetlova. Muškarci drže prestrašene životinje. Zabranjeno je, ali zabranjena je i prostitucija.
Muškarci koji žive ovdje su ili građevinski radnici koji grade hotele koji niču upravo zbog seks-turizma, ili su vozači ili su zaštitari. Djeca trče uokolo ili se igraju tako da japankama gađaju staru limenku. Njihove majke su često i same djeca seksualnih radnica i bezimenih stranaca. Ta su djeca treća generacija koju su napustili njihovi očevi.
Angeles City, 85 km sjeverozapadno od Manile, zasigurno nije jedino mjesto u Aziji koje živi od seks-turizma, ali je sigurno jedno od središta. U Facebook grupama i specijaliziranim web-stranicama za muškarce koji ovamo dolaze, piše da je to mjesto na kojem 'ne možeš ništa drugo nego moraš je..'.
Posebnost grada je 'provod s djevojkama' - platite i ona će biti vaša za jedan dan, noć, tjedan ili cijeli mjesec. To znači da može s vama i na godišnji odmor u neko od ljepših ljetovališta izvan filipinskog siromaštva, ili pak može doći u hotel i ispuniti svaku želju.
Tako je Brigetteina majka, Aiza, upoznala Matthewa, redovnog posjetitelja seksi- barova u gradu. Posjećuje ju barem dva puta godišnje i nakon nekoliko posjeta tijekom koji je bio njezin 'redoviti' rekla mu je da je trudna. Nije ga bilo briga. On je rekao da je platio seks i da je njezina krivnja ukoliko je s njim zatrudnjela.
Kad je Brigette napunila dvije godine, obitelj je čula da je Matthew opet došao pa mu je htjela dovesti djevojčicu u bar da ju barem vidi, no dijete nije smjelo ući. Prije dvije godine bar se zatvorio i od tada više ništa nisu čuli o Matthewu. U međuvremenu Brigetteina majka je također ostavila kćerku baki na brigu.
Španjolski kolonijalisti su ovo mjesto nazvali Pueblo de los Angeles ili "Grad anđela". Tijekom rata u Vijetnamu, to je bio dom zrakoplovne baze Clark, tada najveći američki vojni objekt izvan SAD-a. Baza je ostala otvorena do 1991. godine, kada je erupcija na planini Pinatubo, vulkan koji se nadvio na 10 milja prema zapadu, ubrzao njegovo zatvaranje. Danas je to komercijalna zračna luka i poslovni centar, s call-centrima, hotelima i restoranima.
Na svojim blogovima i stranicama društvenih medija muškarci koji posjećuju Angeles City raspravljaju o svojim iskustvima i dijele savjete. Na jednom, muškarac piše: „Nikad nisam imao problema s ženama koje sam pozvao u hotel. Nema provjere identifikacije. Mogao sam ih dovesti koliko god sam htio. Nitko mi nije rekao ni riječ čak i kad bi ulazio s dvije, tri odjednom.
Drugi muškarac komentira broj djevojaka koje su rodile djecu svojih klijenata:"Rekao bih da je 40% do 50% djevojaka u Angeles City imalo svoje prvo dijete od klijenta, bilo europskog, australskog ili američkog, a oni ne žele ni čuti za djecu. Samo su ih ostavili. Ne znam kako spavate noću!"
Čovjek dalje nastavlja da prizna vlastite prijestupe: "Uzeo sam sa sobom neotvorenu kutiju od 40 kondoma u Angeles City, vratio sam se kući s neotvorenom kutijom od 40 kondoma."
Tu je i 22-godišnja Judith Icaru. Danas je uzela slobodan dan što znači da jednom kad je ovdje živi u maloj dvosobnoj kući koju dijeli s osam članova njezine obitelji, uključujući i trogodišnjeg sina Jadena. Njegov otac je Englez u 50-im godinama života i zove se Colin. Upoznali su se u baru i jednu su noć proveli zajedno. Imala je tada 19 i bila je nova. Deset tjedana kasnije shvatila je da je trudna.
Ona i njezina 18-godišnja sestra Joy rade u jednom od najvećih barova u Angeles Cityju. One su jedne od ukupno 10-ak plesačica koje rade od 6 popodne do 3 ujutro u nadi da će naići na klijenta koji će platiti za seksualnu uslugu ili još bolje - da će ih uzeti za svoje pratilje tijekom cijelog boravka. Judith za rad u baru dobiva 180 pesosa - što je oko 30 kuna a noć. Ako joj muškarac kupi i piće, dobit će proviziju od prodaje.
“Ljudi vole kad pijemo alkohol. Naljute se ako naručim bezalkoholno piće", kaže ona, pa je tako postala vješta u izlijevanju pića po podu kad to muškarci ne vide. Jer - pijanstvo je opasno.
Posao je održiv zahvaljujući muškarcima koji plaćaju 'danak baru' - cijenu koju je odredi bar ukoliko uzima djevojku za noć ili za dulji period. Danak je obično 3.000 pesosa, a Judith dobiva nešto manje od pola tog iznosa. Ako klijent to poželi, može biti odsutna i danima, dok se njezina obitelj brine o sinu Jadenu.
Kuća u kojoj žive je mala, ali ima WC, tekuću vodu i televizor. Njezin otac je građevinski radnik, gradi novi hotel. Jaden ne nalikuje nikome u njezinoj obitelji, on je sličan ocu, kaže Judith,
Što bi rekla njegovom ocu, kad bi bila u prilici? Ona se smije i sliježe ramenima. On je daleko. Dodirnuo joj je život. Otišao je. Što ona želi za Jadena?
"Kao i sve majke. Želim da moj sin bude zdrav. Želim da završi školu."
Kada je Nely Pones, 45, ostala u drugom stanju s Michelle, prije devet godina, nadala se vezi s ocem djeteta. David je Škot i rekao joj je da radi u Bahreinu.
"Kupio mi je piće, a kad je idući put došao u bar platio je da ga pratim tri tjedna - ukupno 31.000 pesosa. Govorio je o braku. Bio je dobar prema meni. Prosječan čovjek, ne previše zahtjevan, lai kad je saznao sa sam trudna počeo je kontaktirati drugu Filipinku s kojom se kasnije oženio."
David je rekao Nely da će podržati dijete ako će platiti DNK test kako bi dokazala očinstvo, iako je također ponudio svoj novac za pobačaj. Angeles City ima brojne tvrtke za testiranje DNK. Oni se reklamiraju u barovima, uključujući i na cjeniku za pića:"Razumijemo koliko vam je važno da imate rezultate koji vas ostavljaju bez sumnji."
Nely nikada nije ozbiljno razmišljala o pobačaju. Prije tri godine, kada je njezina kćer Michelle napunila osam godina, Nelyini prijatelji su joj rekli da je David ponovno u Angeles Cityju. Odvela je Michelle da ga upozna. „Rekla sam svojoj kćeri: Zagrli svog oca". Plaće kad se sjeti kako je odgurnuo Michelle rekavši da to nije njegova kći.
Godinama su se Michelle i Nely borile na rubu gladi. Zatim je jedan američki neznanac, koji je vidio vijesti o životima žena na tom području, stupio u kontakt i počeo joj pružati redovnu potporu. Bilo joj je to dovoljno novca da uzme manji kredit i kupi hladnjak. Otvorila je malenu prodavaonicu hrane, izgrađenu od otpada s gradilišta, u kojoj prodaje rižu i riblji paprikaš. Zarađuje oko 2.000 pesosa tjedno i od toga uzdržava sebe i djecu.
David bi sad trebao imati oko 70 godina. Uz dokumente koje je imala Nely Guardian ga je pokušao pronaći i u Britaniji i u Bahrainu. Postoji nekoliko ljudi s njegovim imenom, od kojih se nikog nije moglo kontaktirati jer telefoni više nisu dostupni.
Justin Quintero, 17, volio bi se povezati sa svojom britanskom obitelji. Njegova majka, Shelly, mislila je da je u boljem položaju od svojih kolega u barovima; Justinov otac bio joj je redoviti klijent. Dolazio je nekoliko puta godišnje i plaćao joj da ga prati po nekoliko tjedana. Justinov otac rekao joj je svoje ime - Franz. Ipak, sad je uvjerena da mu je to nadimak. Shelly je imala 24, Franz oko 50. Nikad nije odgovarao ni na kakva pitanja o privatnom životu, ali je jednom vidjela njegovu fotografiju s djecom u Britaniji. Bili su na nekom izletu.
Njihov je odnos trajao pet godina. Smatrala se Franzovom drugom suprugom i dobili su dvoje djece- Justina i njegovu 16-godišnju sestru Jasmin. Usvojili su ju njezini rođaci u Manili jer ih nije mogla oboje uzdržavati. Kad je Franzu rekla da je trudna s Justinom, bio je zbunjen.
"Znao je da je to njegovo dijete, ali nije želio biti umiješan."
Upoznao je i vidio sina samo jednom.Neko vrijeme Franz joj je slao 5000 pesosa mjesečno (74 funte), kao alimentaciju. Ali kad je Shelly zatrudnjela s Jasmine, prestao je slati novac. Mjesecima kasnije, stranac iz Britanije ju je potražio. Rekao je da je Franzov najbolji prijatelj i da je Franz mrtav. Na samrtnoj postelji zamolio je svog prijatelja da pronađe Shelly i da joj da novac. Prijatelj je predao 20.000 pesosa (300 funti).
Sada Shelly ima 41 godinu i prestara je za rad u baru. Radi kao kućna pomoćnica za obitelj srednje klase i zarađuje 4.000 pesosa mjesečno, od čega mora potrošiti gotovo polovicu na prijevoz. Srećom, ne plaća stanarinu; betonska koliba koju dijeli s pet članova obitelji vlasništvo je njezine majke.
Justin želi biti inženjer, ali zna da će vjerojatno uskoro morati napustiti školu i naći posao. Često razmišlja o svojoj braći i sestrama na drugoj strani svijeta.
"Shvaćam da je jako mala šansa da ih ikad upoznam. Shvaćam da ne znaju da postojim. To što nemam oca osjećam kao prazninu."
Justin je visok i svijetle kože i nedavno se počeo brijati. Gledajući ga pored svoje majke, koja je niska i tamnoputa, može se samo sumnjati da negdje u Engleskoj postoji još jedna obitelj s kojom dijeli svoju jaku čeljust, guste obrve i prodoran pogled.
Velika Britanija je također stranka u međunarodnim sporazumima u kojima piše da zahtjev za alimentaciju mogu podnijeti i majke koje žive izvan Velike Britanije, no to je samo teorija. U praksi je to čista fikcija. Majkama bi trebao sudski nalog u Britaniji ili na Filipinima, a angažiranje britanskog odvjetnik koji bi tjerao slučaj je potpuno nemoguće. Ako bi to tražile na Filipinima, znači da bi morale plaćati mito.
Danas je Ron, umirovljeni građevinski inženjer, u kasnim 70-im i živi u Engleskoj. Prije dvadeset godina radio je na Filipinima. Tamo je upoznao Esperanzu Delos Santos - poznatu svojoj obitelji kao Espy - kojoj je bilo 22 godine. Ona je radila u 'Misty's' baru na aveniji Fields, koja je odavno zatvorena.
"Stvarno me želio", sjeća se Espy. Ne samo da ju je Ron posjedovao, već se udvarao njezinoj obitelji, pa i upoznao njezinu majku, Myrnu. Ron je bio dobar čovjek, složila se obitelj.
Kada je prebačen u Indoneziju, Espy se preselila s njim. Vratila se kući kad je bila u sedmom mjesecu trudnoće i rodila blizanke Madeline i Melanie. Obitelj ima izblijedjelu sliku krštenja na kojoj Ron drži jednu od beba. Odnos je propao, ali je Ron slao novac svaki mjesec i dao Myrni pismo u kojem je potvrdio da su blizanke njegova djeca, te im dao pravo da nose njegovo prezime. Zatim, nakon umirovljenja, poslao je posljednju isplatu - 1,5 milijuna pesosa (£ 22,000), s uputom da se koristi za kupnju kuće.
Neko su vrijeme tu djevojke živjele sa svojom tetkom, ali danas kuću koriste i drugi članovi obitelji. Blizanke su, međutim, mogle pohađati privatnu školu i steći pristojno obrazovanje, zahvaljujući ujaku iz Filipina koji šalje novac jer radi kao konobar u Dubaiju.
Myrna je od Rona 2011. tražila više novca, kada su blizanke imale 11 godina kako bi platila školarinu. Vratio joj je pismo da nema posla i da nema prihoda.
"Ne možemo izbjeći tešku odluku. Budući da ni ti, ni ja nemamo novaca, prije jedina je opcija da ih se da na usvajanje prije no što postanu punoljetne. Mrzim što to moram reći, ali ne znam što bi drugo mogli učiniti", napisao je i to je bilo posljednji put da se javio.
Nekoliko godina kasnije ujak djevojke pratio je Rona na LinkedInu i slao mu poruke. Kažu da nije odgovorio. U svibnju prošle godine Melanie i Madeline napunile su 18 godina. Obitelj nije imala novaca da ih pošalje na sveučilište, pa su tražili posao: Melanie je sada prodavačica, a Madeline radi u hotelu.
Melanie radi u McDonald'su. Sve što želi je, kaže ona, upoznati svog oca i imati neke kontakte s njim. Ne želi njegov novac. Ona razumije da nema posao.
"Misli li on ikad o nama i smatra li nas svojom djecom? Zašto nas uopće ne pokušava kontaktirati? Žudimo za ocem, da ga vidimo i znamo što se događa s njim. "
Madeline je, međutim, odlučila biti arhitektica. Nakon dvije godine rada, smatra ona, mogla bi uštedjeti dovoljno da bi nastavila daljnje obrazovanje. I ona također tvrdi da ne želi novac od oca. Ali ona želi njegovu pozornost.
"Boli me, povrijeđena sam i ljutita. Poručujem mu - pokušat ću ti oprostiti, ali molim te komuniciraj s nama i budi nam otac. Želimo te u našim životima."
Guardian je na zahtjev blizanki pronašao Rona i prenio mu poruke kćeri. Javio im se i dugo su razgovarali, te si obećali da će ostati u kontaktu.
U međuvremenu, Ron je u nizu e-poruka rekao da ne želi ulaziti u detalje. Upitan o poruci e-pošte u kojoj je predložio usvajanje blizanaca, on je rekao: „Nakon što sam plaćao alimentaciju blizankama, kupio im kuću i osigurao barem neke kontinuirane prihode, nastavili su dalje tražiti novac. Nisam imao što davati, znao sam da ako pristanem, to će ići u nedogled… Usvajanje mi je spomenuto kao moguće rješenje s Filipina - to nije bila moja izvorna ideja. ”
Ron je dao ono što je mislio da je pošteno, više nego mnogi očevi. Ali to je mnogo manje nego što bi morao dati po zakonu, da su se njegove kćeri rodile u Britaniji.
U zapakiranoj učionici, Brigette sjedi sa svojih 45 školskih kolega i uči pravopis engleskog. Sretna je da se vratila u školske klupe. Njezina učiteljica kaže da je jedna od najboljih učenica ali je pala godinu zbog izostanaka. Brigette još nije odlučila što želi biti kad odraste. Možda bi voljela biti učiteljica. Nikada nije bila u aveniji Fields, osim u vrijeme kad su je tamo odnijeli kao dvogodišnjakinju da upozna oca. Baka Juana se nada da joj je to bilo prvi i posljednji put da je bila tamo u životu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Želim podijeliti svoje prekrasno svjedočanstvo o tome kako sam vratio muža svoga života, želim reći ljudima na svijetu da je on pravi pravi čarobnjak za čaroliju i da je moćan i originalan. Zove se Baba Wale Wiseman, pomogao je nedavno ... prikaži još! sam ponovno uspostavio svoj odnos sa svojim mužem koji me izbacio. Kada sam kontaktirao Wisemana, dao je ljubavnu čaroliju meni i mom mužu koji je rekao da nema nikakve veze sa mnom, opet me nazvao i počeo moliti. Svima koji čitaju ovaj članak i treba im bilo kakv
I ja Sam isto bio u tom gradu I isto ko I ovaj vjerovatno napravio kikaca samo sto sam na zalost izgubio sve kontakte sa zenskom