Mjesecima je trajalo međusobno optuživanje mnoštva uključenih strana oko toga tko je glavni krivac zašto se s gašenjem pariške katedrale Notre Dame kasnilo čak pola sata. Velikim istraživanjem New York Times je došao do odgovora na to pitanje, a otkrio je i to da je katedrala iz gotičke katedrale iz 12. stoljeća bila na rubu potpunog urušavanja.
Odnosno, jedini zaslužni za njeno spašavanje su pariški vatrogasci koji su dotle riskirali svoje živote da je pravo čudo da nitko od njih nije poginuo. Bio je ponedjeljak, 15. travnja, tjedan uoči Uskrsa i velečasni Jean-Pierre Caveau držao je u 18 sati i 18 minuta misu pred nekoliko stotina vjernika i posjetitelja.
U tom trenutku radnik koji je samo tri dana ranije zaposlen na praćenju između ostalog i požarnih alarma, radiovezom je javio crkvenom čuvaru koji je stajao samo metar ili dva od oltara: "Vatra!"
Rekao je čuvaru neka od provjeriti. Ovaj je poslušao i četiri minute poslije nije pronašao ništa. Prošlo je 30 minuta prije nego što su shvatili da je čovjek, zbog njihovog nesporazuma, otišao u pogrešan dio katedrale. Vatra je izbila u potkrovlju katedrale, širila se po slavnoj prastaroj drvenoj konstrukciji krova, znanoj i kao "šuma".
Tražio požar na drugom kraju kompleksa
Radnik koji je pokrenuo uzbunu zbog alarma za požar bio je u manjoj zgradi u katedralu u kojoj se nalazi i župni ured. Kasnije će se ispostaviti da je čuvar odjurio do potkrovlja sakristije, također male zgrade uz katedralu, udaljenu od centra za sigurnost više od pola dužine Notre Damea.
Prošlo je već 10 minuta od alarma i radnik na alarmu, umjesto da pozove vatrogasce, zbunjeno je stao zvati svog šefa. A ovaj mu se nije javljao. Tek dosta poslije uspjeli su se čuti i tek 25 minuta od oglašivanja alarma je šef napokon shvatio u čemu je stvar.
"Bježi iz sakristije i trči do glavnog potkrovlja!", javio je čuvaru.
A niti tada nije bio kraj. Do tamo je čuvar morao istrčati čak 300 uskih stepenica. Ono što je zatekao bio je oganj koji je već bio sasvim izvan kontrole. Vatrogasci su došli i našli se u skoro pa nemogućoj situaciji. New York Times je povezao stvari nakon mnoštva razgovora s ljudima iz katedrale i sigurnosne tvrtke Elytis.
Katedrala danas zjapi otvorena prema nebu, razvaljenog krova i radnici tek velikim ceradama pokušavaju zaštititi Notre Dame od kiše, vjetra i sunca. U novinarskom istraživačkom pothvatu nije izašao na vidjelo i uzrok požara, to se još istražuje, ali je isplivalo da je naprosto nevjerojatno da se građevina stara 800 godina nije srušila.
Drugi sat otkako je izbio požar prošao je u šoku i osjećaju bespomoćnosti. Prvi vatrogasci koji su stigli uz 300 stepenica, suočili su se s paklom kakav nisu očekivali. Morali su se povući. A onda su, iz čistog očaja, poslali malu skupinu posebno opremljenih vatrogasaca ravno u srce vatre.
"Pojavio se osjećaj da je riječ o nečem većem od života, da možemo izgubiti Notre Dame", objasnio je gradonačelnik četvrtog pariškog arondismana Ariel Weil.
Ispalo je da je sustav požarnog alarma nastajao čak šest godina prije nego što su ga sklopili u cjelinu. A i tada, to se pokazalo kao tisuće stranica dijagrama, mapa i ugovora. Na kraju, ispalo je, kad bi netko viknuo da je izbila vatra, trebalo je znati dešifrirati ono što je sustav izbacio kao odgovor na pitanje: "Gdje?"
Radio dvije smjene u komadu
Puno ljudi upozoravalo je na opasnost ranijih godina. Puno njih čudilo se što se to nije dogodilo i ranije. Plan reagiranja na požar, primjerice, nije uzimao u obzir pravu brzinu širenja vatre po skoro tisuću godina starom drvetu, suhom koliko je to uopće moguće, i bez ikakvih zidova ili nekih drugih protupožarnih mjera.
Na sve to došao je još neiskusni operator sustava alarma, tek treći dan na poslu. Usto, pokazalo se, on je već odradio smjenu i trebao ga je zamijeniti kolega. A kolega je bio odsutan. Tako da je on radio i drugu smjenu. A u što je gledao? Sustav se bazirao na složenom nizu cijevi koje su završavale detektorima dima, njih 160.
Ako bi izbila vatra, na monitoru se pojavljivala prvo poruka okvirnog lociranja mjesta uzbune, dakle, jedna od četiri zone. Jedna od tih zona nosi naziv: "Potkrovlje broda sakristija." Slijedio je niz slova i brojeva, za konkretni detektor to je bilo: ZDA-110-3-15-1. Tek potom slijedio je dio "područje usisavanja" koji je označavao da je riječ o potkrovlju katedrale.
Razumio operater ili ne što je vidio na ekranu, činjenica je da su vatrogasce pozvali tek pola sata poslije oglašavanja alarma. A protiv toga, koliko god bio glomazan i nezgrapan sustav, nema lijeka. U 18.52 netko je na Twitteru objavio: "Mislim da Notre Dame gori." I još je objavio video. U samo nekoliko minuta dim je postao tako gust da je, sukljajući, stao zaklanjati tornjeve.
U 18.44 jedna je turistkinja iz Chicaga uslikala katedralu s kristalno vedrim nebom iznad nje. Samo dok je prehodala Pont Saint-Michel, prizor se sasvim izmijenio. Nekoliko stotina metara, otprilike u to vrijeme, monsignor Chauvet je brbljao s prodavačima nekoliko stotina metara dalje, kad je netko od njih uzviknuo: "Gle! Suklja dim!"
Chauvetu je odmah bilo jasno što gori. Zvao je mobitelom da upozori osoblje, a oni su rekli da su vatrogasci na putu. Gradonačelnik Weil je poslije pričao da je ubrzo zavladala atmosfera kraja svijeta. Chauvet je plakao, čekajući vatrogasce. Oni su konačno stigli malo prije 19 sati. Oko katedrale su se okupile već stotine ljudi. Iz krova se već naziralo svjetlo plamena.
Ušli su u srce plamena na vrhu
27-godišnja glavna zapovjednica Myriam Chudzinski pričala je da je htjela postati vatrogaskinja još otkako je bila djevojčica. A kad se dovezla kamionom s kolegama, ostala je bez riječi vidjevši što se događa.
"Bili smo tako mali da je odatle bilo teško pojmiti odakle se uopće širi vatra. Ali, možda je i bolje da je bilo tako", pričala je, misleći na to da bi u tom slučaju znali pravu opasnost odlaska gore.
Dok se penjala s opremom za disanje i 25 kilograma opreme na leđima, prisjetila se da su nadležni odbili postaviti protupožarne zidove kako bi sačuvali originalnu drvenu konstrukciju. Tamo je nešto ranije već bila na nekim vježbama i poznavala je konstrukciju. A to je značilo da je, vidjevši plamenove, shvatila da se sve pretvorilo u zapaljenu kutiju sa šibicama.
Kad su se uspeli, zastali su na kamenom vijencu. I ubrzo se našli u situaciji da ih je stao okruživati plamen zbog zapadnog vjetra. Morali su bježati unutra. A unutra je bilo vrelo i nije se moglo disati bez aparata. Vatra se pretvorila u zid. S greda su otpadali komadi zapaljenog drveta. U 19.50 odjeknuo je zaglušujući prasak "poput divovskog buldožera koji je odjednom nabacao stotine stijena u kontejner".
Urušila se konstrukcija od 750 tona od ognjem obuhvaćenog drevnog hrasta, plus još puna olova. Udar je bio tako silovit da je u trenu zalupio sva vrata na ulazima katedrale. Pljusak buktećih krhotina stuštio se prema dolje, lomeći putem nekoliko kamenih lukova glavnog broda. Chudzinski i njena skupina preživjeli su samo zato što su u tom trenutku bili iza jednog zida.
Od zapovjednika su dobili naređenje da se svi, njih 50, hitno izvlače vani. Pomoću pet modernih vozila, stali su pumpati ogromne količine vode iz Seine, ali nije pomagalo. Prije nego što su vatrogasci pobjegli, stigli su shvatiti da će svakog trena planuti sjeverni toranj. A u njemu, viseći upravo na drvenim gredama, nalazilo se osam masivnih zvona.
Procijenili su, ako se to zapali, stropoštat će se divovska zvona, što bi moglo povući za sobom i južni toranj, a toliko razaranje, pak, srušilo bi kompletno zdanje katedrale. U 20.30 morali su si priznati da potkrovlje nemaju teoretske šanse spasiti. General Jean-Claude Gallet, zapovjednik pariških vatrogasaca, 54-godišnji veteran Afganistana, rekao je tada Weilu: "Za 20 minuta znat ćemo jesmo li je izgubili."
Samoubilačka misija
Potkrovlje su zanemarili, sve napore su upregnuli u spašavanje tornjeva, posebno sjevernog koji je već planuo.
"U tom trenutku bilo je jasno da vatrogasci koji su tada pojurili u katedralu, ne znaju da li će se moći izvući", pričao je Weil.
Bio je tamo i predsjednik Emmanuel Macron i premijer, Chauvet je ridao. Toranj je bio u plamenu. Odlamali su se komadi drveta poput palca i padali. Crijevo je puštalo. Tlak je vode je padao. I onda je jednom od vatrogasaca palo na pamet da uz nezapaljeni toranj podignu još dva crijeva kojima će štititi vatrogasce koji bi se u sjeverni toranj popeli iz južnog preko uske kamene konstrukcije.
Jedna grupa vatrogasaca odbila je ući u to. Druga je ušla i naišla i na zidove u plamenu. Ipak su se uspjeli popeti do visine zvona i odatle su konačno mogli lijevati vodu. Pod jednim je vatrogascem popustila stepenica i jedva se spasio od pada u ponor. Tek u 21.45 stavili su požar pod kontrolu, tek u 23.30 Macron je preko televizije objavio naciji da se najgore izbjeglo.
Krenula je potraga za uzrokom požara. Istražitelji su u tri mjeseca proveli oko 100 razgovora s mnogima, da bi došli do zaključka da je možda riječ o kratkom spoju na zvonu na vrhu tornja ili pak na liftu postavljenom za potrebe renoviranja. Neko su vrijeme razmatrali mogućnost i opuška nekog od radnika. Narednih dana direktor Elytisa rekao je da je primio dvije prijetnje smrću preko telefona i da su mu radnici u šoku.
