Life
30009 prikaza

Ekskluzivna reportaža iz ženske kaznionice u Požegi

Ženska kaznionica u Požegi
Ivica Galović (PIXSELL)
Statistika zatvora: nakon imovinskog delikta, najčešća su kaznena djela vezana za posjedovanje i promet opijatima, a tek onda dolazi tzv. ‘krvni delikt’, ubojstva i pokušaji ubojstva

Ma koliko puta ga prošle, osjećaj duljine puta do Požege nikako se ne smanjuje. Vrijeme se posebno rastegne jednom kad siđemo s autoceste u Novoj Gradiški i zadnjih se tridesetak kilometara vozimo uglavnom kroz polja i šumu, da bi napokon na kružnom toku skrenule u smjeru suprotnom od centra. 

Sve kaznionice vise s rubova mjesta pa tako i Ženska kaznionica u Požegi. Paula Zore i ja putujemo u Požegu svaki tjedan, dva ili tri, ovisno o duljini knjiga koje čitamo na književnom klubu koji smo u Skribonautima pokrenule još u jesen 2016., a duljina tog puta uvijek objesi jedan mali uteg umora na zadovoljstvo koje osjetimo svaki put kad se nađemo s našim čitateljicama.

ADX zatvor u Coloradu Najopasniji stanari Life Zatvor iz kojeg nema izlaska: Tu žive najgori od najgorih

Ista ta udaljenost puno je veći uteg za sedamdesetak žena koje služe kaznu zatvora u Ženskoj kaznionici u Požegi jer su sve tamo smještene bez obzira na to odakle dolazile. Tih sedamdesetak žena ujedno čini cijelu žensku zatvorsku populaciju u Hrvatskoj, mršavih 3-5 posto svih zatvorenika. 

Gurnute na rub Požege, između vojarne s jedne i velikog supermarketa s druge strane, za neke od tih žena, njihove obitelji i posebice njihovu djecu ta udaljenost je financijski nepremostiva. Doći u Požegu u posjet automobilom iz Zagreba traje minimalno šest sati, gotovo cijeli jedan radni dan, i stoji barem 422 kune. 

Dolazak iz Splita ili Dubrovnika puno je kompliciraniji i skuplji, i to za one obitelji koje imaju automobil. One koje tu mogućnost nemaju osuđene su na još skuplja višednevna putovanja javnim prijevozom. 

Geografska udaljenost u praksi znači da neke žene rijetko primaju posjete i viđaju svoju djecu, ona u njihovu slučaju postaje opipljiva izoliranost.

Ženska kaznionica u Požegi | Author: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Na ulasku u kaznionicu predajem gotovo sve što sam sa sobom donijela osim knjiga, one o kojoj ćemo danas razgovarati i donacije za idući susret.

Zatvorska knjižnica, za koju i Skribonauti i Rode već dulje sakupljaju knjige, mnogo je opremljenija nego prije, ali knjige i dalje kupujemo jer u našem književnom klubu čitamo isključivo suvremenu hrvatsku prozu, i to najčešće onu najrecentniju. 

U svijetu bez interneta i telefona, gdje je najpostojaniji doticaj sa stvarnošću iza zida televizijski program, novi naslovi su jaka veza sa svijetom iz kojeg su te žene izdvojene, njihov način da se ne osjećaju vremenski izolirane kad već jesu prostorno.

Proljeće je u punom jeku i okoliš kaznionice raskošniji je nego ikad – ruže, ljiljani, zečje uši i bezbroj drugog cvijeća koje ne znam imenovati cvate i buja u urednim lijehama uz stražarsku kućicu ispred koje danas stojim sama jer je Paula bolesna. 

Zatvor Ny Anstalt na Grenlandu JEDINSTVEN Life Zatvor za najgore na Arktiku: Umjesto kazne čeka ih luksuz

Sve je šareno, okopano i zbrinuto jer se zatvorenice okolišem bave na dnevnoj bazi. Gotovo sve rade, neke u onome što je ostalo od Orljavina pogona, druge održavaju prostorije i okoliš, kuhaju, peku kruh, peru, glačaju, vode knjižnicu...

Ako izuzmemo ovu potonju, kaznionica funkcionionira kao tradicionalna “zajednica” u kojoj žene dane uglavnom provode održavajući “dom”.

Ogoljena od 21. stoljeća prolazim kroz teška metalna vrata s druge strane zida na kojoj se nalazi zatvoreni odjel ženske kaznionice, gdje se i održava naš program. Iako mi nije do kraja poznat, znam da to dvorište ima precizan raspored i vidljiv nadzor. 

S vremena na vrijeme disciplinu omekša smijeh i mahanje djetetu koje svoje prve korake pokušava učiniti upravo tu, u dvorištu kaznionice. U istom tom krugu nalazi se poseban odjel za trudnice i majke s malom djecom, koja imaju pravo ostati s majkom u kaznionici do treće godine života.

Nakon toga, ako nemaju obitelji ili rodbinu koja se može za njih pobrinuti, bebe nesigurnih koraka prelaze u ruke Centra za socijalnu skrb.

Danas u dvorištu nema djece, osim pravosudnih policajki, tu su samo N. i V., naše polaznice od lani. Ovo nam je prvi susret ove godine, zakazan dva mjeseca kasnije nego inače zbog administrativnih zavrzlama, i prilika da upoznam nove žene koje su nam se pridružile. 

Uz pratnju policajke ulazimo u sumornu sobicu u prizemlju zgrade koja miriše na drvo i vlagu, izvlačimo stolice iz kutova, jedva da ih imamo dovoljno. Vijest o našem književnom klubu se, osim službenim kanalima, širi i usmenim putem među ženama, velikim dijelom preko naše polaznice N., koja vodi knjižnicu i kojoj sigurno pripada dio zasluga što ove godine umjesto devet imamo četrnaest polaznica sa svih odjela, zatvorenog, poluotvorenog i otvorenog tipa.

Ženska kaznionica u Požegi | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)
Koja žena dolazi s kojeg odjela jasno je odmah – odjeća služi kao znak raspoznavanja. Sve žene sa zatvorenog odjela nose istu uniformu: traper hlače, košulju i jaknu, ako je dan nešto prohladniji nego danas. Ostale žene imaju tu povlasticu (tako se službeno naziva) da nose vlastitu odjeću. 

Ipak, nije odjeća jedina povlastica koje žene na otvorenom odjelu imaju: one ne spavaju u sobama s deset drugih žena, uživaju veću slobodu kretanja i imaju mogućnost povremenih izlazaka iz kaznionice.

Iako lako uočljiv, taj znak raspoznavanja je manjkav: činjenica da nose uniformu i dolaze sa zatvorenog odjela ne daje jednoznačne odgovore o kazni koju služe jer mnogo žena provede neko vrijeme na tom odjelu prilikom dolaska u kaznionicu. 

Koja su kaznena djela počinile te žene koje su “u očima društva dvostruke prijestupnice jer su se ogriješile o zakon, a onda time i o vlastitu ženskost”, kao što je to na početku našeg književnog kluba rekla naša polaznica V., meni nije poznato. 

Kriminalna skupina MS-13 Life "Kako sam izašao živ iz najopasnije bande na svijetu"

Statistike su javno dostupne i neumoljivo iste iz godine u godinu: nakon imovinskog delikta, najčešća su kaznena djela vezana za posjedovanje i promet opijatima, a tek onda dolazi tzv. “krvni delikt”, ubojstva i pokušaji ubojstva. Ove posljednje i najrjeđe uglavnom su javna sablazan i senzacija, poseban medijski trofej. 

Najbolju ilustraciju te statistike, jednu koje čak i osoblje tretmana koristi na službenim prezentacijama, dala je Ana Horvat, koja je podatke prevela u poeziju koja, kao što je često s poezijom slučaj, slikovitije i jasnije reflektira stvarnost tih žena:

“Ono malo žena što ubije nekoga iz svog intimnog kruga, partnera koji je u velikom broju slučaja bio dugotrajno nasilan prema njima ili dijete neposredno nakon porođaja. Osim o njima, ti podaci govore mnogo i o tome kako žive žene u našem društvu”.

Malo znam o ženama koje sjede u krugu sa mnom, o životima koji su prethodili našem književnom klubu i razlozima zašto su uopće tamo, a još manje smijem reći. 

Prije samog početka službenica tretmana koja svaku sesiju prosjedi s nama uglavnom u tišini ispred mene stavlja izjavu o povjerljivosti koju ću sad, kao i svake godine, potpisati i svojim potpisom jamčiti da nikakav povjerljivi podatak o tim ženama (a to je sve počevši od njihova imena i prezimena) neću otkriti trećim osobama. Treće osobe su pravna metafora za ostatak svijeta.

Sve što ću saznati o ovim novim ženama koje sa mnom sjede i sve što sam saznala o onima s kojima sjedim već godinu i više saznat ću iz knjiga, negdje između redaka jer će svaka od njih, unatoč zabrani koja i njih veže, svoja važna iskustva upisati u tuđe priče.

Zatvor Pollsmoor Popunjen 300 posto Life Horor zatvor: 86 ih je u ćeliji, umiru od vrućine...

Prva takva priča koje se sjećam bila je priča “Na istok” Romana Simića. Bilo je to negdje na početku našeg književnog kluba, kad smo se viđale jednom tjedno i zadavale si skroman zadatak da pročitamo jednu kratku priču u tom roku. B. je neko vrijeme šutjela, kako bi uvijek činila na početku naših susreta, onda je otvorila bilježnicu punu bilježaka i pročitala sljedeću rečenicu: 

“Bijes, to sam osjećala, žeglo je tisuću stupnjeva i cesta je bila toliko ravna da si mogao spavati za volanom, samo da je auto imao klimu (a nije), a ja sam upravo izgubila muža, i upravo gubila oca, u trenutku kad je svaki gubitak bio nepodnošljiv, kunem se, da mi je nestala makar još i slinava maramica, pošla bih se ubiti”.

“Ovo s maramicom... Točno tako sam se ja osjećala”, rekla je. 

Ženska kaznionica u Požegi | Author: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Tog smo dana, između redaka Simićeve priče o majci i kćeri koje putuju na istok, čule drugu priču, priču o tome kako je nesretnim slučajem u kratkom razmaku, kao da ikakav razmak može to olakšati, B. umrli muž i kći jedinica.

U sljedećim mjesecima koji su sad već godine Paula i ja čule smo niz priča u pričama: onu o baki koja je više roditelj od roditelja, poput bake u priči “Moglo bi se reći da je ovo priča” Olje Savičević Ivančević, o majci i ocu koji nikad ne propuste napomenuti “da si za ništa” kao dječaku iz Karakaševa “Sjećanja šume”, o odrastanju u Međimurju koje je preslika Novakove “Črne mati zemle” i o dijalektu kojim u kaznionici ne govori, a nedostaje joj, pa se E. javlja da nam čita sva lica u dijalogu da ga čujemo i mi i ona sama. 

Do sada smo pratile cijelu silu rukavaca koji su se slili i dalje se slijevaju u knjige koje čitamo, a svaki je priča za sebe o životu koji je prethodio i koji će se nastaviti jednom kad taj rez, ta kazna, dođe svom kraju.

Ozloglašeni zatvor Alcatraz PARANORMALNO Life Zatajene priče iz ukletog Alcatraza lede krv u žilama

Sve te priče nijedna od njih ne smije pod svojim imenom ispričati “trećim stranama” jer mene možda veže izjava, ali njih obvezuje cijeli Zakon o izdržavanju kazne, koji pojednostavljeno objašnjen u čestim pitanjima na stranici Ministarstva pravosuđa kaže: “Zatvorenicima je zabranjeno istupanje u sredstvima javnog priopćavanja, a s čime su isti upoznati”. 

Sve što imaju reći o sebi i životu u kaznionici tim je zakonom zatvoreno u zatvorski sustav i svima drugima nedostupno. Na kraju književnog kluba, netom prije nego što se rastanemo, dajem im kratak zadatak (domaći rad kako ga sa smiješkom zovu), vježbu za pisanje kao mamac za njihove priče, jer od ove godine s njima pišemo, dajemo im alate da to što žele i trebaju ispričati ispričaju najbolje što mogu. 

Kad njihove motive same ili uz pomoć spisateljica brižno umotaju u fikciju, objavit ćemo knjigu ispred koje će jednom kad izađu na slobodu, i ako to budu htjele, moći stati punim imenom i prezimenom.

Iz kaznionice izlazim u pratnji cura s otvorenog odjela, čavrljamo sve do Orljavine krojačnice, kad se moramo oprostiti jer one ne smiju dalje. Kažu mi: “Pozdravi Paulu i neka brzo ozdravi” pa mi zažele sretan put kao i uvijek.

Pretrpani zatvori u Brazilu Užas Brazila Life Hrvatski diler: Preživio sam užase zatvora u Južnoj Americi

Sama hodam uz pogon ispred kojeg debeli crno-bijeli mačak drijema na klupi. Utroba krojačnice zjapi prazna kao bijela plahta, idealan materijal da se od njega skroji sjećanje na neka ne tako davna vremena kad je brujala od šivaćih strojeva i glasova žena koje su zajedno radile, a dolazile su s obje strane visokog ciglenog zida kaznionice.

Tjedan-dva kasnije na našu će adresu stići debela omotnica puna uredno otipkanih stranica, nekih sramežljivo ispunjenih, a neki dupkom punih riječi, ali svaka pod pseudonimom. 

U tom snopu papira i riječi lišenih pravog imena i rukopisa Paula i ja ćemo između redaka prepoznavati priče naših čitateljica iz književnog kluba, neke sasvim osobne, neke zatrpane slojevima fikcije i fantazije, i jedne i druge jednako važne u procesu pretvaranja života u narativ u kojem postoje druge mogućnosti od onih koje trenutačno živimo. To su nas naučile knjige koje smo zajedno pročitale.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • zagorec60 19:41 08.Lipanj 2018.

    I za kraj...i u lepoglavskoj kaznionici je slična statistika osuđenih osoba na izdržavanju kazne (što se tiče počinjenja djela, odnosno nedjela), vjerovala ili ne i muškarcima je teško biti u zatvoru...i oni imaju vani nekog koga vole, za kim pate...Gospođo, ... prikaži još!, svaki put kad ćete ponovo putovati tim teškim putem prema Požegi pokušajte razmišljati o žrtvama kriminalki kojima dolazite u posjetu...o opljačkanim ljudima, o nafiksanim klincima, o grobovima i obiteljima njihovih žrtava....

  • zagorec60 19:36 08.Lipanj 2018.

    A u vezi komentar autorice o razlogu zašto su ove "jadne" žene, majke, kraljice (i ljubiteljice književnosti) izdvojene iz društva i sad to moraju patiti (branile se jadne od nasilnih muškaraca), podsjetio bih gospođu da je trenutno u Varaždinu u ... prikaži još! tijeku suđenje djevojci koja je nožem zaklala mladića jer je bio s drugom, a ne s njom...i ona će uskoro (nadam se) proći kroz vrata požeške kaznionice i za nju će autorica ovog članka biti, pretpostavljam, puna razumijevanja i suosjećanja...fuj!

  • zagorec60 19:29 08.Lipanj 2018.

    Imovinski delikti koje su ove osuđenice počinile su uglavnom krađe, prevare, pa bi pitao autoricu ima li takvog suosjećanja i za njihove žrtve, najčešće starije ljude, kad im otimaju novac, kad lažne bankarske službenice odnose teško stečenu ušteđevinu naivnih staraca. ... prikaži još! Dilanje droge ne želim ni komentirati. A krvni delikti,to su najčešće najlakši zatvorenici (osim patoloških ubojica) jer je većina krvnih delikata počinjena na mah, dakle ubojice najčešće nisu kriminalci (kao prve dvije skupine).