Nikola i Mihajlo Dolovčak, žitelji Krapine, višestruki su izuzetak u neznanoj populaciji muškoga vještičarenja, coprije, magije... O njima je 1729. godine raspravljao čak i Sabor.
Doduše, o braći se nije govorilo zbog sve većih nesporazuma oko vražje malicije, nego dokazujući vojnim vlastima Varaždinskoga generalata da pripadaju pod ingerenciju civilnog dijela Banske Hrvatske.
U tom javno-političkom natezanju razvila se službena korenspodencija s ponešto informacija o njihovim egzistencijama, uključujući sudski spis Varaždinske županije.
Zato su braća Dolovčak ponajprije izuzetni jer o njihovu sotonizmu postoje pisani tragovi. Da nisu bili spolni eksces unutar ekskluzivno ženskoga zlodjela, svjedoči kontinuitet iz prethodnih vremena.
Po istaknutim zaglavljima sačuvanih sudskih spisa iz 1699. godine stječe se dojam da je antivještičja kampanja, u skladu s tradicijom, ciljala samo na majke, sestre, kćeri i supruge kontinentalne Hrvatske.
No pomnijim čitanjem sudsko-istražnog sadržaja nailazi se na niz optuženih muškaraca koji - samo u jednom kaznenom valu - sudjeluju u vražjim poslovima: Matek Majdak iz zagrebačke Ilice, Matija Sigulinčić, neodređenog zanimanja i statusa, mesar Matija, Marko s Vrhovca, suprug jedne “cestarke”, drugi mesar Matija Lončarić, ostarjeli kmet Pavliško iz Krvarića, kmet Matija Čuković, biskupov podanik Hočevarac, Jurko na Dolju...
Za vladajuću pravnu povijest intrigantno je da se u kasnijim rekonstrukcijama mračne epohe “malleus maleficarum” muška imena jednostavno ignoriraju, stvarajući virtualnu osnovu za feminističku teoriju o posebnoj ženskoj tragediji pod patrijahalnom represijom najšireg raspona, od monogamnog braka po mačističkom ukusu pa do jednospolno uvjetovanih institucionalnih egzekucija.
U kreiranju privida koji opstaje čak u današnjem 21. stoljeću ključnu je ulogu odigrala Marija Jurić Zagorka, čija se imaginacija hranila arhivskim nalazima Ivana Krstitelja Tkalčića.
Pronalaske Tkalčićeva arheološkog rovanja po pisanoj građi 18. i prethodnih stoljeća prilagođavala je najbrojnijoj čitalačkoj publici svojeg vremena. U golemoj nepismenosti stanovništva bile su one stupovi habsburške i Karađorđevićeve monarhije, elementarni fabrikat djevojačkih škola u kojima se kultivirala globalna podjela bračnih dužnosti na spolnoj osnovi: supruga zabavljena kontrolom privatnog domaćinstva te njezin jedini muškarac posvećen javnom životu trga, ulice i “domus regnicolaris”.
Riječ je, naime, o ženama koje nisu mučili krajnji strahovi preživljavanja, skitnje, gladi i zime. Od pamtivijeka je plemićka družina preuzimala brigu za potomstvo svojega osiromašenog pripadnika, kako svjedoči serijal saborskih zaključaka o odgoju i zaštiti plemićke siročadi.
Počesto završavajući u samostanu, u najgoroj varijanti svjetovnog života, plemićke kćeri pojavljivale su se kao družice i odgojiteljice na tajkunskim dvorovima. “Gričku vješticu” čitale su vjerujući da ih u svemu vodi kroz labirinte stvarnoga Zagreba.
Problem te literarne prerade nije u poštenom priznanju izmišljenih likova, nego u onome što publici nikad nije rečeno: da u domaćoj povijesti ne postoji plemkinja - još manje grofica - koja je doživjela antivještičji progon.
Mnogo se svojedobno šaptalo o đavoljem okultizmu Katarine Zrinske koja je tijekom 17. stoljeća u čakovečkom dvoru dokono bajala i čarala iz svoje “Sibile”.
Premda su njezini muškarci smaknuti zbog veleizdaje, nikome nije palo na pamet da je institucionalno osumnjiči za vradžbine u dosluhu s vragom.
Utoliko je dosljednost “coprije” da služi u pravosudnom obračunu s neplemenitim društvenim talogom, lišenim svake nekretninske imovine, socijalne sigurnosti i društvene pripadnosti - na kraju i spolnih oznaka. U razvoju zločina “coprije”, “muškobanje” seljanke nužno su stavljene uz bok muškim mekušcima, rogonjama, pacifistima i dezerterima od vojne obveze.
Običaji koji su vrijedili sve do 20. stoljeća ticali su se mladih stvorenja koja su davno otpisali vlastiti roditelji.
Svjesni da su samim rođenjem veliki teret, jednoga dana sami će napustiti rodne kuće i očinski grunt. Ako do 16. godine tinejdžerica nije isprošena, uputit će se u bijeli svijet, uzdajući se ono što ima: mladost, zdravlje i zlatne ruke.
“Dekla”, tako su je zvali zbog mladosti. Onda je naziv postao trajni sinonim za bosonogu sluškinju koja za stan i hranu obavlja najprljavije kuhinjske poslove u imućnijoj gradskoj kući.
Za razliku od plemkinje koja je sanjala najmanje grofovsku titulu, fantazije “dekle” bile su vrlo skromne: cipelice Pepeljuge. Muška verzija nepoželjnog djeteta - počesto izvanbračnog sina - servisirala je štale i svinjce potucajući se od gazdinstva do gazdinstva.
U mirnodopskim vremenima će samo najsretniji doživjeti trajni bračni smještaj uz osamljenu udovicu, dok će u ratnim godinama, naprotiv, postati vrlo traženi.
Žilavost ustanove priženjenog muškarca, negdje kao “domazeta”, vinut će u domaću upravnu povijest Blaža Šostarića, djeda Đure Deželića.
Stigavši iz Ivanića na školovanje početkom 19. stoljeća oženio je značajno stariju zagrebačku pekaricu, boležljivu kućevlasnicu u Vlaškoj ulici.
Budući da je vremešna pekarica umrla u optimalnoj dobi Blaža Šoštarića, mladom udovcu ostavljajući kuću, on se po drugi put oženio, dijelom iz ljubavi, a dijelom zbog novostečenog svekra, zagrebačkog starosjedioca, koji je jamčio karijeru načelnika i suca vlaškoulične općine. Smisao priženjivanja nije bio drukčiji ni u ranijm stoljećima, statistički gušći u ratnim razdobljima, a nešto rjeđi u godinama mira.
Od 1683. podanici cara Leopolda - muškarci najvitalnije dobi - korak po korak lomili su osmanlijsku upravu u Slavoniji i na obalama Une.
Uoči mira u Srijemskim Karlovcima 1699., carske trupe su prodrle u srce Bosne, dovodeći 40.000 bosanskih kršćana za naseljavanje na oslobođenim dijelovima kontinentalne Hrvatske.
Tako je sporazum u Srijemskim Karlovcima slavonskim i ličkim kolonistima zajamčio bolji život na ispražnjenim pašalucima plodne ravnice, dok su po zagrebačkoj okolici zamalo dva desetljeća brojili tihi nestanak radno aktivnih seljaka, mobiliziranih u banderije Kraljevine...
Sa ženama pod vrlo labavom muškom kontrolom, leopoldski ratovi ozbiljno su ugrozili staleški difeencirani način odijevanja pa 1695., malo prije Karlovačkoga mira, “redov i steleži” donose odredbe o doličnom načinu odijevanja: skupo englesko sukno i svila dopušteni su jedino bogatoj plemićkoj gospodi, dok puk seljaka i građana ima nositi prosto sukno i cipele.
U tom ljuljanju vidljivih staleških znakova pod naletom novostečene kupovne moći novi je, čini se, bio val priženjivanja zagrebačkim udovicama, uz blagonaklonost gradskih i županijskih vlasti.
Djelomice je kompenzirao radne deficite na pojedinačnim, obiteljskim i korporativnim vlastelinstvima. Nevolja je da je pridošla muška sirotinja sadržavala također neke muške tipove, ženama drage, ali niš’ koristi za alodijalne ekonomije.
Nagomilano nezadovoljstvo gradske uprave zbog zgubidana koji vesele jedino njihove majčinske supruge samo je čekalo pravno najpodobniju formu iskazivanja.
Prilika se ukazala u oduševljenju teritorijalnog oslobađanja od Turaka, raspirujući blistave nade u obnovu povijesne Hrvatske, koju će 1700. godine oduševljeno opisati “Croatia rediviva”, glasoviti domoljubni tekst Pavla Rittera Vitezovića.
Zamah revitalizacije željenoga srednjega vijeka išao je tako daleko da je na Griču, dvije-tri godine poslije, za Poklade oživljena čak viteška igra “prstenac”, vrlo slična Sinjskoj alki.
Ideja revitalizacije predturskih i predhabsburških društava uskovitlala je ljude “slobodnog kraljevskoga grada” koji je u međuvremenu izgubio svijest o Mediteranu, zadobivši potpuno nove aktere kmetske proizvodnje, zanata, trgovine i upravnih službenike. Po pismu cara i kralja Leopolda od 31. prosinca 1704. godine, konflikt se zakuhavao do takvih razmjera da gričkom magistratu naređuje sređivanje “revolucionarnih” kretanja u svojem opsegu.
Mirovni sporazum u Srijemskim Karlovcima potpisan je siječnja 1699., a dva mjeseca poslije, u ožujku iste godine, galerija poduzetnih civila našla se na spravama za torturu Gradske vijećnice, postavljenima u njezinu podrumu.
Po optuženoj Kati Kozjak, rođakinji gradskog senatora, kampanja je počela kaznenom istragom uglednih i imućnih “purgerica”. Jedna po jedna, razapete na “konjićima” i “lestvama”, istražiteljima su čitali želje iz čaja, dajući sve više i više imena sotonske sljedbe.
Iscrpivši listu svojih znanica među mljekaricama, tkaljama, hljebaricama, mesaricama, zlatarkama - odnosno “cesarkama” - na red su stigle kmetice dvaju gradova, Griča i Kaptola, na Svetom Duhu, Trnju, Vlaškoj vesi, Gračanima, Mikulićima...
Pa na samom kraju - njihovi muškarci. Činjenica da je u identificiranome muškom uzorku nekoliko mesarskih zanatlija, upozorava da su predstavljali ozbiljnu uvredu za domaći mesarski ceh koji je na vlastito postojanje polagao pravo, dakako, iz srednjega vijeka, braneći svoja rigidna pravila, ne samo regrutiranja šegrta i halfi, nego i povlaštenog cjenika svoje robe u odnosu na uvoznu konkurenciju.
Proisteklo je to iz vladajućeg zaborava na gričke Mlečane i Firentince prije turske invazije po Balkanu.
Pošto su prokazani muži raspoređeni prema raznim upravno-pravnim nadležnostima, u rukama gričkog pravosuđa preostao je mesar Matija Lončarić, otac poodraslog sina, oženjenoga za prekosavsku djevojku.
Bez obira na spol, ravnopravno s griješnim sotonisticama, podvrgnut je istom tretmanu torture, s učincima koji se ne razlikuju od ženskih.
Možemo biti sigurni da vodeća antropološka misao učenih gričkih pravnika nije u tome vidjela istovjetnost muško-ženskih tijela u nepodnošljivoj boli, nego mekoputost optuženog muškarca.
Premda nedostaje konačni sudbeni pravorijek tadašnjega gričkoga načelnika i suca Ivana Uzolina, velika je vjerojatnost da je uz kolektivnu sprdnju sugrađana skončao u plamenu.
Ako su se u Zagrebu tijekom godina primirili oživljeni duhovi srednjovjekovne prošlosti, kazneni progon braće Dolovčak svjedoči da će u varošima susjednih županija još nekoliko desetljeća potrajati krajnja nesigurnost i politička dezorijentacija u kojoj se, u dvojbi između raznih ekonomskih prioriteta, vlast ostavlja duhovno-vjerskim autoritetima.
Ne miješajući se u suđenje, postigli su dvoje: da je pronađen krivac za jedno ubojstvo i da je na jednu zagorsku destinaciju zaustavljen dotok nepoželjne ljudske vrste.
Obitelj Dolovčak bila je u Krapini starosjedilačka, dakle, znana naraštajima. U spisima su Nikola i Mihajlo predstavljeni kao trgovci koji se probijaju sve do Maribora, nesumnjivo noseći vijesti o privlačnostima svojega kraja.
U novim marševima carskih trupa nakon Karlovačkoga mira, ruku na srce, nije bilo previše građe za hvaljenje: krapinska tvrđa je polako propadala, marginalizirana u planovima bečkog ratnog vijeća, čime su nezamjetno umirali klasični zanati koji su opsluživali vojsku.
No Krapinske toplice mogle su služiti masovnom zdravlju uz minimalni trošak, pod uvjetom da se noći pod vedrim nebom i presvlači u šumarcima. Štajerci su dolazili, zabilježeno je i dokazano, privučeni prirodnom ljekovitošću.
Godine 1711. za Krapinske toplice zaninteresirao se Juraj Branjug, tada još samo zagrebački kanonik, odlučivši da na kupanje odvede svojega biskupa.
Na licu mjesta ustanovljeni su mnogobrojni nedostaci koji priječe da se ljekovitost Krapinskih toplica usmjeri na elitne i bogate crkveno-svjetovne krugove.
U svakom slučaju, u tom trenutku opao je broj štajerskih prosvjetitelja, jer je dvije godine ranije Žigmund Rauch, dakako, plemeniti zemljovlasnik, Štajercima priječio prolaz preko svojega imanja do Krapisnkih toplica.
Nema informacija o daljnim sukobima. Tek 1729. godine, ubojstvom jednoga Štajerca, jasno je da se strasti nisu ispuhale.
Žrtva je pripisana braći Dolovčak, čiji dotadašnji život, pak, više govori o obrani nego o napadu na štajersko tijelo. Ulovljeni od vojnih patrola, smješteni su u utvrđeni zatvor Varaždinskoga generalata.
No Mihajlo je pobjegao izvan domašaja. Preostali zatvorenik, ne mijenjajući ćeliju, isporučen je prosudbi civilnog suda Varaždinske županije, kojom je dirigirala obitelj Erdödy, po pravu nasljeđivanja čelne županijske funkcije.
I tako je nastao sudski spis u kojemu se mrtvi Štajerac spominje tek na samom kraju. Ali je pronađeno više živih svjedoka (doduše, jedan na smrtnoj postelji) koji će Nikolu teretiti za razna protukršćanska ponašanja tjekom 1725. godine: da je nagovarao ljude na oskvrnjivanje svete hostije, sprdao se na račun popova i fratara, da je za božićne noći na jednom krapinskom raskršću vabio sotonu...
Smatrajući da je izjavama zakletih svjedoka njegova krivnja dokazana, na mučila je stavljen da bi, kao prvo, odao nepoznate “ortake”, potom “da iskreno objasni umorstvo počinjeno nad imenovanim Štajerom”.
Za razliku od zagrebačkog mesara Lončarića, “muški” je izdržao sve stupnjeve torture ništa ne priznajući. Izričući smrtnu kaznu, Sud je iskazao stanovitu sućut, u kojoj se zasigurno ogleda stanovito divljenje: umjesto bolne smrti na lomači, osuđen je na brzo i kratko ubojstvo mačem.
Je li itko od obrazovanih ljudi još vjerovao u natprirodnu vještičju nadmoć, vrlo je dvojbeno. Jedino nema spora da je kazneni progon postao najbolji alat u otimanju ljekovitog terena od skromne populacije u korist dostojanstvenika koji nisu trpjeli nazočnost puka, osim pri određenim političkim ili crkvenim ritualima.
