Jedne od posljednjih nedjelja oko 40 ljudi okupilo se na svom uobičajenom okupljalištu, u društvenom centru u Seattleu i uskoro se našlo u etičkoj dilemi: bi li pod ikakvim uvjetima bilo u redu udariti nacista? Diskusiju je vodio tim bračnih parova koji su tvrdili da je povrijediti drugu osobu obično loša ideja, ali da je u nekim slučajevima jedini način za zaštititi nedužne. Na takav način The Economist je otvorio priču o "crkvi bez Boga", o Ateističkoj crkvi u Seattleu.
"U svijetu nesavršenom kao što je ovaj, nekada se izbor svodi na neku od jezivih ideja", rekao je jedan suprug, Mickey Phoenix. Ostale aktualne teme u ovoj crkvi odnose se na razliku između suosjećanja i empatije, kao i na to da li treba platiti odštetu potomcima američkih robova, kao što tvrdi američki novinar, pisac, autor stripova Ta-Nehisi Coates. U onom trenutku kad članovi crkve na sastanku neku temu iscrpe, dalje se druže uz sokove i grickalice.
Poput mnogih sličnih klubova po Zapadu, i ova "ateistička crkva" nastoji ponuditi neke sadržaje koji su inače svojstveni vjerskim zajednicama; prijateljstvo, uživanje u zajedništvu, poticaj ka moralnom ponašanju. A sve to bez ikakvog pozivanja na vjeru u božanstvo ili nešto natprirodno. Osnivačica Ruth Walter suštinu zajednice sažima u slogan kojim ističe kontrast u odnosu na kršćansku izreku: "Bog djeluje na tajanstvene načine."
U njenoj se crkvi kaže: "Mi vjerujemo u dobro, jer dobro djeluje na načine koji nisu tajanstveni." U modernom šarenilu vjerovanja i štovanja, ateistička crkva uočila je svoju nišu. U skoro svim zemljama na Zapadu, uključujući i relativno pobožni SAD, broj ljudi koji se izjašnjavaju kao vjerski neopredijeljeni, u stalnom je porastu. No, to nužno ne znači da su ti ljudi i ateisti.
Jedno istraživanje Pew Researcha pokazalo je da je udio Amerikanaca koji se izjašnjavaju kao "neopredijeljeni" od 2007. do 2014. porastao sa 16 posto na 23 posto građana. Te brojke uključuju i 3 posto onih koji se smatraju ateistima, te još 4 posto onih koji se osjećaju agnosticima. Public Religion Research Institute (PRRI) utvrdio je u svom istraživanju da od tih neopredijeljenih Amerikanaca, njih 22 posto vjeruje u Boga kao osobu, da ih 37 posto vjeruje u Boga bez osobnosti, a da ih 33 posto uopće ne vjeruje u Boga.
S druge strane, mnoštvo ljudi koji se izjašnjavaju kao pripadnici određenih vjera, nesigurni su u svoju vjeru. PRRI je utvrdio da je čak četvrtina katolika povremeno sklona sumnjama u postojanje Boga. A gdje u tom spektru spada Ateistička crkva? Njoj su očito skloni oni ljudi čiji svjetonazor odbacuje natprirodno. Ali na svoj način, kao što sami kažu, oni čine ono što čine sve vjerske zajednice, samo naprosto bez boga ili natprirodnog.
Uzmimo, primjerice, Sjevernoteksašku crkvu slobodne misli, koju je 1994. osnovao liječnik Tim Gorski usred generalno religioznog područja Dallas-Fort Worth. Oni su osnovali i "Nedjeljnu školu", koju pohađaju djeca dok njihovi roditelji prisustvuju "bogoslužju". Samo, umjesto da proučavaju Bibliju kao činjenicu, ovdje ih poučavaju načinima razumijevanja te građe kako bi je razumjeli i razvili takav način razmišljanja koji će im pomoći da se lakše nose sa školskim kolegama koji potječu iz bogobojaznih obitelji.
Internetska stranica ove crkve ističe strastveno uvjerenje svog osnivača da samo znanost posjeduje ključ za objektivnu stvarnost, dok se religije obraćaju subjektivnim potrebama svakog čovjeka. Na svojim okupljanjima oni raspravljaju o povijesti, moralu, osobnim i društvenim problemima, slušaju glazbu i uče o inspirativnim znanstvenim otkrićima.
Phil Zuckerman, profesor sociologije i sekularnih studija na Koledžu Pitzer u Kaliforniji, opisuje fenomen ateističkih crkava ovako: to je "mali podskup" ljudi koji su izgubili svoju vjeru u natprirodno, ali još uvijek žele duh zajednice i normi ponašanja koji su prisutni pri vjerskom iskustvu. Posljednjih godina najviše se pisalo i najrasprostranjenija "ateistička crkva" bila je Nedjeljno vijeće, koje su 2013. u Londonu pokrenuli Sanderson Jones i Pippa Evans.
Oboje inače imaju određeno iskustvo kao stand-up komičari. Njihova organizacija danas postoji u 55 podružnica po Velikoj Britaniji, kontinentalnoj Europi, Sjevernoj Americi i Australiji, s ukupno 3500 redovitih članova. To nije baš spektakularan broj, ali se pokret razvio u zanimljive načine. Pod sloganom "živi bolje, pomaži češće, više tragaj", ona članovima nudi mogućnost da pjevaju i smiju se zajedno, da se skupa bave korisnim poslom i da promišljaju stvarnost ne u duhu konvencionalne privrženosti, nego divljenja.
Jones kaže da su naučili mnoštvo lekcija, posebno kako se jedna inicijativa može konstruktivno umrežiti s drugima. Posebno u istočnom Londonu javno udruženje za rješavanje stambenih problema često se okreće njima kako bi pomoglo ljudima s psihosomatskim ili psihološkim problemima s kojima sami ne mogu izići na kraj.
U ogranku u Los Angelesu direktorica kaže da primjenjuje principe koje je naučila dok je sudjelovala u predsjedničkoj kampanji Baracka Obame 2012. Istraživanje među članovima govori da velika većina osjeća "veće životno zadovoljstvo" time što sudjeluje u ovome. Skepticima i te zajednice previše djeluju poput uobičajenih crkava. Mogu li se, dakle, te "ateističke crkve" smatrati određenom vrstom religije?
Osnivač okupljališta u Seattleu odgovara definitivnim "da". Zuckerman, pak, nije tako siguran. "Ako religiju definirate samo kao vjeru u boga ili bogove ili u natprirodno biće, onda to nije religija. Ali, ako religiju definirate šire od toga, kroz komponentu pripadnosti, ponašanja, onda to jest to."
