Foto Esej: Baranjske pustare

Ako spomenemo Baranju, svi će vjerojatno prepoznati Kopački rit. Sjetit ćete se vjerojatno i neke od u zadnje vrijeme popularnijih vinarija smještenih na sjeveru regije. Park prirode, zaštićeno močvarno područje, vikendaške destinacije, lovišta i Titov dvorac. Unazad nekoliko godina razvija se ruralni turizam, sreća na enološkoj i gastronomskoj komponenti. I neka, ima Baranja na tom planu što ponuditi. Razvija se i cikloturizam, polako, ali postoji. No dogodit će se po svoj prilici da tijekom posjeta Baranji - regiji smještenoj na sjeveroistoku Hrvatske, omeđenoj Dunavom na istoku, Dravom na jugu i državnom granicom prema Mađarskoj na sjeveru - propustite ono možda najzanimljivije na tom prostoru. A to su baranjske pustare, točnije njihovi ostaci. Ako vam pojam ne zvuči poznato, ne brinite, rijetko kome jest. Temom su se bavili intenzivno Daniela Taslidžić Herman, zatim arhitektica Dina Stober sa Sveučilišta J.J. Strossmeyera i Mirela Ravas iz Konzervatorskog odjela u Osijeku, zatim povjesničar Stjepan Sršan te autori zastupljeni u zborniku “Tri stoljeća Belja” - jednim dijelom i izvori podataka u ovom članku. Ako otvorite Google maps preglednik iznad Baranje, možda i uočite nešto neobično. Usred tipičnih vijugavih cesta obodnih sela smjestilo se nešto posve pravilno, gotovo kao usađeno, mreža geometrijski pravilnih ulica koje sijeku ravnine okolnih polja. Radi se o tragu jedinstvene gospodarsko-stambene strukture. Na tom je području prisutna od 17. stoljeća, a propast pogona i egzodus stanovništva doživjela je - a kad nego početkom devedesetih. Zahvaljujući tome, ako zađete u sela na mjestima nekadašnjih pustara, izdvojene prizore bit će teško smjestiti u vremenu. Tamo nećete naići na trgovine, reklame niti slučajno noviju infrastrukturu, a i tih nekoliko automobila parkiranih na prilazima mogu uputiti najkasnije upravo na devedesete. Bez tih naznaka suvremenog konteksta to mogu biti na trenutke prizori sela s početka 20. stoljeća ili oni snimljeni netom nakon gospodarskog kraha krajem osamdesetih. Lako ih je zamijeniti i za scene iz filmova Béle Tarra ili ulomke iz romana Lászla Krasznahorkaija.