Life
6007 prikaza

Foto Esej: Baranjske pustare

1/14
Privatni album
Ceste iz Baranje su puste i ravne, a tek one prema Baranji – i sama vožnja je dovoljna za poći na taj put. Zapamtite: Podunavlje, Kozjak, Sokolovac, Jasenovac, Mirkovac, Zlatna Greda, Kneževo…

Ako spomenemo Baranju, svi će vjerojatno prepoznati Kopački rit. Sjetit ćete se vjerojatno i neke od u zadnje vrijeme popularnijih vinarija smještenih na sjeveru regije. Park prirode, zaštićeno močvarno područje, vikendaške destinacije, lovišta i Titov dvorac. Unazad nekoliko godina razvija se ruralni turizam, sreća na enološkoj i gastronomskoj komponenti. I neka, ima Baranja na tom planu što ponuditi. Razvija se i cikloturizam, polako, ali postoji. No dogodit će se po svoj prilici da tijekom posjeta Baranji - regiji smještenoj na sjeveroistoku Hrvatske, omeđenoj Dunavom na istoku, Dravom na jugu i državnom granicom prema Mađarskoj na sjeveru - propustite ono možda najzanimljivije na tom prostoru. A to su baranjske pustare, točnije njihovi ostaci. Ako vam pojam ne zvuči poznato, ne brinite, rijetko kome jest. Temom su se bavili intenzivno Daniela Taslidžić Herman, zatim arhitektica Dina Stober sa Sveučilišta J.J. Strossmeyera i Mirela Ravas iz Konzervatorskog odjela u Osijeku, zatim povjesničar Stjepan Sršan te autori zastupljeni u zborniku “Tri stoljeća Belja” - jednim dijelom i izvori podataka u ovom članku. Ako otvorite Google maps preglednik iznad Baranje, možda i uočite nešto neobično. Usred tipičnih vijugavih cesta obodnih sela smjestilo se nešto posve pravilno, gotovo kao usađeno, mreža geometrijski pravilnih ulica koje sijeku ravnine okolnih polja. Radi se o tragu jedinstvene gospodarsko-stambene strukture. Na tom je području prisutna od 17. stoljeća, a propast pogona i egzodus stanovništva doživjela je - a kad nego početkom devedesetih. Zahvaljujući tome, ako zađete u sela na mjestima nekadašnjih pustara, izdvojene prizore bit će teško smjestiti u vremenu. Tamo nećete naići na trgovine, reklame niti slučajno noviju infrastrukturu, a i tih nekoliko automobila parkiranih na prilazima mogu uputiti najkasnije upravo na devedesete. Bez tih naznaka suvremenog konteksta to mogu biti na trenutke prizori sela s početka 20. stoljeća ili oni snimljeni netom nakon gospodarskog kraha krajem osamdesetih. Lako ih je zamijeniti i za scene iz filmova Béle Tarra ili ulomke iz romana Lászla Krasznahorkaija.

 | Author: Privatni album Privatni album

”Kao prvo, tu je ovaj... majur. Ne kažem ja, nekad, još u grofovska vremena, sigurno je izgledao dosta dobro. Ali sad? Kad sam ga ja posljednji put vidio, sobe su bile pune korova, s tornja je vjetar otpuhao crjepove, i ne samo da nije bilo nijednih vrata ili prozora, nego je negdje čak i pod bio probijen, moglo se vidjeti u podrume...”, piše Krasznahorkai u “Sotonskom tangu”, a ono što je u Mađarskoj u njihovu socijalizmu ostalo na majurima, usporedivo je s onim što je poslije socijalizma ostalo ne tako daleko od njegovih prostora, na baranjskim pustarama. Čim se prijeđe Drava iz smjera Osijeka (teško da se stiže iz kojeg drugog pravca), ta je Mađarska vidljiva na prvoj tabli. Regija je službeno dvojezična, a u naravi i trojezična, s obzirom na zastupljenost srpskog stanovništva. U povijesti državne granice tamo nije bilo, a u ovom je obliku unutar Hrvatske od uspostave avnojskih granica 1945. godine. Jedino gradsko naselje je Beli Manastir, uz osam općina. Tri jezika, nizina s najvišim vrhom na svega 245 metara, naplavna ravnica, ujednačena klima i 31.017 stanovnika prema posljednjem popisu - 8000 manje nego prije deset godina. I znatno manje nego sredinom 20. stoljeća, u vrijeme gospodarskog i industrijskog procvata regije, odnosno pustara. A pustare su?

 | Author: Privatni album Privatni album

”Pustza” na mađarskom znači velika čistina, nizina stepskog karaktera. U širem kontekstu, označava gospodarstva istočne Mađarske na kojima su se isprva uzgajali konji i svinje. Kasnije se naziv “pustara” počinje koristiti za sva gospodarska i industrijska naselja šire regije, uključujući i one na prostoru Baranje. Kome izraz u ovom kontekstu nije poznat, možda će se sjetiti vojnog logora Jankapuszta, gdje su se obučavali ustaški vojnici početkom tridesetih godina 20. stoljeća, također nastalog na mjestu takvoga gospodarstva. U osnovi im je zajednička planska izgradnja, ortogonalna parcelacija i sukladno tome postavljene ulice, podjela na zone ovisno o namjeni i socijalnom statusu, čime su jasno odvojeni gospodarski od društvenih, potom oni od stambenih objekata, a tamo stanovi upravitelja od smještaja radnika. I odsutstvo vjerskih objekata. Iako jesu svoj vrhunac doživjele u drugoj polovici 20. stoljeća, pustare su koncept puno stariji od samoupravnog socijalizma na ovim prostorima.

 | Author: Privatni album Privatni album

Potrebno je vratiti se skroz na kraj 17. stoljeća, do oslobađanja Baranje od Osmanske vojske i najpoznatijeg austrougarskog vojskovođe, Eugena Savojskog. Car Leopold I. kao zahvalu za vojne uspjehe Savojskom daruje posjed na jugu Baranje imena Bellye (Bilje) uz dvadesetak okolnih sela, tad mahom opustošenih nakon dugotrajnih ratovanja. Princ će u Bilju dati izgraditi svoj lovački dvorac (u kojem će boraviti svega dva puta), buduće sjedište vlastelinstva Belje - kasnije poljoprivredno-industrijskog kombinata s istim imenom, odnosno tvrtke tipa d.o.o. od devedesetih. Sam dvorac danas je moguće nazrijeti kroz drveće, na putu u Kopački rit na izlazu iz Bilja, dosljedno neobnovljenog, kako i priliči najstarijem baroknom dvorcu na području Hrvatske. Neki ga povjesničari pripisuju čak carskom arhitektu Johannu Lukasu von Hildebrandtu, s obzirom na to da je isti izradio nacrte za druge dvije rezidencije Eugena Savojskog - bečki Gornji Beldvedere i dvorac Ráckeve u Budimpešti. Intrigantna je to podudarnost, svakako potencijal za dobivanje sredstava, pa onda i turizam, iako službenih podataka o istinitosti toga i dalje nema. Baranju su nakon uspostave vlastelinstva naselili dijelom katoličkim stanovništvom iz opustošene Bosne, a dio novopridošlog stanovništva činili su doseljeni Nijemci tijekom velike gladi u 18. stoljeću. Krajem 18. stoljeća počinje i gradnja prvih vjerskih građevina, većim dijelom naravno katoličkih, s obzirom na to da pravoslavno i reformirano stanovništvo čini i dalje manji dio. Uprava se seli iz dvorca u Bilju u novoizgrađeni dvorac u Kneževu, gdje će i ostati. Posjed funkcionira kao feudalno vlastelinstvo sve do 1848. godine, kad seljaci postaju formalno slobodni radnici kapitalističkog industrijskog pogona. Taj događaj označava početak osnivanja pustara - podjela zemlje među seljacima dovela je do nedostatka radne snage i potražnje za novim radnicima. Oko proizvodnih jedinica grade se nova radnička naselja, kao i smještajni objekti za sezonske radnike-nadničare koji su po potrebi boravili unutar pogona. A na tom pogonu još od sredine 19. stoljeća rade četiri parna stroja, engleska parna vršilica, postoji osam ciglana gdje se, osim opeke, proizvodio i crijep - na prostoru Belja tad su 753 staje s više od 50.000 životinja, uzgajaju se ovce, konji, svinje i goveda, razvijeni su pčelarstvo, uzgoj dudova svilca, kao i ribolov, s obzirom na blizinu rijeka, a tu su i uzgoj pšenice, raži, zobi, maka, ječma, kukuruza, leće, graha, hmelja..., uz jaku prerađivačku industriju. Baranja tako sve do sredine 20. stoljeća prednjači po uzgoju i preradi konoplje, koju izvozi u Englesku, Belgiju, Njemačku i Švicarsku. Tad se osnivaju i strojarske radionice za popravak poljoprivrednih strojeva, Tvornica šećera u Branjinu Vrhu i Tvornica mliječnih proizvoda u Belome Manastiru - po čemu su ostaci te industrije prepoznatljivi i danas. Raspadom Austro-Ugarske, beljskom posjedu priključuje se i nešto slabije razvijeni Dardanski te nastavljaju djelovati pod upravom Kraljevine SHS kao dio državnog vlasništva, kad umjesto vlastelina, u duhu kapitalizma, posjedom napokon upravlja direktor.

 | Author: Privatni album Privatni album

Elektrifikacija je započeta 1935. godine, a do 1964. svako je mjesto imalo provedenu struju. U koliko bi od tih sela danas bilo moguće provesti struju, a kamoli internet?

Gradnja pustara počinje sredinom 19. stoljeća na sjeveru, na prostoru današnje granice s Mađarskom, a nastavlja se do početka 20. stoljeća na prostoru cijele Baranje. Nakon Prvog svjetskog rata traje razdoblje intenzivne obnove i izgradnje, a slijedi ga doba stagnacije u međuratnom periodu, da bi nakon Drugog svjetskog rata pustare bile prepoznate kao prostor izuzetnoga gospodarskog potencijala.

 | Author: Privatni album Privatni album

Ulagalo se u postojeće te izgradnju novih pogona. Kolokvijalno ćemo svi ta naselja nazvati selima, no to ne bi bilo u potpunosti točno. Iako se radi o ipak malom broju stanovnika, činjenica je da se radi o planskim naseljima, strogo podijeljenima na zone, na uređenoj prometnoj shemi. Grade se i višestambeni objekti, gdje su stanari iz više stanova koristili zajedničku kuhinju i kupaonicu. Pojava je to karakteristična tek za stanovanje sredine 20. stoljeća - neke će sigurno asocirati na komunalne kuhinje sovjetskih zgrada, potpuno ispravno. Za naglasiti je i parkovno uređenje uz upravne zgrade u pustarama, karakteristiku gradova, a ne sela. Nažalost, od tih se parkova održao tek Park Marije Kristine u Kneževu, danas neuređen.

Sve to upućuje na urbani karakter naselja. Sela u pravom smislu nastaju spontano, gotovo stihijski, organski se razvijaju. Od sela ne očekujemo red. Kuće su često slične, uvjetovane podnebljem, ujednačene vernakularnim obilježjima koja proizlaze iz funkcionalnih zahtjeva, ali ipak individualne, građene od strane obitelji koja u njima živi te ih prilagođava svojim potrebama. Uniformnost je svojstvena gradovima. K tome, ključno obilježje ruralnog je povezanost s tradicijom. Tamo se socijalizacija događa većinom uz religijske obrede, ako izuzmemo susrete prilikom obavljanja poslova. Na pustarama toga nema. Ljudi su se upoznavali u kinu, ne na misi.

 | Author: Privatni album Privatni album

Tko iole poznaje industrijsku baštinu Istre tijekom talijanske okupacije, vrlo vjerojatno će se sad sjetiti Raše i Podlabina, planskih rudarskih gradova. Oni su organizacijom nalik pustarama: industrijski pogon i gospodarske zgrade su na jednom kraju naselja, duž pravocrtne ulice s drvoredom postavljene su tipske kuće, uglavnom dvodomke, uz središte naselja nalazi se škola, gradski trg s opskrbom, a u njihovu slučaju i crkva. Istina je da su dva istarska primjera karakterom bliže gradovima – više je tu stanovnika, a i arhitektura tih gradova je, pa, talijanski modernistička. Sasvim druga razina. Kasnije se grade takva naselja i uz tvornicu Borovo u blizini Vukovara, također izgledom bliže predgrađu nego selu, a postoje i primjeri južno od Osijeka i u okolici Đakova. No pustare postoje u tom obliku, neusporedivom s bilo čim tad, od sredine 19. stoljeća. Zato Raša i Podlabin nalikuju njima, a ne obratno.

A danas? U nekim selima na mjestima pustara živi i dalje malobrojno stanovništvo - u pravom smislu riječi, jer mogli biste ih prebrojiti na prste ruku. Od nekih su ostali tek toponimi za prazne nizine, neka su potpuno opustošena sela, gdje ono što je preostalo od nekadašnjih pogona i te malobrojne kuće uz cestu, natruha planskog urbanizma, podsjećaju da se tu moglo živjeti. A moglo se itekako.

 | Author: Privatni album Privatni album

Daleko od toga da je taj život bio lagan. Prema zapisima i svjedočanstvima, radni je dan započinjao u 3 ili 4 ujutro i trajao sve do večeri, uz prilagodbe godišnjim dobima. Djeca su se u osnovnoškolskoj dobi (školovala su se obvezno) pripremala za rad u pogonu uz kojeg žive. Postojale su četiri škole na području baranjskih pustara, četiri izdužene prizemnice sa stanom za učitelja, od kojih više nijedna nije u funkciji. Radnici su prelaskom s vlastelinstva na kapitalističko gospodarstvo imali pravo na bolovanje i zdravstvenu skrb. Nisu po nju morali potegnuti do prvog većega grada. U većim su pustarama postojali domovi zdravlja, u manjima liječničke ambulante. U 20. stoljeću grade se domovi kulture i kino dvorane, postavljaju se predstave i organiziraju plesnjaci. Nakon 12-satnog radnog dana, mladi odlaze gledati filmove, ostaju na zabavama do kasno u noć, tako se i upoznaju. Mađari, Hrvati, Nijemci, Srbi, kasnije i Talijani... Svi oni stvaraju svoj jedinstveni, pustaraški identitet, neovisan o religiji ili podrijetlu. Sezonski radnici kao nadničari stižu iz Like, smješteni su u barakama na rubovima naselja. Vraćaju se kući i govore o “obećanoj zemlji”.

Upravo je to obećana zemlja kad u debitantskom filmu Veljka Bulajića iz 1959. “Vlak bez voznog reda” ljudi u nevjerici gledaju u čudesni kukuruz kakav kod njih ne rodi, ona za koju vrijedi ostaviti krš i kamenjar, ukrcati se na taj vlak sa svime što su ljudi posjedovali - istina da to nije bilo mnogo, no nije ni sasvim neznatno. Ta obećana zemlja, koja je danas potpuno zaboravljena.

 | Author: Privatni album Privatni album

Uzduž ceste stoji obrasla zgrada skladišta koje više ništa ne čuva i niz dvodomki prekoputa. Taj prizor sažima veći tih sela danas. Čuju se ptice, dogodit će se i da protrči srna, ali razgovor ili slučajno cika djece - gotovo nemoguće. Kuće su u nizu, za razliku od tradicionalne baranjske kuće u tipičnim selima, okrenute su dužom stranom ulici, jer kroz isti trijem ulazi više obitelji, svaka u svoju jedinicu. Danas u njima živi ponegdje jedna obitelj. Negdje nitko. Dvorišta su mala i korisna, nema pretakanja života iz kuće na van. Kad bi stigli i to!

Baranju obilazim biciklom od svoje 15. godine. Što je dulji razmak mojih posjeta zadnjih godina, propadanje koje zatičem je veće. Od tih preostalih sela, najbliže Osijeku nalazi se Podunavlje, nekad najveća govedarska farma, danas bez ijednog stanovnika. Većina će vjerojatno prvo prepoznati Tikveš. Danas mahom vikendaško naselje, gdje je svojevremeno Tito odlazio u lov i boravio u dvorcu, u kojem je sad uprava Kopačkog rita. Živi muzej pustara je Mirkovac, jedno od većih naselja, smješten u samom središtu Baranje, s još vidljivom urbanističkom strukturom, očuvanim kućama upravitelja te, u usporedbi s okolnim kućama, zaista impozantnim industrijskim sklopom skladišta za žitarice, vodospreme i rampe za utovar. Živ je tamo i, ne biste vjerovali, nogometni klub. Posljednja trgovina cijelog tog prostora je pak zatvorena prošle godine. Nadrealno djeluje i kompleks nekadašnje tvornice Vitaminka uz cestu u Kozjaku. Cestu koja ima dvostruki drvored uz kanal i dva reda planski izgrađenih dvodomki, urbanizam raskošan i za gradska naselja. Kozjak je i dalje donekle živo mjesto, pa tako uz jednu od naseljenih kuća stoji postavljeno čak i dječje igralište. Višestambene jedinice s čak šest stanova moguće je zateći u Sokolovcu. Vremenom su pregrađivane i adaptirane, da bi bile potpuno napuštene, a preostalo stanovništvo iseljeno u nove zgrade u Kneževim Vinogradima. Teško je u tom selu zamisliti svaku onu subotu kad su se organizirali plesnjaci. Ostaci povijesti vidljivi su još i u Jasenovcu, uz kojega je u 20. stoljeću osnovano centralno groblje svih pustara, bez vjerskih obilježja dakako, te Zlatnoj Gredi uz obalu Dunava, turističkom odredištu bez stanovnika.

 | Author: Privatni album Privatni album

Posljednje sam obišla Kneževo, ipak je najudaljenije od Osijeka. U osnovi ono nije pustara, nego središnje upravno mjesto. U blizini granice s Mađarskom i dalje je naseljeno, s nizom dvokatnih stambenih zgrada, tako izdvojeno djeluje kao predgrađe, jedan potpuno drugi svijet od svih onih pustih sela južno. Zaraslim Parkom Marije Kristine šetao je Zvonimir, s mobitelom zataknutim u džep hlača iz kojega u

tišini parka svira “Sugar, Sugar” The Archiesa. Oni nisu nastupali u Domu kulture koji sad zjapi prazan uz cestu, no svi bendovi Jugoslavije jesu, kaže mi Zvonimir. Tko su njemu svi ne znam, no neupitno je da ih je bilo puno. Prolazimo put od dvorca - nekadašnje upravne zgrade do crkve svetog Georgija, govori mi da su nekad održavali taj park, a sad niti ima tko, a i za koga? Ovdje je išao u školu, pokazuje mi put, ali školu su raznijeli u zrak i sad ni puta, a ni djece. Kako se približavamo crkvi, upozorava me da ne prolazim kroz trijem, past će mi nešto na glavu. Pokazuje mi na jedno brdašce na rubu parka i govori kako su se s njega sanjkali. Ispod su zakopane staklene boce, ne zna objasniti zašto. Imao je najljepšu djevojku u Hrvatskoj, prisjeća se, ona se htjela udati, ali on nije. Sad živi sam, no ne zadugo - idući tjedan leti iz Zagreba za Island, tamo ga čeka nova djevojka, upoznao ju je preko Facebooka. Otići će i Zvonimir iz Baranje. Ni ja se vjerojatno dugo neću stići vratiti. Idemo nazad kroz park, iz džepa mu svira Cher, a on kaže za kraj: “Najbolja je bila Jugoslavija”. I neka se ne udajem, još bolja je sloboda. Ovaj put se vraćam autom, hvatam mađarski radio i čini se da drugačije ne bi moglo. Na povratku iz Kneževa, prolazim i kroz Branjin Vrh, u blizini je i naselje Šećerana, nešto dalje Širine, ali više ne postoji Sudaraš, Bodorfok, Malo Kneževo, Ćirina Ada… Ceste iz Baranje su puste i ravne, a tek one prema Baranji – i sama vožnja je dovoljna za poći na taj put. Zapamtite: Podunavlje, Kozjak, Sokolovac, Jasenovac, Mirkovac, Zlatna Greda, Kneževo… Ipak, tko je u mogućnosti, neka uzme bicikl. Nema boljih staza za to u Hrvatskoj, to odgovorno tvrdim. U slušalicama neka je László Kollár-Klemencz. Pripazite na one srne i pokojeg vepra. Ostalo prepustite Baranji.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.