"Gledao sam pad Vukovara, a Arkan mi se htio krvi napiti"

"Sutradan, pucnjava koja se nadaleko čula i poneka granata, koja je pala iznad naših kuća u Ulici Petra Kočića, nagovještavala je nesagledive posljedice. Ostali smo taj dan kod naše kuće, a ja sam par puta razgovarala telefonom s mojom mamom, kad mi je ona rekla da se isto tako puca oko njihove kuće i oko gradske bolnice, ali da su oni na 'sigurnom', u podrumu njihove kuće, gdje su pristigli obližnji susjedi. Među njima je bila porodica Pajaziti sa svim članovima, a i radnici koji su radili u buregdžinici Tri brata, vlasništvo Abdurahmana Pajazitija, najstarijeg brata od njih trojice. Druga familija koja se tu zatekla bili su isto tako prvi susjedi Mulabdić sa sinom, kćeri, snahom i unukom. Ukupno, po maminoj priči, bilo ih je oko 15", ispričala je Alma.

BIRN Top News Sve presude za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji na jednoj karti

Njezin suprug u to vrijeme radio je u stožeru Teritorijalne obrane grada Bijeljine, imao je ured u vojarni i bio je na vrlo odgovornoj dužnosti. Ispričao je Almi da se neke čudne stvari događaju, ali nitko nije ni slutio što će se dogoditi samo nekoliko dana kasnije. Alminu suprugu samo su rekli da se dogodilo nešto strašno u kući Alminih roditelja.

"Otišao je tamo i, stvarno, iz policije su mu dali dva policajca i auto da sjedne i ode na lice mjesta te provjeri tu informaciju, jer navodno ni oni nisu bili sigurni, a nisu ni znali. Kad je stigao s policijskim autom i dva policajca, koji su bili korektni, na lice mjesta, uvjerio se da je na nogostupu ležala moja majka u bijelom džemperu, koju je prepoznao, i muškarac u kožnoj jakni, kojeg je također prepoznao, a bio je to Abdurahman Pajaziti, vlasnik buregdžinice koja je bila do kuće mojih roditelja.

Treću osobu, ženu koja je ležala na istome mjestu moj muž nije prepoznao, a bila je to supruga Abdurahmana, tek ćemo kasnije saznati...", prisjetila se Alma. Kad smo Rona pitali zašto je odlučio objaviti sve te mučne fotografije, on nedvosmisleno kaže: "Bilo je važno da svijet vidi što se događa i što će se nastaviti događati ne dođe li do bilo kakve intervencije." Kasnije je za BBC ispričao da mu je bilo užasno gledati nečiju smrt. "Prvi put kad sam to vidio, nisam smio slikati. Zakleo sam se da mi se to više nikad neće dogoditi. Nisam ih mogao spasiti, ali bilo je još gore zato što tad svijetu nisam mogao ispričati što se događa", prepričavao je Haviv ranije događaje koji su mu obilježili karijeru.

Ratni zločinac Top News Arkana tata uvalio u Udbu: "Imam sina, nestašan je, uzmite ga"

Tijekom svog izvještavanja iz rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini vidio je koliko zapravo novinari mogu uraditi u svijetu koji ne vodi računa o najslabijima. "Moj rad u Bosni pokazao mi je granice moći novinarstva. Pokazao mi je kako se ljudi mogu naći napušteni i osuđeni na golo preživljavanje, ako ne dođe do velikog javnog bunta istovremeno s novinarskim izvještajima. Čak i tad, povremeno međunarodna zajednica ljude prepusti njima samima. Iskustvo rata u Bosni mi je pokazalo da fotografija može imati mnogo života. Fotografije iz logora i ratnih zločina su bile ignorirane kad su prvi put objavljene, ali danas žive kao dokazi kojima ljude drže odgovornima za njihova djela i nedjela", rekao nam je Ron.

Kad kaže da su njegova djela dokazi, potpuno je u pravu. Pogotovo kad je riječ o njegovom radu u Bijeljini. U godinama nakon rata, kada je oružje utihnulo i kad je počeo rad istražitelja, njegove fotografije postali su dokazi na suđenjima za ratne zločine.

Fotografije nastale u to vrijeme korištene se u za podizanje optužnice za ratne zločine u Haagu protiv Arkana i njegovih Tigrova.

Arkan je sudu pravde pobjegao. Ubijen je 15. siječnja 2000. godine, u beogradskom hotelu Intercontinental, današnji Crowne Plaza. Ražnatovića je ubio policajac Dobrosav Gavrić iz sela Trbušnica kod Loznice. Gavrić je od 2006. godine bio u bijegu, a 2012. godine je uhićen u Južnoafričkoj Republici i još nije izručen Srbiji. Proces za ubojstvo Ražnatovića ponovljen je nekoliko puta pred Višim sudom u Beogradu, a Gavrić, kasnije osuđen na 35 godina zatvora, pušten je iz pritvora 2006. godine i od tada je nedostupan srpskom pravosuđu. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.