Mladi Australac Luke Brett More upravo je izgubio posao kad je otkrio da mu je banka zabunom dopustila neograničeni minus. To je vidio kao predobru priliku da bi je propustio bez guštanja, a kako objašnjava vlastitim riječima - kad je počeo trošiti nije mogao prestati - sve dok mu jednog dana policajci nisu pokucali na vrata, prenosi BBC.
Čini se nevjerojatno, no moja namjera nikad nije bila uzeti sav novac od Banke St George i ne vratiti ga. Zapravo sam čekao da oni shvate što se događa, kontaktiraju me i kažu koliko novaca im trebam vratiti, pa bi onda vidio što ću dalje, kaže Luke.
On je 2010. imao normalan bankovni račun, a na njemu su mi naplaćivali kredit, zdravstveno osiguranje i račune.
Imao sam poprilično tešku prometnu nesreću i moja je plaća počela odlaziti u drugu banku. Ne mogu se sjetiti točnih okolnosti zbog kojih se to dogodilo. Prvi tjedan sam se zabrinuo kako nemam novca da platim kredit. Što da radim? No, onda sam pokušao uplatiti ratu preko računa u banci St. George i transakcija je prošla.
To se nastavilo narednih 12 mjeseci bez da mi je banka išta rekla, premda na računu nisam imao novaca, a počeo sam shvatiti kako su mi povećali minus. Tada sam negdje nazvao svoju kreditnu kartičnu kompaniju te ih pitao mogu li naplatiti moje troškove na kartici od 5000 dolara preko bankovnog računa u St. Georgesu. Tjedan dana nakon toga sam ih nazvao i pitao mogu li povući 50 tisuća dolara. Odobrili su oboje.
Bio sam šokiran, shvatio sam da sam upao u nekakvu petlju neograničenog minusa. Nedugo nakon toga kupio sam svoj prvi auto - Alfa Romeo 156, bio je prava pila, od zvučnika, dodatne opreme, injektora goriva...
Zatim sam kupio Hyundai Veloster, bio je to jedno od onih ludih vozila s troje vrata i staklenim krovom. Kupio sam ga da se s njime mogu odvesti u Sydney i kupiti si Maserati.
Bilo je to ludo vrijeme za mene, bio sam mlad i blesav 22-godišnjak koji nije baš racionalno razmišljao. Oporavio sam se od nesreće i ostao sam bez posla, to je bilo prvi put da ne radim od svoje 14-e godine. Prekinuo sam sa svojom srednjoškolskom ljubavi nakon četiri godine veze i razmišljao sam o tome kako započeti život iznova.
Zato sam se preselio na Gold Coast, odletio sam avionom do Surfer's Paradisea jedan vikend, a toliko mi se svidjelo tamo da sam odlučio ostati.
Bilo je savršeno, jebeno sam se zabavljao, radio sam ono što radi većina mladih ljudi moje dobi s gomilom para - zabavljao sam se, pio i partijao. Išao sam u striptiz klubove i trošio tisuće i tisuće dolara na cure, alkohol, kokain i što već.
Kupio sam i brod za ribarenje, to mi je bilo super. Na presvlaku jednog bubnja mi se potpisala Amy Winehouse, nabavio sam košarkaški dres Michaela Jordana.
Svaki put kad bi tražio St. Geroge da mi daju više novca nisam bio siguran da će se to i dogoditi, ali je.
Mislim da je moja mama na početku mislila da se bavim dilanjem droge, no shvatila je da nije baš tako. Ljudi oko mene su navikli na to da im govorim "ne pitaj otkud lova".
Pokrenuo sam neki posao u Surfer's Paradiseu, otvorio sam malu trgovinu. Mediji su kasnije izvijestili kako je moja spavaća soba poput Aladinove spilje s blagom, no puno tih stvari sam prodavao u trgovinu. Iza svega što sam radio nalazila se ipak neka poslovna ideja.
Potom sam 2012. sjedio u svojoj sobi u maminoj kući u Goulburnu kad sam čuo lupanje po prozoru. Kad sam došao do ulaznih vrata, policija je već bila unutra. Doslovno su gurnuli moju mamu na zid, a meni pred oči stavili snimak nekakve videokamere, pritom naoružani kao da su upali na teritorij neke bande čiji sam ja glavni gangster.
Derali su se na mene i govorili mi da sam uhićen. Hodali su kroz kuću i uzeli mi sve što su mogli, a na kraju su me odveli u stanicu. Sljedeći dan su me pustili uz jamčevinu. Nekoliko godina kasnije osuđen sam zbog financijske prevare i svjesnog zloupotrebljavanja greške banke što se tumači kao kazneno djelo. Osudili su me na zatvorsku kaznu od četiri i pol godine.
Nikad nisam mislio da ću ići u zatvor, mislio sam da će me proglasiti nevinim. Dobio sam besplatne odvjetnike koji baš nisu bili zainteresirani za moj slučaj, pa mislim da je i to odigralo ulogu.
U zatvoru je bilo užasno, odvojeni ste od svoje obitelji i zaključani u ćeliju 17 sati na dan. Hrana je užasna, a društvo su vam poprilično gadni i opasni ljudi.
Na neki način sam ipak bio blagoslovljen jer zločin zbog kojeg su me stavili u zatvor nije od one vrste koji vam drugi zatvorenici mogu zamjeriti i zbog toga vas proganjati, prebijati...
- Od prvog dana zatvora razmišljao sam samo o izlasku van. Svoje vrijeme sam u potpunosti posvetio čitanju pravnih knjiga i na kraju sam bez pomoći ikoga ispunio zahtjev za uvjetnu kaznu. Došao sam pred sud i iznio svoje argumente.
Nakon izlaska iz zatvore Moore je počeo studirati pravo i sve je uvjereniji da uopće nije trebao završiti u zatvoru.
- Pravno gledano ja nisam trebao obavijestiti banku o tome što se događa. Sudac mi je rekao da nisam bio iskren, ali budimo realni - zbog manjka morala ne završiš iza rešetaka. Ja nisam imao sreće i završio sam tamo...
