Life
133 prikaza

Hervé Le Tellier: 'Anomalija' - svatko bira neku nagodbu

1/4
PIXSELL
Iako roman ima postavku kakve hitoidne serije koja traje jedno ljeto, a onda se polako gasi kao dogorjela svijeća, on je mnogo više od toga, iako se često, ironijski i na sve druge načine, pretvara da nije

"...maleni svijet književnosti izgleda mu kao kakav burleskni vlak u kojem, uz suglasnost nesposobnih kontrolora, varalice bez karte sjedaju u prvi razred, dok na peronima ostaju skromni geniji..."

Jednoga dana u ožujku putnički avion, nakon jakih turbulencija i otkazivanja pola uređaja u kabini, sleti u New Yorku. Isti taj avion, s istim putnicima, ponovno sleti u New Yorku tri mjeseca kasnije. Dva ista aviona, "dupliciranih" 200 i nešto ljudi, potpuno identičnih biološki, pravno, misaono, filozofski i na sve druge načine, samo što jedni imaju rupu od tri mjeseca. Jedni su ljudi iz ožujka, kojima se život nastavio kretati po linearnoj vremenskoj crti. Drugi, ali isti, ljudi su iz lipnja, čiji život slijeće na tu crtu bez ta tri mjeseca.

Iako roman ima postavku kakve hitoidne serije koja traje jedno ljeto, a onda se polako gasi kao dogorjela svijeća (a bilo je sličnih i nije da su ostale upamćene), on je mnogo više od toga, iako se često, ironijski i na sve druge načine, pretvara da nije. Neprestano odbijajući biti "ozbiljan", smisleniji je i ozbiljniji.

 | Author: Fraktura Fraktura

Roman nasreću snagu, priču i poetiku ne crpi iz te osnovne, fantastične postavke, ne ide za dubokim objašnjenjima zašto se to dogodilo i kako je to moguće. Odnosno, bavi se svime time, ali na sporednom kolosijeku, ne dopuštajući da mu polazna postavka postane glavna tema. Što je već samo po sebi anomalija i diskretni ironijski odmak. Ne, Herve Le Tellier roman gradi na pričama (namjerno ne govorim sudbinama) likova, od kojih su neki stalni i pojavljuju se u svom dvostrukom "ja", neki tek jednokratno prolaze kroz priču, poput putnika koji se susreću u zrakoplovnoj luci. Kroz njih govori i o tome kako je to moguće, što s tim, gdje je tu Bog, što smo ustvari mi svi, ali ponešto i o općenitom dvostrukom svijetu u kojemu živimo, jednom fizičkom, a drugom beskrajnom i virtualnom koji se može multiplicirati bezbroj puta, od kojih svaki nalikuje jedan na drugoga, ali one male razlike, poput rupe od tri mjeseca života, čine, ustvari, nepremostivu razliku. Govori i o suočavanju sa samima sobom, odnosno kroz neprestano odgađanje i odbijanje suočavanja sa samim sobom, govori o nemogućnosti da se stvarno sa samima sobom suočimo. Radije ćemo naći neku prečicu i pomirenje. Nagodbu.

Pričanje priča pojedinih putnika iz aviona, s jedne strane, govori o ljubavi, smrti, starenju, književnosti, nerazumijevanju, slavi i općoj bespomoćnosti, ali i o sasvim jednostavnim, gotovo pa žanrovskim stvarima, poput života plaćenog ubojice (njegova priča koje je gotovo pa nedovršena meni je osobno najbolja, iako je daleko od toga da bude glavna). Ustvari, o pokušaju da se čovjek suoči sa samim sobom svatko bira neku nagodbu. Ali tu opet dolazimo do anomalije, suočavanje sa samim sobom ozbiljna je tema, a roman neprestano iskače iz okvira, s jedne strane odbija biti ozbiljan, a s druge strane neprestano se hvata u koštac s važnim pitanjima. Da budem jasan, ne toliko pitanjem kako je to moguće, kako je moguće da se isti avion s istim putnicima pojavi dva puta u razmaku od tri mjeseca, na to odgovora nema, a jedini koliko-toliko prihvaćeni zaključak (ustvari jedini kojeg ljudski um koliko-toliko može pojmiti) jest da smo svi ustvari dio jednog virtualnog svijeta, poput računalne igrice u kojoj je, eto, došlo do buga, odnosno anomalije. Naravno, nije tako banalno, zato se Le Tellier i ne pokušava pretjerano time baviti, radije će suočiti svoja lica s pitanjem što sad. I odgovorima kojih nema.

 | Author: Nick Zonna/IPA/PIXSELL Hervé Le Tellier Nick Zonna/IPA/PIXSELL

Osnovno pitanje - suočavanje sa samim sobom - Le Tellier odbija razrađivati. Ustvari, on jednostavno priča njihove priče, kao i razne reakcije, onako, kako bi to vjerojatno, stvarno i bilo. Ljudi bi se nekako prilagodili, prešutjeli, suočili, našli religijska obrazloženja, filozofska, našli utjehe, korist ili se prepustili predatorskim instinktima. Neki bi možda našli način da spase propalu ljubav, drugi da razotkriju zlostavljanje u obitelji, treći bi prigrlili slavu, pristajući ponovno se duplicirati, učetverostručiti, kao osobe koje su do sada bile i osobe s bezbroj odraza, koje će biti u očima publike.

Odbijajući "biti ozbiljan", ali isto tako odbijajući biti "trivijalan i zabavan", Le Tellier poseže za beskrajnom ironijom i diskretnim apsurdom. Jedan od glavnih likova u romanu, neuspješni pisac (autor gore navedenog citata), piše svoje remek-djelo prije nego što će skočiti kroz prozor. Naravno, taj roman se zove "Anomalija". I, naravno, nema nikakve veze s ovim romanom, osim što je autor romana jedan od likova romana. Njegov dvojnik (iako to nije prava riječ, možda bolje njegovo duplicirano ja), koji se pojavljuje nakon tri mjeseca, uživa u književnom uspjehu romana koji je i nije napisao, a kao svoj sljedeći roman najavljuje kratko djelo o desetak fikcionalnih likova s dupliciranih letova (dakle, ustvari, ovaj roman koji upravo čitamo). Takve ironične i apsurdne anomalije porazbacane su posvuda po "Anomaliji". To diskretno šarmiranje čitatelja uspijeva mu na bezbroj razina, omogućujući mu da se igra različitim percepcijama, književnim žanrovima i tehnikama. I sve to čini pomalo nehajno, točnije uspijeva mu da to izgleda nehajno, iako nije. Zastavši negdje na pola puta, u vremenskoj anomaliji, uspio je biti sve što čitatelj poželi da bude, a pritom ne sklopiti nijedan kompromis.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.