Cijelo vrijeme su slali poruke u London i britanska vojska znala je da mogu očekivati barem neku pomoć na terenu. Odlučili su poslati još jednu ekipu. Ovoga puta poslat će samo norveške specijalce. Odustalo se od inženjeraca, odustalo se od velikih i kompleksnih operacija. Poslat će još šestoricu komandosa, dati im dovoljno eksploziva da raznesu ključne uređaje i nadati se da će barem netko preživjeti. Unatoč nevjerojatno niskim šansama za uspjeh, minskim poljima oko postrojenja i brojnim čuvarima iz Njemačke, komandosi su uspjeli ući u tvornicu teške vode bez ikakvog otpora. Unutra su susreli samo svojevrsnog domara po imenu Gustav Johansen.
On, nasreću, nije gajio pretjerane simpatije prema okupatorima i drage volje je pomagao sunarodnjacima. Odveo ih je do podruma u kojemu su bile smještene ćelije za elektrolizu i proizvodnju teške vode. Ekipa s eksplozivom ubrzo je bila spremna za dizanje tih ćelija u zrak, kad ih je Johansen zaustavio.
“Gdje su moje naočale? Moram ih naći.”
Komandosi su u čudu pogledali čovjeka. Johansen im je objasnio da je zamjenske naočale jako teško naći zbog rata te mu moraju dopustiti da potraži svoje. Nastupio je kratak trenutak kad su saboteri shvatili apsurdnost tog zahtjeva. Toliki su patili, riskirali živote – ili ih dapače izgubili – kako bi oni uspjeli doći do ovog kritičnog trenutka, a sad ih netko pita za naočale.
Naočale su pronašli, fitilje zapalili i uništili ćelije za dijalizu. Sva teška voda u postrojenju bila je uništena. Većina komandosa se na skijama uputila u 400 kilometara udaljenu i neutralnu Švedsku. Četvorica su ostala u regiji da pomognu lokalnom pokretu otpora. U visokim krugovima britanske vojske napad je proglašen nevjerojatno uspješnim, možda i najuspješnijom diverzantskom operacijom čitavog rata. Međutim, napad nije rezultirao nepopravljivom štetom i nekoliko mjeseci kasnije proizvodnja je nastavljena. Ali tad su već i Amerikanci bili u ratu te su počeli s bombardiranjem postrojenja. Prvi veći napad, u jesen 1943. godine, izvelo je gotovo 150 bombardera koji su ispustili 711 bombi, ali čak 600 bombi je potpuno promašilo metu. Ipak, i tih stotinjak bombi nanijelo je značajnu štetu. Sredinom studenog iste godine tridesetak bombardera opet je napalo tvornicu, da bi je konačno i uništili.
Nacisti su shvatili da ne mogu štititi tvornicu u izloženoj Norveškoj pa su odlučili prebaciti postrojenje na sigurno, u Njemačku. Planove im je poremetio Knut Haukelid koji je potopio brod s preostalim zalihama teške vode i većinom preostalih ćelija za elektrolizu. Znao je da je teška voda važnija od bilo kojeg komandosa.
Baš zbog toga je rekao svojem kolegi: “Ako ‘otegnemo papke’, kako to šarmantno kažu u Engleskoj, morat ćeš otići dolje i pobrinuti se da teška voda nikad ne stigne do Njemačke”. Znao je da nacisti planiraju ukrcati tešku vodu i ostatke postrojenja na željezničke vagone te ih poslati trajektom preko jednog jezera. Bila je to idealna prilika za nanošenje goleme štete, ali to je bio civilni trajekt.
Nije htio ubijati sunarodnjake, ali i dalje mu je misija bila prva. Odlučio je postaviti eksploziv na pramac broda u nadi da će potopiti prednje spremnike što bi trebalo podići krmu i zaustaviti propeler. Nadao se da će zatim vagoni krenuti naprijed i ubrzati potonuće broda. Dana 20. veljače 1944. godine, točno u 10.45 sati, eksplodirale su bombe na trajektu D/F Hydro. Od 53 ljudi koji su se ukrcali na trajekt, preživjelo ih je 27, među njima kapetan i četvorica njemačkih vojnika. Svih 11 vagona potonulo je na dno jezera Tinnsjø, a s njima i bačve te kanistri s teškom vodom. Američki i britanski ratni zrakoplovi uništavali su postrojenja za proizvodnju uranija i teške vode u Njemačkoj te je jedini koji je do smrti bio uvjeren da će nacisti pobijediti bio već pomalo mahniti Hitler. Uskoro je i rat završen, ali pitanje je bi li se Drugi svjetski rat završio 1944. godine da su nacisti uspjeli u svojem naumu i da su Hitlerovi zrakoplovi prvi izbacili atomske bombe.
Što bi se dogodilo da su prve nuklearne bombe pale na Moskvu i London?
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Hitler je bio gospodin koji je još 1940te naložio i usvojio zakon o zaštiti identiteta TE su svi dobili tetovirane brojeve kao što se i danas ponovo zakonom određuje !
Bas sprziti? Nikako ne raznijeti. Ili 'dici u zrak'. Ili uništiti. Bas ga je htio sprziti. Kakav bolesnik je taj Hico bio. Pa tko bi normalan htio sprziti svijet!