I pored čudovišnih Himmlera, Eichmanna, Göringa, Speera, Goebbelsa, netko je drugi slovio za najopasnijeg Hitlerova čovjeka. Taj drugi bio je Reinhard Heydrich, istinska siva eminencija nacističkog režima, “zli genij” za kojeg se špekuliralo da je sposoban svrgnuti i samoga Führera.
Kad je kao prekaljeni SS-ovac i šef RSHA, time i Gestapa, u rujnu 1941. postao protektor Češke i Moravske, očekivalo se da će Plava Zvijer, kako su mu njegovi tepali, u anektiranom području brzinski ugušiti bilo kakav oblik otpora.
I zaista, nije dugo trebalo da ustanovi potpunu strahovladu, zaboravljajući, doduše, da gdje ima straha ima i hrabrosti, to veće što je veći strah. Zato su mu, upravo kad je bio uvjeren da mu više nitko ništa ne može, ravno u lice bacili bombu, onu stvarnu, a ona je simbolički odjeknula čitavim Reichom koji je tada, prije Staljingrada, na bojištu stajao bolje nego ikad prije.
Taj napad na Zvijer povijest je upisala 27. svibnja 1942. u Pragu, pod kodnim imenom Operacija Antropoid, a potom ga pomalo i zaboravila, sve dok ga, jer je fascinantan, a istinit triler, nije detaljno rekonstruirao francuski pisac Laurent Binet u sjajnom prvijencu “HHhH”.
"Otac mi je o praškom atentatu pričao kad sam bio dječak, a onda sam, kad sam služio vojni rok u Bratislavi, opet načuo nešto i krenuo istraživati. Što sam više kopao po povijesti, to mi je jasnije bilo da ta epizoda zaslužuje čitavu knjigu, pogotovo jer je u Francuskoj i zapadnoj Europi prilično nepoznata", objašnjava autor motivaciju za pisanje djela koje mu je uzelo deset godina života, ali i donijelo hrpu nagrada i laskanja njegovih omiljenih pisaca, poput legendarnog Breta Eastona Ellisa, koji je “HHhH” ocijenio jednim od najboljih povijesnih romana koje je pročitao.
Operaciju Antropoid inicirao je predsjednik čehoslovačke vlade u egzilu Edvard Beneš, koji je iz svog tadašnjeg londonskog utočišta očajan promatrao kako mu doma Heydrich ilegalne pokrete otpora ruši jedan za drugim. Bilo je potrebno reagirati brzo i izvana, upravo iz Engleske.
"Osim što je htio stimulirati ugroženi čehoslovački patriotizam, Beneš je tražio način da što prije impresionira saveznike, kojima je trebalo pokazati da na Čehoslovačku itekako mogu računati. Bilo je to i dugoročno ulaganje jer Englezi još nisu htjeli ni čuti o razvrgavanju Minhenskog sporazuma, kojim su 1938. izdali Beneša i čehoslovačke Sudete, gdje su Nijemci činili većinu, doslovno poklonili Hitleru. Chamberlain je tada izjavio kako vjeruje da je to zalog budućeg trajnog mira. Bolna ironija, nije li", pita Binet dodajući kako je u vrijeme kad se kuhao atentat na scenu stupio vidovitiji Churchill koji je navijao da se Heydrich makne jer se špekuliralo i da bi, pošto je mudriji od Hitlera, mogao skrojiti uvjete u kojima će Reich opstati čak i ako izgubi rat.
Za Antropoid su Englezi stoga pružili logističku potporu, što je značilo i obuku izvršitelja, a Beneš je o tajnom planu izvjestio i Staljina, da se ovaj ne bi uvrijedio. Očekivanja su, dakle, bila ogromna.
Heydrich je bio izazovna meta. Visokopozicioniran, što je trebalo i nacistima i Saveznicima jasno i glasno isporučiti poruku.
Osim što bi time bila narušena realna moć, ubojstvo Reinharda imalo bi i snažnu simboliku jer ga je Hitler smatrao prototipom savršenog naciste, istovremeno krvoločnog i efikasnog, a k tome još i plavokosog i visokog.
Osjećao je prema njemu oduvijek poštovanje, čak i strahopoštovanje zbog kojeg ga je rado držao što bliže. To što se Heydrich hvalio da je ‘praški koljač’ Benešu je bila definitivna točka na i.
"Reinharda je zapravo njegova nadmenost stajala života. On je bilo toliko uvjeren da je nedodirljiv da se ‘svojim’ Pragom u Mercedesovu kabrioletu često vozikao bez zaštite i dodatne pratnje, samo s korpulentnim vozačem Kleinom. Jednom se Speer prenerazio nad tom njegovom nesmotrenošću, na što mu je Heyrdich pokroviteljski uputio pitanje: ‘Zašto misliš da bi moji Česi pucali na mene?’ Nacističkom ministru naoružanja nakon toga nije preostalo drugo nego da ušuti, mada mu vožnja u otvorenom autu po Pragu nije bila nimalo ugodna", zaključuje Binet.
Kad je meta odabrana, trebalo je odrediti i tko će na nju pucati. Među imenima mladih sudionika pokreta otpora iskristalizirala su se dva – Jan Kubiš i Jozef Gabčík.
"Jan je bio Čeh, Jozef Slovak i obojica su po okupaciji domovine otišli u borbu protiv okupatora. Kad su ih pozvali u Antropoid, bili su u Engleskoj, u specijalnim jedinicama obuke i već su se poprilično istaknuli na bojištima, prije svega u Francuskoj. Kubiš je pritom bio bolji s eksplozivom, a Gabčík sa strojnicom", kaže Binet koji njima dvojici i njihovim brojnim znanim i neznanim pomagačima posvetio knjigu, odbijajući se u njoj staviti u njihov položaj, pričati umjesto njih jer, kako je objasnio, nikad se nije našao u približno sličnoj situaciji kad je morao biti toliko hrabar i odlučan.
Isto tako je zastao i pred ulazom u Auschwitz, osjećajući da je nedostojan da uopće pokuša opisati vrhunac ljudske patnje iza vrata najpoznatijeg koncentracijskog logora.
"Kad su Kubiša i Gabčíka pitali jesu li zbilja spremni na misiju koja će ih vjerojatno koštati života, kao što i jest, obojica su rekla da im je to posao i da bi radije umrli nego pali u ruke Gestapoa", kaže Binet koji se kao talentiran pripovjedač istaknuo posebno u dijelu u kojem iz sekunde u sekundu prikazuje tijek ovog zbilja suludog atentata, ne samo zbog njegove opasnosti i težine, nego i zbog brojnih nevjerojatnih obrata.
Dvojac su iz Londona dopremili avionom iz kojeg su se padobranima trebali iskrcati blizu Praga, ali odmah je krenulo naopako. Spustili su ih na pogrešno mjesto, ali dečki su se uspjeli nekako izvući iz problema.
Mjesecima su se nakon toga skrivali u Pragu i okolici, seleći iz kuće jedne obitelji u drugu, a svi ti ljudi s njima su riskirali svoje živote. Jedan pogrešan potez i sve bi otišlo k vragu, doslovno.
Jedan tesar svakog im je dana izviđao i ostavljao ceduljicu o tome kada Heydrich napušta svoju palaču, u kojoj je za vrijeme mandata živio sa suprugom Linom i djecom, te kada se vraća i ide li s pratnjom ili bez nje.
Znali su koja mu je standardna ruta i da se često vozi samo s Kleinom, ali iz dojava tesara nije bilo moguće razabrati neki šablon pa su Kubiš i Gabčík morali nasumično birati datum.
U odluci da to bude taj 27. svibnja pogurnule su ih uznemirujuće vijesti da Heydrich, nakon što je slomio Prag, odlazi zauvijek iz Čehoslovačke i prelazi u Francusku, da tamo uvodi svoj dobro poznati ‘red’.
"Kad su se u jutro toga dana dvojica atentatora biciklima dovezla na zacrtano mjesto, na okuku ulice Holešovice, koja je tu uska poput ušice igle pa je Mercedes prisiljen naglo usporiti, Heydrichov se auto, unatoč tomu što inače nije kasnio, nije pojavljivao. Već je bilo deset sati i bili su uvjereni da je već otišao na taj sastanak s Hitlerom u Berlin, na kojem će ga prerasporediti u Pariz, da su prokockali veliku šansu", prepričava Binet.
Kad se automobil ipak ukazao na obzoru, dogodio se neviđen, užasan peh.
"Gabčik je izašao pred automobil s mantilom prebačenim preko ruke, a ispod njega je krio strojnicu. Pretvarao se da će prijeći cestu, a onda se zaustavio, izvukao svoje automatsko oružje, podignuo ga prema Heydrichu, nanišanio, pucao i – ništa. Mjeseci pripreme da bi se u ključnom momentu engleska puška Sten zaglavila. Cijeli svijet ostaje ukočen od zaprepaštenja tijekom vrlo dugih desetinki sekunde. Gabčík, Heydrich, Klein, Kubiš. Kakav je to kič! Kao u vesternu!", prepričava Binet.
Tada se u akciju uključio Kubiš koji je prišao odostraga, iz torbe izvadio bombu i bacio je. Ono što je fascinantno, a mnogo toga je takvo u ovoj priči jest sljedeće – svi su preživjeli.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ma on je bio divan čovjek otac i muž, a kak Hitler more reći da smo mi mala govnarska državica pak ne razmem
Vjerujem da je bija koljac i krvnik, a ipak ga je Broz Tito nadmasija nema veceg krvnika o tite koji je samo u Hrvatskoj poubija polak milijuna Hrvatskog naroda