Kada je u veljači 1933. godine zapaljen njemački Reichstag (sada Bundestag) kancelar Adolf Hitler (koji još nije imao apsolutnu moć) bio je zgrožen, ali odlučio je to iskoristiti upravo u svrhe da zadobije maksimalnu kontrolu.
Kaos koji je uslijedio, Hitler je iskoristio kao izliku da donese dekret koji mu daje za pravo da suspendira sve građanske slobode. Takozvani komunistički urotnici, krivi za vatru, uhićeni su i odvedeni na sud. S obzirom da je dokaza jedva i bilo jedan je osuđen na smrt.
Hitler je bio beskonačno nezadovoljan s time, pa je "građanski sud" zamijenio vojnim za sve slučajeve ovog tipa. Samo lojalni nacisti mogli su biti suci, a kralj među njima bio je sudac Roland Freisler.
On je u to doba bio državni sekretar ministarstva pravde, ali Hitler je u njemu vidio potencijal. Obojica su se slagala kako suđenja moraju biti brza, odluke finalne, a smaknuća izvedena unutar 24 sata od osude. Godine 1942. kada je na to mjesto došao Freisler stvari su se, zaista, tako i odigravale.
Taj lažni sud u kojem je jedan čovjek bio sudac, porota i krvnik sudjelovao je i u kreiraju "finalnog rješenja" na jezeru Wannsee. Bila je to industrijska traka s mnoštvom mrtvih na kraju.
Freisler je, pak, učio pod Sovjetima, gledajući svog mentora Andreja Višinskog, glavnog šefa sovjetskih čistki. Po utjecajem njegovih tehnika, Freisler je kombinirao svoje znanje sa sadističkim verbalnim zlostavljanjem i ponižavanjem koji su "suđenja" pretvarale u čistu farsu.
U svojoj je grimiznoj odori stajao ispod goleme zastave sa svastikom, pozdravljao se uzdignutom rukom i svako toliko lamentirao o važnosti nacističkih uvjerenja prije no što bi dijelio "pravdu".
Prije no što bi dao ubiti većinu osuđenih, ni u čemu ne bi toliko uživao kao u tome da ih neprestano ponižava. One naciste koji su pokušali ubiti Hitlera na vješala je poslao gole.
Bili to visoko rangirani nacisti ili "nitko" Freisler nije nikoga štedio.
"Plačeš?!", urlao je na jednog čovjeka.
"Što nam želiš reći s tim suzama u svojim očima?", rekao je čovjeku prije no što ga je dao objesiti, prema Hitlerovoj naredbi, tankom žicom, kako bi dodatno patio.
Nakon što bi se nad njima iživljavao, gotovo su uvijek slani u smrt. Čak 90 posto slučajeva koji su došli na taj sud rezultiralo je doživotnom kaznom zatvora ili smrću. Između 1942. i 1945. taj se broj popeo na 5.000 Nijemaca.
Freisler nije imao problema niti s time da maloljetnike šalje u smrt.
Tako je u veljači 1943. u smrt poslao Sophie i Hansa Scholla, članove pokreta mladih koji su dijelili antiratne letke ispred sveučilišta u Minhenu. Suđenje je trajalo sat vremena, a odmah nakon toga poslani su na giljotinu.
Eventualno jedino suđenje koje je još zloglasnije je ono nacista koji su planirali ubiti Hitlera 20. srpnja. Oni ne samo da se nisu smjeli posavjetovati sa svojim odvjetnicima koji su sjedili daleko od njih, već su konstantno prekidani kada bi se htjeli obratiti sudu.
Freisler je dao da ih se odjene u preveliku odjeću kako bi mogao urlati na njih jer su neuredni i šlampavi, pa ih je time ponižavao.
Dva sata nakon suđenja objesili su ih tankim žicama, gole.
No, niti sučev kraj nije bio nešto mnogo bolji. U veljači 1945. Amerikanci su bombardirali zgradu, ali se Freisler nije dao evakuirati jer je skupljao papire za suđenje Fabianu von Schlabrendorffu (koji je kasnije postao sudac) kada je na njega pao komad zida, točno dok je u rukama držao papire.
Jedna je medicinska sestra rekla kako je to "božja presuda".
Obitelj, također zgrožena njegovim činima, pokopala ga je u neoznačenom grobu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Freisler je bio gad i nije imao nikakvog znanja u usporedbi s Višinskim. Višinski je bio svemir za Freislera.