Life Svjetsko prvenstvo 2018
2609 prikaza

Hrvatska repka: Amerima je plaćen nastup na Maksimiru

Obilježavanje godišnjice utakmice s SAD-om
Marko Lukunić/PIXSELL
U drugom nastavku feljtona o hrvatskim izbornicima donosimo detalje o gostovanju američkih nogometaša i kako su taj nastup skupljeni novci

I drugi ispit u trećem razdoblju dogodio se u Zagrebu, 17. listopada 1990., na kao kutija šibica prepunjenome Dinamovu stadionu, sa Sjedinjenim Američkim Državama (2-1). Odsvirana je himna "Lijepa naša" i zavijorio se crveno–bijeli–plavi stijeg sa šahovnicom, a domaći, predvođeni kapetanom Zlatkom Kranjčarom, izašli su u majicama s bijelim i crvenim kockama drevnoga grba. Ti nježni detalji povukli su valove dirljivih oduševljenja 30.000 gledatelja, a mnogima od njih su navrle suze radosnice.

Za taj revijalni susret bilo je izabrano 26 momaka, ali odazvalo ih se tek petnaest. I od njih Crnogorac Željko Petrović, branič Dinama, prestravljeno se povukao nekoliko sati uoči dvoboja. S više strana zasule su ga grozomorne prijetnje, mahom od zemljaka. Grozili su mu se kako će grdno nastradati ne samo on nego i najbliži članovi obitelji bude li se usudio da osvane u "ustaškoj momčadi". (Osam ljeta potom Petrović mi se povjerio kako nije prebolio odluku da odstupi i ispusti jedinstvenu prigodu da mu se ime nađe na vječnoj listi sudionika tog zbivanja).

Nekima od odsutnih njihovi inozemni klubovi su izrijekom zabranili da otputuju u Zagreb, dok je bilo i takvih koji su, što iz bojazni, a i političkoga nezamjeranja, zaobišli zaplesati u kolu s izravnim svjedocima nezaboravnog događanja. Da su otpadnici ubrzo obrnuli mantiju, kazuje što su nedugo zatim, kad su topovi zamukli, a našoj državi bila priznata samostalnost, prpošno uletjeli u hrvatsku nošnju. Što su ranije govorili, progutao je zaborav.

Mike Pompeo, Donald Trump, Jared Kushner Upravo imenovan Top News Trumpov ministar: "Nema više prijetnji kao Jugoslavija"

Diplomatski strpljivo, vješto, u rukavicama i gosparski staloženo, putem svojih svjetskih poznanstava i veza, unatoč netrpeljivih otpora glavešina iz Nogometnoga saveza Jugoslavije na beogradskim Terazijama, u kome je bio na odgovornoj dužnosti glavnoga tajnika, Metkovac Ante Pavlović, tihi i umješni radoholičar, ipak je izmigoljio iz protivničkih ralja i uspio uročiti žarko žuđeni sportski domjenak.

Gostima je, povrh podmirenih troškova puta i boravka, bilo isplaćeno 30.000 dolara na ruke, a novac su, u većini, skupili imućni Hrvati. Zrak je prijeteće vonjao po vatri, barutu, bombama i smrti. Danomice je glasno zvonio upitnik - ne hoće li se, nego kad će se raskomadati dobrano razjedinjena i sve labavija Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ).

U takvom tjeskobnom ozračju, hrvatskim nadahnutim zborom ravnao je izborničkom palicom karizmatični Dinamov plavi 9 Dražan Jerković (54), koji se bio globalno proslavio na Mondialu u Čileu 1962., kad je, s još četvoricom: (Brazilcima Garinchom i Vavom, Čileancem Sanchezom te Ivanovim iz SSSR-a), podijelio naziv prvoga strijelca (svi po 4 pogotka).

Od četrnaest bojovnika, koji su se sučelili s Amerikancima, petorica su bila iz Dinama (Ladić, Peršon. Židan, Shala i Mladenović), dvojica iz Hajduka (Dražić i Čelić), te po jedan iz Rijeke (Gabrić), španjolske Mallorce (Vulić), njemačkoga Nurnberga (Kasalo), austrijskoga St. Poltena (Zlatko Kranjčar), belgijskoga St. Truidena (Cvjetković), te francuskih Metza (Asanović) i Cannesa (Mlinarić).

Među njima dvojica stranih državljana: Albanac s Kosova Kujtim Shala i Slovenac Gregor Židan. Za Hrvatsku su pogodili mrežu Aljoša Asanović i Ivan Cvjetković – Tarzan. Potonji je današnji promućurni menedžer koji, pokraj niza štićenika, zastupa i Dalićeve adute Marija Mandžukića iz Juventusa i Domagoja Vidu iz Bešiktaša.

Na početku igračke karijere novinari su Jerkoviću krivo pisali ime: Dražen umjesto Dražan. Budući da sam s njim bio blizak od đačke mladosti, upozoravao sam kolege da isprave nemarni propust. Jer roditelji su svojega jedinca krstili Dražan, kako bi se zahvalili ginekologu Dražančiću, koji je u šibenskoj bolnici, 6. kolovoza 1936., nakon opasnih tegoba, uspjelo porodio gospođu Jerković.

Jerković je jednom, i to prije povijesne predstave s Amerikancima, bio ustoličen i za jugoslavenskog izbornika na izlučnoj utakmici u Skopju 15. veljače 1978., s Grčkom (4-1) za odlazak na Svjetsko prvenstvo, ali kad su "plavi" već izgubili izglede da odlete u Argentinu. A na Mundialu 1982. u Španjolskoj Dražan je sjedio na klupi do izbornika Miljana Miljanića u ulozi trenera. Da potom, u dva navrata, bude viđen kao predvodnik momčadi neovisne Republike Hrvatske.

Stadion Wembley Novi vlasnik Ekonomix Wembley u gubicima - prodaju ga za 600 milijuna funti

Izveo je naše bojovnike u prvim igrama: s Rumunjskom (2-0, strijelci Zlatko Kranjčar i Srećko Bogdan) u Rijeci, 22. prosinca 1990., i Slovenijom (1.0, strijelac Fabijan Komljenović), u Murskoj Soboti 19. lipnja 1991. Učinak s Hrvatskom bio mu je, dakle, stopostotan: tri od tri. Poštovane čitatelje ću skromno zamoliti neka mi ne spočitnu što ću u ovu priču uplesti osobno sjećanje na pokojnoga Dražana Jerkovića s kojim sam derao drvene klupe u Trećoj gimnaziji, u Kušlanovoj ulici, na zagrebačkoj Pešćenici.

No ni slučajno nemojte pomisliti kako ću se hvastati da smo slovili za uzorne učenike jer bi to bila opaka neistina. Vraćam vas u davno prošlo vrijeme dok smo na školskom igralištu satima naganjali loptu na "žnirance", koju smo pumpali. Dvojica visokih i vitkih fakina iz nadasve siromašnih obitelji iz predgrađa iskakala su iznad nas ostalih po umijeću.

Izvodili su čuda i driblali do iznemoglosti profinjenom otmjenošću. Mi, njihovi vršnjaci, listom smo bili uvjereni da će obojica doskočiti do neslućenih nogometnih dometa. S mlađim, Dražanom Jerkovićem, zvali smo ga Suhi, pogodili smo u sridu. Ali drugi nas je iznevjerio nakon rasplamsale zaljubljenosti u razrednu kolegicu Božicu Martinec. Bila je juniorska prvakinja Hrvatske u tenisu, a potom i seniorska, pa je njezin dečko, i budući suprug, Ivica Šerfezi, s nadimkom Jons, stubokom zastranio sa sportskoga puta. Zaneseni labud nehajno je odnemario nogomet i za volju Božici prešao na tenis.

Konačni zaplet, kao u ljubiću sa sretnim koncem, režirao je naš klasić i pajdaš, Stjepan Mihaljinec. Jonsov topli tenor nije izmakao njegovu istančanom uhu. Miha - koji će se dokazati kao značajni skladatelj, dirigent, glasovirač, utemeljitelj festivala Kajkavske popevke u Krapini i glazbeni urednik Radio Zagreba - oteo je Jonsa Dinamu i tenisu.

Usmjerio ga je u sve unosniju estradu, u tabor izvođača zabavnih melodija. Jons je pjevanjem požnjeo vrtoglavu međunarodnu slavu, pokupivši sijaset zlatnih ploča za milijunske naklade svojih nosača zvuka. Napustio nas je, neizlječivo bolestan, u proljetno praskozorje 2004., u sitnim satima dok smo se razilazili iz hotela Sheratona, sa slavlja 50. obljetnice mature.

U jeku najvećega Dražina uspona objavio sam 1963. knjigu naslovljenu "Golovi Dražana Jerkovića". Koliki je on bio džek prisnažuje podatak da je svih 5000 primjeraka planulo dok si rekao keks. Četiri studenta rasprodala su ih do posljednjeg komada, u ciglome prijepodnevu na zagrebačkome Trgu Republike. I kad sam sebi dopustio slobodu da se razmećem, onda ću još reći kako sam, poslije one o Draži, objelodanio u visokoj nakladi od 10.000 kopija i džepnu knjižicu o Ivici Šerfeziju "Note i reket". U njoj sam ga nazvao "Zlatni dečko" i taj nadimak se dovijeka zalijepio uza nj.

Ne plašite se, poštovani, ubuduće neću divaniti o sebi u svojstvu samozvana glasnogovornika svojih razrednih superstarova. Obećajem.

Zidaneovo isključenje Rusija 2018. Life Nogometni šokovi: Bilo je i krvi, ne samo 'Božje ruke'

Dražu Jerkovića je za hrvatskim kormilom 1992. naslijedio Stanko Poklepović (54) zvani Špaco, I to u tri dvoboja s Australijom na njihovu kontinentu i jednom s Meksikom u Zagrebu. Poslije Hrvatske Špaco je umješno radio u inozemstvu. Sad prati nogomet u rodnom Splitu iz invalidskih kolica, bez jedne noge, koju su kirurzi morali odrezati kako se podmukli rak ne bi razbuktao i pokosio obrazovanoga veleznalca, kojega prati fama da ima nogomet u malom prstu.

Prije nego što ćemo ga, nakon briljatne profesionalne nogometaške karijere, upoznati kao najdugovječnijeg čelnika HNS-a, Bugojanac Vlatko Marković, kratko, poput vodencvijeta, zamijenio je Stanka Poklepovića. Izbornički se održao u jednom pokušaju. Prvi i posljednji put okupio je pod trobojnicu mladce koji su u Zagrebu, za ranoga ljeta 1993., na maksimirskome travnjaku, nadigrali Ukrajinu (3-1). Za trajni spomen ostaje detalj da je svoj prvi pogodak za "vatrene" tad dao topnik kakvoga majka rijetko rađa.

Lako vam je pogoditi: Davor Šuker. U čizmama od sedam milja izrastao je u nenatkriljiva prvoga strijelca naše reprezentativne vrste. Trajno je ušao i u svjetske povijesne sportske knjige jer je zaslužio Zlatnu kopačku kao najučinkovitiji strijelac Mundiala u Francuskoj 1998. Zabio je šest pogodaka i preskočio favoriziranog karizmatičnog zubonju, Brazilca Ronalda.

Šuker je, nakon prestanka mandata Vlatka Markovića, sjeo na prijestolje vrhovnika HNS-a, s kojega upravo vlada. I snatri da s "vatrenima" u Rusiji odleti na više grane nego što je on, prije dva desetljeća, uspio kao igrač, kad je cjelivao brončanu kolajnu koja je za nas bila zlatnoga sjaja.

Iza Vlatka Markovića stiže era najuspješnijeg hrvatskog izbornika, Travničanina Miroslava Ćire Blaževića. Trener svih trenera - godi mu taština kad mu novinari tako tepaju - istrčao je 72 puta sa svojim pitomcima koje je očinski zvao sinovima. S njima je 1996. u Engleskoj dogurao do četvrtfinala Prvenstva Europe, a zavrijedio je više, da mu se, na kultnom stadionu Old Traffordu u Manchesteru, kao bedem nije ispriječila nesreća u naličju nama krajnje nesklona suca Leifa Sundella.

Šveđanin je nečasno darovao Nijemcima na srebrnom pladnju nategnuti jedanaesterac. A do balčaka nam je zapaprio juhu kad je prestrogo isključio Igora Štimca, u trenucima dok su "kockasti" razbijali pancere kano beba zvečku. Ne bi bilo neprilično da su neslavni pobjednici, za iskazanu velikodušnost, Sundella barem proglasili počasnim njemačkim državljanom. No iako su to bili dužni učiniti, nezahvalni dužnici nisu se sjetili da mu se tim činom zahvale i uzvrate za milosrđe.

Presedan je odlučio da i trenerski Napoleon, jedinstveni Splićanin Tomislav Ivić (61), u međuvremenu povede "vatrene" tek u jednom susretu i time se uvrsti kao deseti hrvatski izbornik u slijedu. Jer Europska kuća nogometa, UEFA, kaznila je Ćiru jednokratnom zabranom vođenja reprezentacije pa je - nakon njegovih pobjeda nad Estonijom u Osijeku i Litvom u Zagrebu (s po 2-0) – u treću izlučnu bitku za odlazak na Europsko prvenstvo u Engleskoj, 16. studenoga 1994., u Palermu, s Italijom, morao prisilno uskočiti fanatični radnik Ivić.

Branko Salaj Branko Salaj Top News 'Trebamo biti zahvalni udbašima koji su nam prešli'

Na stadionu La favorita, nepogrešivo krmaneći pred 40.000 gledatelja, doteglio je naš brod do pobjede nad pobjedama (2-1). Ojadivši "azzure", Ivić je s Hrvatskom doskočio do sazviježđa za koje ulaznicu zasluže samo velesile.

Dvije godine poslije Engleske, Ćiro je odveo svoje sinove na Mundial u Francusku i s njima se uspeo na vrh Eiffelova tornja. Treće mjesto je najblistaviji domet nogometnoga pokreta Lijepe Naše. Na vječnoj listi svjetskih prvenstava, Hrvatska se tim skokom iz snova upisala kao druga država s najmalobrojnijim pučanstvom koja je osvojila neku od kolajni. Manji su prije nas jedino bili dvostruki svjetski prvaci - Urugvajci (1930. i 1950.).

Po prirodnom zakonu da se sve vraća i sve plaća, u trci za polufinale, vatreni ratnici su se glatko i slatko osvetili i vratili milo za drago Njemačkoj za nepravični gubitak u Engleskoj (1-2). U nazočnosti osvjedočenog nogometnog znalca, predsjednika Franje Tuđmana, oborili su ih u Lyonu s fantastičnih 3-0 (Jarni, Vlaović, Šuker). A u polufinalu je, nakon Šukerova pogotka za vodstvo, Hrvatska stavila u mali džep Francusku.

I u časovima naše sve jače premoći, kad se očekivao drugi pogodak, koji bi dotukao tricolore do nogu, naš najbolji igrač i kapetan Zvone Boban, u 47. minuti očajnički griješi, kao što nikad nije u svojem nogometnom trajanju. Početnički nesmotreno dodao je loptu domaćem braniču Lillienu Thuramu, koji je objenoške zgrabio ponuđeno i izjednačio. Isti taj Thuram je u 70. minuti i drugi put raketnim udarcem svladao vratara Dražena Ladića za konačnih 2-1.

Francuska je, a ne Hrvatska, u finalu. Grebat će nas, kao kost zaglavljena u grlu, dok je vijeka i svijeta, mučna spoznaja kako su u sve Thuramove čak 142 igre to bila, zamislite, njegova jedina dva pogotka za francusku reprezentaciju.Taj crnoputi majstor lopte bio je sjemeništarac, domalo zaređeni mladomisnik. Na našu nevolju, umjesto pastirskog zvanja, Thuram se priklonio bogatunskom nogometu. I eto što nam je učinio!

U pripetavanju za broncu Hrvatska je nadmašila Nizozemsku s 2-1 (strijelci: Prosinečki i Šuker). Kad ga pohode noćne more u liku Lilliena Thurama, Ćiro Blažević zavapi kao da mu deru kožu: "Da se ono nije dogodilo Bobanu i da sam još imao Alena Bokšića, koji je izostao s Mundiala zbog ozljede, pregazili bismo ležerno Francuze i u finalu se lakše nego s njima obračunali s neprepoznatljivo slabim Brazilcima. Zakockali smo jedinstvenu prigodu da postanemo prvaci svijeta!". Iako nas je od zlata jabuka mazno mamila i nudila nam se nadohvat, ipak je nismo ubrali. Ostalo nam je da gubitnički naričemo i suzimo za prosutim mlijekom.

Tjedan u Plenkijevoj Hrvatskoj Pregled tjedna Top News Više ljudi na derbiju 1. HNL nego prosvjedu protiv Istanbulske

Na početku kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2002., poslije neriješenog ishoda sa Škotskom u Zagrebu (1-1), koji je bio prihvaćen kao posvemašni promašaj, nezahvalne mase grubo su potjerale Blaževića. Morao se podvijena repa pokupiti bez pozdrava i osmijeha. Gledalište ga je okrutno ispratilo netrpeljivim fućkanjem i pogrdama, s oborenim palcem, da poput gladijatora umre u areni.

Iako se nitko od naših trenera osim njega nije domašio svjetske kolajne, veliki dio nazočnih na maksimirskom stadionu, umjesto da mu se nakloni, izopačeno je klicao: "Ćiro, pederu!". Tijekom naših brojnih razgovora trener svih trenera tugaljivo mi je otvorio dušu i priznao da se nikad neće domisliti: je li bio više voljen ili omražen kod navijača? Ili obratno: više omražen negoli voljen.

Na Ćirinim leđima batinaškim rukopisom bila je toljagom ispisana tisuće i tisuće puta ponovljena spoznaja kako neki Hrvati nisu kadri prožvakati nečiji uspjeh. U više navrata Ćiro je javno objavio da će se otisnuti u Kinu gdje cijene, kuju u zvijezde i obožavaju njegovo znanje. Nije održao riječ. Kao dvostruki umirovljenik, švicarski i manje izdašni hrvatski, on i dalje udiše zagrebački zrak.

U Ćirinu fotelju bio je posjednut Dalmatinac iz Trilja, Mirko Jozić (64), koji je izborio s "vatrenima" izravno sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji 2002., ali je u Zemlji izlazećega Sunca prošao kao bos po trnju.

Bokšić, Šuker, braća Kovač, Prosinečki, Jarni i ostali skupo plaćeni profesionalci bili su potučeni u prvom sudaru u Nigati s Meksikom (0-1). A zatim bljesak iz vedra neba i oluja u Ibarakiju. Mada unaprijed otpisani, naši su vratili nadu potištenom hrvatskom puku slavljem nad Italijom (2-1), golovima pričuva Ivice Olića i Mikija Rapaića, koji nisu bili u početnoj postavi.

I kad je nogometni narod pobožno povjerovao kako će vatreni biseri, u nekoliko zalogaja, kao od šale, u lučkoj Jokohami smazati za užinu slabašni Ekvador, tamnoputi momci iz središta zemaljske kugle, od kojih su neki bili berači banana, ismijali su uspavane umišljene favorite i potjerali ih prije vremena u nepovrat, s gaćama na štapu. Jozić se, zbog neoprostiva udesa, strmoglavio u bezdan s tek nakupljenih 18 izborničkih kapica. Ustupio je mjesto Ottu Bariću (69).

Kineski razarač Haikou Parada Top News Satelit je snimio nezamislivo: moćnu kinesku armadu

Herr Otto - tako su ga oslovljavali jer je rođen u Koruškoj, ali i zbog zavidnih trenerskih uspjeha polučenih u Austriji i Njemačkoj – doletio je s Hrvatskom na Euro u Portugal 2004. Nakon neodlučnih igara (sa Švicarskom i Francuskom) te poraza od Engleske nemilosrdno je pometen, ne prokrčivši put do tvrdo obećana četrvrtfinala. Iako su mu, unatoč promašaju, čelnici HNS-a ponudili produljenje ugovora, razočarani doajen Barić pokajnički se zahvalio i povukao u svoj nespokoj. Nanizao je 32 utakmice s Hrvatskom, čiji je bio i do danas ostao najstariji izbornik.

Miljenik Zagrepčana Zlatko Kranjčar (48), zvani Cico, kao dvanaesti četovođa, odveo je vatrenu eskadru na Svjetsko prvenstvo u Njemačku. Ali uoči puta, u zao čas, naopako, na krv i nož, zamjerio se općinstvu, a napose poklonicima Dinama, zato što je sa svoga popisa putnika nerazumljivo izbrisao pohrvaćenoga Brazilca Eduarda Da Silvu, koji se niskom važnih zgoditaka bio uvukao pod kožu narodnim masama. Taj bi ishitreni potez Cici oprostili da ga, kao kuga, nisu napale hude nevolje.

Na otvaranju s Brazilom, koliko-toliko očekivani, poraz (0-1), ali je kao izbornik propao nakon dva neshvatljiva potonuća: 0-0 s Japanom, kada Darijo Srna nije iskoristio jedanaesterac, i 2-2 s Australijom, kad je Harry Kewell izjednačio iz debelog zaleđa, koje su svi uočili osim zbunjenoga engleskog suca Grahama Pola. Aufwiedersen Hrvatska i ledeno uručeni brzometni otkaz. Cico Kranjčar je ispario nakon 25 reprezentativnih iskušenja.

U idućem nastavku pročitajte kako je jedan pomalo nepoznati roker iz Splita preporodio hrvatsku reprezentaciju.

  • Avatar Nikola Perić
    Neron 09:34 22.Lipanj 2018.

    I ovaj Amer,prića američke guposti,a naši"Eisteini"slušaju ga otvorenih usta,za porigat.