I drugi ispit u trećem razdoblju dogodio se u Zagrebu, 17. listopada 1990., na kao kutija šibica prepunjenome Dinamovu stadionu, sa Sjedinjenim Američkim Državama (2-1). Odsvirana je himna "Lijepa naša" i zavijorio se crveno–bijeli–plavi stijeg sa šahovnicom, a domaći, predvođeni kapetanom Zlatkom Kranjčarom, izašli su u majicama s bijelim i crvenim kockama drevnoga grba. Ti nježni detalji povukli su valove dirljivih oduševljenja 30.000 gledatelja, a mnogima od njih su navrle suze radosnice.
Za taj revijalni susret bilo je izabrano 26 momaka, ali odazvalo ih se tek petnaest. I od njih Crnogorac Željko Petrović, branič Dinama, prestravljeno se povukao nekoliko sati uoči dvoboja. S više strana zasule su ga grozomorne prijetnje, mahom od zemljaka. Grozili su mu se kako će grdno nastradati ne samo on nego i najbliži članovi obitelji bude li se usudio da osvane u "ustaškoj momčadi". (Osam ljeta potom Petrović mi se povjerio kako nije prebolio odluku da odstupi i ispusti jedinstvenu prigodu da mu se ime nađe na vječnoj listi sudionika tog zbivanja).
Nekima od odsutnih njihovi inozemni klubovi su izrijekom zabranili da otputuju u Zagreb, dok je bilo i takvih koji su, što iz bojazni, a i političkoga nezamjeranja, zaobišli zaplesati u kolu s izravnim svjedocima nezaboravnog događanja. Da su otpadnici ubrzo obrnuli mantiju, kazuje što su nedugo zatim, kad su topovi zamukli, a našoj državi bila priznata samostalnost, prpošno uletjeli u hrvatsku nošnju. Što su ranije govorili, progutao je zaborav.
Diplomatski strpljivo, vješto, u rukavicama i gosparski staloženo, putem svojih svjetskih poznanstava i veza, unatoč netrpeljivih otpora glavešina iz Nogometnoga saveza Jugoslavije na beogradskim Terazijama, u kome je bio na odgovornoj dužnosti glavnoga tajnika, Metkovac Ante Pavlović, tihi i umješni radoholičar, ipak je izmigoljio iz protivničkih ralja i uspio uročiti žarko žuđeni sportski domjenak.
Gostima je, povrh podmirenih troškova puta i boravka, bilo isplaćeno 30.000 dolara na ruke, a novac su, u većini, skupili imućni Hrvati. Zrak je prijeteće vonjao po vatri, barutu, bombama i smrti. Danomice je glasno zvonio upitnik - ne hoće li se, nego kad će se raskomadati dobrano razjedinjena i sve labavija Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ).
U takvom tjeskobnom ozračju, hrvatskim nadahnutim zborom ravnao je izborničkom palicom karizmatični Dinamov plavi 9 Dražan Jerković (54), koji se bio globalno proslavio na Mondialu u Čileu 1962., kad je, s još četvoricom: (Brazilcima Garinchom i Vavom, Čileancem Sanchezom te Ivanovim iz SSSR-a), podijelio naziv prvoga strijelca (svi po 4 pogotka).
Od četrnaest bojovnika, koji su se sučelili s Amerikancima, petorica su bila iz Dinama (Ladić, Peršon. Židan, Shala i Mladenović), dvojica iz Hajduka (Dražić i Čelić), te po jedan iz Rijeke (Gabrić), španjolske Mallorce (Vulić), njemačkoga Nurnberga (Kasalo), austrijskoga St. Poltena (Zlatko Kranjčar), belgijskoga St. Truidena (Cvjetković), te francuskih Metza (Asanović) i Cannesa (Mlinarić).
Među njima dvojica stranih državljana: Albanac s Kosova Kujtim Shala i Slovenac Gregor Židan. Za Hrvatsku su pogodili mrežu Aljoša Asanović i Ivan Cvjetković – Tarzan. Potonji je današnji promućurni menedžer koji, pokraj niza štićenika, zastupa i Dalićeve adute Marija Mandžukića iz Juventusa i Domagoja Vidu iz Bešiktaša.
Na početku igračke karijere novinari su Jerkoviću krivo pisali ime: Dražen umjesto Dražan. Budući da sam s njim bio blizak od đačke mladosti, upozoravao sam kolege da isprave nemarni propust. Jer roditelji su svojega jedinca krstili Dražan, kako bi se zahvalili ginekologu Dražančiću, koji je u šibenskoj bolnici, 6. kolovoza 1936., nakon opasnih tegoba, uspjelo porodio gospođu Jerković.
Jerković je jednom, i to prije povijesne predstave s Amerikancima, bio ustoličen i za jugoslavenskog izbornika na izlučnoj utakmici u Skopju 15. veljače 1978., s Grčkom (4-1) za odlazak na Svjetsko prvenstvo, ali kad su "plavi" već izgubili izglede da odlete u Argentinu. A na Mundialu 1982. u Španjolskoj Dražan je sjedio na klupi do izbornika Miljana Miljanića u ulozi trenera. Da potom, u dva navrata, bude viđen kao predvodnik momčadi neovisne Republike Hrvatske.
Izveo je naše bojovnike u prvim igrama: s Rumunjskom (2-0, strijelci Zlatko Kranjčar i Srećko Bogdan) u Rijeci, 22. prosinca 1990., i Slovenijom (1.0, strijelac Fabijan Komljenović), u Murskoj Soboti 19. lipnja 1991. Učinak s Hrvatskom bio mu je, dakle, stopostotan: tri od tri. Poštovane čitatelje ću skromno zamoliti neka mi ne spočitnu što ću u ovu priču uplesti osobno sjećanje na pokojnoga Dražana Jerkovića s kojim sam derao drvene klupe u Trećoj gimnaziji, u Kušlanovoj ulici, na zagrebačkoj Pešćenici.
No ni slučajno nemojte pomisliti kako ću se hvastati da smo slovili za uzorne učenike jer bi to bila opaka neistina. Vraćam vas u davno prošlo vrijeme dok smo na školskom igralištu satima naganjali loptu na "žnirance", koju smo pumpali. Dvojica visokih i vitkih fakina iz nadasve siromašnih obitelji iz predgrađa iskakala su iznad nas ostalih po umijeću.
Izvodili su čuda i driblali do iznemoglosti profinjenom otmjenošću. Mi, njihovi vršnjaci, listom smo bili uvjereni da će obojica doskočiti do neslućenih nogometnih dometa. S mlađim, Dražanom Jerkovićem, zvali smo ga Suhi, pogodili smo u sridu. Ali drugi nas je iznevjerio nakon rasplamsale zaljubljenosti u razrednu kolegicu Božicu Martinec. Bila je juniorska prvakinja Hrvatske u tenisu, a potom i seniorska, pa je njezin dečko, i budući suprug, Ivica Šerfezi, s nadimkom Jons, stubokom zastranio sa sportskoga puta. Zaneseni labud nehajno je odnemario nogomet i za volju Božici prešao na tenis.
Konačni zaplet, kao u ljubiću sa sretnim koncem, režirao je naš klasić i pajdaš, Stjepan Mihaljinec. Jonsov topli tenor nije izmakao njegovu istančanom uhu. Miha - koji će se dokazati kao značajni skladatelj, dirigent, glasovirač, utemeljitelj festivala Kajkavske popevke u Krapini i glazbeni urednik Radio Zagreba - oteo je Jonsa Dinamu i tenisu.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
