Bio sam svjestan rizika. U svakoj sekundi sam bio svjestan što radim. Samo nisam bio spreman na takve uvjete u zatvoru. Znam ljude koji su u Europi pali zbog droge, no oni su imali krevete, odnosno barem su spavali u krevetu, a toga u zemljama 'trećeg svijeta' nema. Naravno, postoje i gori zatvori od ovog u Brazilu u kojem sam bio. Venezuela i Ekvador su gori što se toga tiče, pa i u dijelu Argentine je također gore, priča naš sugovornik koji je u studenome 2007. godine pao s devet kilograma kokaina.
"Pustili su me prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu 2014. Znači u brazilskom internacionalnom zatvoru 'opalio' sam 77 mjeseci. 'Sinko moj, sad ćeš vidjeti što znači treći svijet', rekao mi jedan stariji čovjek dok sam još imao mogućnost koristiti telefon u ćeliji, a to je zadnji put bilo 2009. Kad sam pao, mislio sam, ajde, pao sam, čeka me robija i nakon dvije-trećine kazne ideš kući. Međutim, u Brazilu to nije tako", kaže nam sugovornik koji je doživotno deportiran iz Brazila i nema pravo povratka.
"Trebao bih tražiti oprost, ali to je apsurd. Ja nisam napravio ništa u Brazilu. Nisam tamo preprodavao drogu. Uhićen sam u tranzitnoj zoni. Drogu sam kupio u Peruu i letio za Sao Paolo, odakle sam trebao letjeti za Europu. Prtljaga je otišla iz aviona u avion, a ja sam čekirao kartu i gledao Ligu prvaka na televiziji. Gospoda su prišla i rekla: 'Imamo problema s tvojom prtljagom'. U sebi sam pomislio: 'Znam' i tu je sve počelo. Poslije su me odveli u brazilski zatvor na sedam dana - prisjetio se."
Prije nego što sam ušao u zatvor bio sam u mjestu koje zovu 'inklusion' i tamo sam bio sedam dana. Ćelija s trideset ljudi, a ima 10 ležaja. Tamo te rasporede u koji ćeš paviljon, od četiri, doći.
Nakon toga završio je u internacionalnom zatvoru u kojem je, skupa sa samicom i bolnicom, bilo 650 ležaja, a u jednom trenutku je bilo 1700 ljudi.
"U tom zatvoru je stalna prenatrpanost. Kad sam došao u ćeliju, kreveti su bili popunjeni. Pod, betonski, zvao se plaža (plaja). Došao sam na plažu i na betonu spavao 11 mjeseci. Znači, dobiješ malu spužvu, deku, improvizirani jastuk i to je to. Ležiš na betonu dok netko iz ćelije ne ode na slobodu, ne daj Bože umre, ili zbog nekih sankcija ode u izolaciju. Znači svako tko legne na 'plažu' prije ili kasnije dođe na krevet. U ćeliji površine 19 četvornih metara korisnog prostora bilo je 13 ljudi.
Šest na krevetu i sedam na podu. U njoj su bili improvizirana kuhinja, tuš i betonirana školjka iza zavjese. Znači, tu jedeš, sereš... Prioritet ti se uključiti u neku polurespektabilnu skupinu u zatvoru, no sve kreće od tvoje ćelije. Kad te stave u neku ćeliju, ti je ne možeš promijeniti po svom izboru. Možeš nakon dva tjedna tražiti premještaj, ako ti ne paše. Meni nije odgovaralo biti u ćeliji s 10 Nigerijaca.
Možeš tražti premještaj u drugu gdje znaš nekoga od ranije ili gdje imaš zemljaka. To ne znači da si upao u probleme u ćeliji iz koje želiš otići. Jednostavno ti ne odgovaraju neki ljudi ili su, primjerice, dugo zajedno unutra pa im razbiješ uhodani sustav, ili ti sami kažu: 'U našoj ćeliji je tako i tako te si, ako ti ta naša pravila ne pašu, potraži drugu ćeliju'."
Svaki dan od 8 do 11 sati zatvornici su imali pravo na šetnju. Nakon toga je išlo čišćenje paviljona te potom ručak od 12 do 12.30 sati. Hranu su nam stavljali u plastične posude, a od pribora smo imali samo plastičnu žlicu. Znači, u ćelijama smo dobivali 300 grama hrane. Nakon toga su se ponovno otvarale od 13 do 16 sati, osim ako policija nije zbog nečega to prekinula.
Primjerice, ako u mojem paviljonu nije bilo problema, možda ih je taj dan bilo u paviljonu dva. Policija je, recimo, odlučila da, dok ne obavi pretragu ćelija u tom paviljonu, neće otvoriti ni u drugim paviljonima. Dok god je u jednom paviljonu problem, ni u drugima se ne otvaraju vrata - kaže naš sugovornik dodajući:
"Svi u ćeliji smo bili obitelj. I vlasnik telefona ne može ga koristiti, a da ga ne da na korištenje drugima u ćeliji. Jasno, to ima svoju cijenu. Svaki razgovor s Europom stajao je šteku Marlbora. Ali ne možeš u ćeliji pušiti ili povući, ili koristiti nešto drugo pred drugima, a da drugi ne dobiju dio. Policije je bilo vrlo malo. Po smjeni je u jednom paviljonu znalo biti po četiri, pet stražara. Oni su služili da te ujutro i navečer prebroje te po potrebi zaključaju i otključaju."
Zatvorom drma Primeiro Comando da Capital (PCC), koji od velike pobune u Carandiru 1992. godine, najveće zatvorske pobune u kojoj je policija pobila 111 zatvorenika, drmaju svim zatvorima. Nakon toga su se bande na ulicama Rija i Sao Paola organizirale pod imenom PCC. Oni vode sve zatvore u Brazilu. Brinu o svojim ljudima u zatvoru.
Svaki paviljon u svakom zatvoru ima svojeg vođu. Oni su gospodari života i smrti. Policija ih poštuje. Postoje pravila koja su oni donijeli – nema otimanja slabijem, nema silovanja i nema cracka. To vrijedi za međunarodni zatvor, mada na sjeveru zemlje u ekstremno siromašnim provincijama, poput Manausa i Paree, postoje zatvori u kojima je policija potpuno nemoćna i kojima drmaju bande.
"Znači postojala su pravila koja si morao poštovati. Ako nisi, ni policija te nije mogla spasiti. Ne možeš pobjeći. Okršaja je bilo, primjerice jednom na mjesec je netko mrtav iznesen iz paviljona. Ne samo iz mojeg, nego iz svakog paviljona."
Pravila ponašanja se najbitnija. Sve može, ali mimo tih pravila ne ide. I to je ključ. Da nema tih pravila bilo bi puno više mrtvih i svega. Zato se svi zovu 'familija', a jedan jedini interes svima je biti protiv policije. Policajac se tebi zapravo obraća, ali ljudi znaju da je to neka rutina, neka sitnica i točno znaju koliko s njim trebaš razgovarati. Riječ je o desetak sekundi. Ako razgovaraš malo dulje, mada javno i pred svima u paviljonu, budi siguran da će te onaj iz PCC-a pitati što si toliko dugo s njim razgovarao. Murja je da te otključa, zaključa, da ti hranu i to je to.
Svaki dan je u svakom paviljonu izlazio službeni list u kojem se vidi tko je ušao, a tko izašao iz zatvora. Ne imenom i prezimenom, nego matrikulom. Brojem.
"Mi smo bili samo broj. I nakon godina ti ne moraš znati ime. Vidiš u kojem je paviljonu, znaš pod kojim brojem je došao... Primjerice, ja sam došao pod brojem 500 i još nekom tisućom, a tamo su već bili ljudi s 200 i nekom tisućom koji su bili već tri tri i pol godine prije nego što si ti došao. Kad sam otišao, već su neki imali broj 900 i neku tisuću. Znači, ja sam ispratio generacije lopova, sitnih dilera i kriminalaca. Neki su se vratili, neki su ubijeni...
Neki su ostali dužni u zatvoru i zbog toga su ubijeni na ulici. Sve to PCC prati. Na primjer, pao si zbog droge. Oni koji su ostali na ulici dužni su paziti na tvoju obitelj i paziti da nije gladna jer to su u 95 posto slučajeva ekstremno siromašni ljudi. Žive po favelama i gotovo su predoodređeni, već sa sedam, osam godina da postanu kriminalci. U Sao Paolu postoje bande klinaca od 14 do 15 godina koji su klasificirane ubojice. Onaj koji je drukao policiji neće preživjeti dugo, a i obitelj će mu ubiti, i to na najgori način.
Raditi za policiju u Brazilu je neprihvatljivo. Bilo kakav kontakt s policijom je neprihvatljiv. Dilaš, kradeš, ali doma imaš obitelj. Stotine i stotine tisuća njih prisiljene su biti kriminalci jer im je sustav takav da policija ubija ljude na cesti. Primjerice, policija dobije anonimnu obavijest da neki tip dila u susjedstvu. Dođu na adresu, pretresu kuću i ne nađu ništa. I onda znaju ubiti čovjeka, podmetnuti drogu i oružje te objave da je tip ubijen u samoobrani."
Naš sugovornik kaže kako u zatvoru nije imao nikakvih obračuna.
"Mišići u zatvoru ne postoje, samo inteligencija. Svi su u zatvoru na 'dobro' i 'mir'. Postoje klanovi. Nema sile. Silu ti mogu nametnuti, ali kao provokaciju. Dok sam bio u zatvoru bilo je još nekoliko momaka iz Hrvatske, jedan Makedonac, te Srba i Crnogoraca. Suradnja s onima s našeg govornog područja hrvatskog ili srpskog jezika bila je OK. Od onih koji su imali više u zatvoru, mi koji smo imali manje, nitko nije bio zakinut. Uvijek se pitalo: 'Brate, kako si, što ti treba'.
Srbi su mi, na primjer, čestitali kad su generala Antu Gotovinu pustili iz zatvora u Haagu. Vikali su: 'Bravo, to je'. Odmah su mi 'taksijem' poslali u ćeliju drogu. Malo koke, malo 'trave'. Taksi je bila špaga koja je išla od ćelije do ćelije pa bi se njome vukla poruka ili već nešto u posudi od hrane. To s čestitanjem što je Gotovina na slobodi bila je šala, naravno. Ali ja sam s tim ljudima svaki dan hodao, družio se, trenirao s njima, s nekima se i drogirao", kaže bivši diler.
U zatvoru je bilo 90 različitih nacionalnosti, a 99 posto osuđenika ondje je bilo zbog krijumčarenja droge. Vrlo malo zbog ubojstva i pljačke. Pljačkaši su bili uglavnom Peruanci i Bolivijci koji su živjeli na ulicama Sao Paola i Rio de Janiera te drugih velikih gradova. U Brazilu je ipak bolje na ulici nego u Peruu, Kolumbiji, Meksiku ili Paragvaju. Mnogo ljudi u tim državama živi u krajnjoj bijedi i jednostavno dolaze u Brazil krasti.
"To se zove 'cinco- cinco', prema članu 55 zakona kojim se kažnjavaju. I oni nakon dvije trećine kazne izlaze po automatizmu iz zatvora.... U šest i pol godina, koliko sam bio u zatvoru, sretao sam Paragvajce koji su triput dolazili i odlazili. Netko je s kilogramom kokaina izašao nakon tri godine, netko nakon devet, a netko nakon 11, no bili su i momci s 11 tona kokaina koji su izašli nakon pet godina."
"Velika je sramota bilo kome prati bilo što od donjeg veša - čarape, gaće, ali su u zatvoru bili ljudi koji ni od koga nisu dobijali pomoć i živjeli su isključivo od tog što su prali ručnike, plahte, deke... To su ljudi iz ekstremno siromašnih obitelji. U svakom paviljonu bilo je desetak ljudi koji su išli od ćelije do ćelije, skupljali robu i prali je. Na kraju dana podijelili bi robu i dobili naknadu – komad robe, cigarete, droge..., ono što ti treba.
Nastavak na sljedećoj stranici..
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kad bi se,od tih pravila,primjenilo samo 40%,kod nas bi svaki"abonent"pazio,da ne dospije u "galeru" ćumez,kako li nasve nazivaju,objekt,bez slobode.
Izvrstan, zanimljiv članak.
Vrlo zanimljiva i poučna priča.