To nije sramota i od toga se živjelo. I sam sam znao, kad nisam imao cigarete, sam si prati ručnike, plahte ili deke i nekome drugome oprati. Znači, zatvorenik se najčešće oslanja na obitelj. Ako je sposobna i zdrava, ona te nikad neće ostaviti, nekolicina prijatelja također, ali na veleposlanstvo i neka tijela iz Hrvatske ne možeš računati. Dok je u Braziliji bio HDZ-ov ambasador, dobivao sam pakete i to.
Ja od njih nisam tražio da se zauzmu za moje pomilovanje, nego sam tražio da na ambasadu stižu paketi koje su mi slali od kuće i da mi se, jer znam da u Hrvatskoj postoji mali fond za naše ljude koji leže u stranim zatvorima, pošalje barem za higijenski pribor. Čak ni novine, mi Hrvati koji smo bili u tom zatvoru, nismo mogli očekivati. Prvi dio moje robije, od 2007. do 2010., imao sam određenu konzularnu pomoć, a od 2010. do 2014. apsolutno ništa", tvrdi bivši zatvorenik.
Tuširanje je u ćeliji, i na 45 i na 14-15, kad je zima, isključivo hladnom vodom, a moraš se kupati tri puta na dan. Jedno od pravila PCC-a je da ne možeš primiti hranu ako se nisi otuširao. Televizor se može kupiti ako imaš love. Uplatiš na račun i policija ti donese televizor. U trgovini se mogu kupiti dvije vrste jeftinijih cigareta, sok, keksi, pribor za higijenu, sredstva za pranje i čišćenje. Telefon košta 5000 dolara. Nokia 3310. Poziv prema Europi plaćao se štekom Marlbora. Sve je šteka Marlbora - dva grama kokaina, pet grama 'trave'... Oni su znali da se u zatvoru puši ekstremna količina 'trave', ali su to tolerirali zbog mira u zatvoru. Jedino ako te policajac vidi da pušiš pred njim, to bi shvatili kao provokaciju. Žene su dolazile u zatvor kod muževa, a neki zatvorenici su ih si mogli i kupiti. Recimo, za 50.000 dolara se putem pisama sve riješi i možeš se oženiti.
Sve je striktno određeno pravilima. Točno se zna tko s kim smije razgovarati na dan posjeta u zatvoru. Moja ćelija je imala vizitu. Jedan kolega bio je oženjen te je njega žena posjećivala u ćeliji svake subote i nedjelje. To je značilo da je u šest sati buđenje, a u osam su ulazili posjeti. Do sedam smo se morali istuširati i maksimalno upicaniti ćeliju. U osam smo bili vani u šetnji, sve do 16 sati da čovjek ima intimu. Hrana koju je donijela njegova žena podijelila se na jednake dijelove i to je tako.
Također, 95 posto žena tijekom posjeta unosi drogu. Policija ne pregledava njihove intimne dijelove niti ih šalju na rendgen. Zna se da one unose drogu, a droga je iznimno skupa. Je ne mogu dobiti ništa ako netko nije određenoj ženi u Europi preko Western Uniona uplatio na račun. Obično su ti koji primaju posjete imućniji pa imaju i telefone. Pa se u razgovoru, preko šifri, obavijesti da je taj i taj uplatio toliko i toliko. Kad je posjeta gotova, svatko dobije ono što je uplatio.
Nije se radilo samo o drogi. Nekad si se zaželio neke hrane, treba ti plahta ili jastuk, tenisice... To sve žene unose u zatvor. Osuđenik koji ima posjete od toga živi cijelo vrijeme u zatvoru. Uvijek jede najfinije stvari s ulice. Ne kažem da lijepo živi, ali sigurno nema problema kao onaj koji nema ništa ili gotovo ništa", kaže sugovornik dodajući kako je sva, ili gotova sva, policija u zatvoru korumpirana.
"Vrlo lako je doći do gotovo bilo čega. Policajac zna da imaš telefon u ćeliji. On ti ga je donesao, ali jednom na mjesec je generalni pretres - to se zove generalni blic. Od ćelije do ćelije. Onaj koji posjeduje mobitel ga ne čuva, nego ima nekoga tko ga čuva za njega i taj netko za to uzima novce. Kad dođe policija i nađe telefon, a on se ništa posebno ne skriva, taj čovjek se javi i kaže: 'To je moj telefon, ja sam odgovoran'. Ide u samicu na mjesec dana, a nakon toga ide u drugi paviljon i to je to.
Taj policajac, a to se već zna, od osuđenikove žene će za dan, dva na ulici dobiti novac na određeni račun te će za dan, dva ponovno donijeti mobitel. Telefon ti treba jer se iz zatvora rade enormni poslovi. Žene su, recimo to tako, nosioci poslova. Kolumbijac ima ženu, Peruanac, Srbin, Crnogorac, Pargvajac također. Amerikanac, Šveđanin...
Znači, ako deset ćelija ima posjete u paviljonu, a žena, primjerice, zna već druge četiri koje su isto u posjetu, nakon što izađu iz zatvora, ono što su se tijekom subote i nedjelje njihovi muževi dogovorili kažu određenoj osobi i posao ide dalje. Iz vikenda u vikend. Ako bilo što u zatvoru radiš, to radiš s Kolumbijcem ili Srbinom i Crnogorcem koji imaju velike novce. Nakon što se sklope poslovi, u zatvor stižu poruke. 'Madrid je primio', 'Otišlo je za Frankfurt' ili u pismu iz Milana piše 'Stiže'", prisjetio se bivši 'gost' zatvora u brazilskoj džungli.
U zatvoru je izuzetno važan bio 'sektor'. Tako su se nazivala četiri čovjeka koja su čistila zatvor i dijelila hranu. Oni su biti ti koji, dok u sat vremena dijele hranu, iz ćelije u ćeliju prenesu drogu, prenesu informaciju... Oni su malo bolje živjeli jer su imali prve informacije, dobivali su bolju hranu, pa i komad mesa nakon posjeta.
"Čak 77 mjeseci jeo sam grah i rižu svaki dan. Za doručak je bila kava, i to ekstremno loša iako je Brazil poznat po vrhunskoj kavi. Riža i grah su bili dva puta na dan. Na to je išao ili omlet, koji nikad nisam pojeo, ili jaje na oko, koje nikad nisam pojeo. Subotom popodne je dolazio pileći batak ili zabatak, a u nedjelju prženi komadići govedine. To je bilo u redu dok je bilo prženo, ali kad ti daju kuhanu jetricu te njome zaliju i grah i rižu, ne možeš niša jesti koliko to smrdi i koliko je to odvratno.
Brazil je zemlja voća, a mi smo voća bili željni. U zatvor je stizalo voće i bilo je na popisu, ali ga je direktor zabranio jer se od njega radila rakija. Paragvajci i Peruanci su majstori za pravljenje rakije u zatvoru. Generalni žargon u zatvoru za osuđenike je 'ladrao' - lopov. I za ubojice, dilere, sve. Nevjerojatne male destilerije se naprave i rakija je vrlo brzo gotova - u subotu i nedjelju. Preko noći se od, primjerice, banane i naranče napravi vrhunska kanšasa.
Primjerice, deset žena ima pravo na posjet u subotu. One mogu unijeti rezano voće, jabuke i kruške, u plastičnoj posudi da se vidi što se u njima nalazi, pa se toga znalo skupiti za jedne ili dvoje tačke. Nitko to nije jeo. Znalo se u koju ćeliju to ide i to se odmah pretvaralo u rakiju. Mislim, rakija je bila užasna, ali čovjeka veseli. Igrao se i nogomet. Imali smo i turnire, a neki bogati ljudi imali su i svoje momčadi. Tamo je bilo izuzetno talentiranih nogometaša.
Svake subote i nedjelje mogao se organizirati turnir. Igralo se po pravilima četiri plus golman. Bila je i kladionica. Murja je to dopustila. Samo pobjeda, poraz, neriješeno, i to samo brazilsko prvenstvo. Kladionica je išla od vrata do vrata u cigarete. To su bili improvozirani listići. Svaki ima svoju kopiju, broj ćelije te ime i prezime onoga koji se kladio. Priznavalo se od šest na više pogodaka, a znalo se skupiti i po nekoliko stotina kutija cigareta", prisjetio se. Tijekom boravka u zatvoru bivši diler preživio je i pobunu i pokušaj bijega.
"Dvojica su umrla od posljedica ranjavanja gumenim mecima, a jedan od srčanog udara. Kad je bila pobuna, sva vrata i sve ćelije su se srušile. Kao što sam rekao, u zatvoru je PCC gospodar života i smrti. Ako si ti zapalio crack, neće te oni odmah ubiti, ali će te polomiti. Postoje pravila i tko ih krši ne prolazi dobro. Primjerice, ako ti murjak nešto priča, okreneš glavu. Tebi ne zapovijeda policija, PCC je komandant svega. Kad je počela pobuna, znalo se koja će ćelija započeti rušenje.
U njoj su bila dva 'brata' PCC-a. Jedan iz Perua, a drugi je bio Španjolac. Naime, u tu kriminalnu organizaciju, najveću u Brazilu, mogu biti primljeni i ljudi izvan Brazila, pa i naši ljudi koji tamo žive ili su se dokazali određenim kriminalnim dijelima. Pod zakletvom mogu biti primljeni u bratstvo te dobiju neku ulogu u zatvoru u kojem borave. Dakle, jedna ćelija je počela lupati i razbijati te je na nju automatski krenulo mnogo čuvara.
Pokupili su neke štitove i krenuli otvoriti ćeliju jer je u njoj već nešto gorjelo. U takvim situacijama otvaraju ćeliju jer neće dopustiti da 12-ak zatvorenika izgori, no kad su pala jedna vrata, shvatili su da će pasti i druga pa su napustili paviljon i polako počeli napuštati zatvor. Naravno, zvali su GIR (grupo paraintervencio rapida) - specijalce. A mi smo divljali... Srušili smo sva vrata. Trebalo je doći do trećeg zida. Prvo smo trebali izaći iz paviljona kako bismo se spojili s drugim paviljonom.
Pa su otvoreni treći i četvrti paviljon, a u međuvremenu je spaljena kuhinja. Ostale su samo ambulanta i knjižnica jer je tako naredila komanda PCC-a. Zapovijed je bila njih ne dirati, a sve ostalo uništiti i rušiti prema izlazu. Rušili smo sve do zadnjeg zida. Došli smo na jedno veliko dvorište gdje se grupirala velika količina civilnih automobila i zatvorskih kamiona. Ostao nam je još samo jedan zid, no kad smo došli do njega, već su pristigli specijalci koji su bili stacionirani u mjestu 30-ak kilometara udaljenom od zatvora.
Nastavak na sljedećoj stranici...
