Možda i najveći promašaj propagandne mašinerije Josepha Goebbelsa bilo je snimanje nacističke verzije Titanica iz 1942. Goebbels je iza sebe do 1941. već imao megahitove poput "Vječnog Židova" i "Židova Sussa", filmove u kojima se mržnja prema Židovima raspirivala na razini da pokvareni Židov siluje mlade nevine njemačke djevojke. Goebbelsu je palo na pame da je vrijeme za nešto ozbiljnije, manje očito, i izbor je pa na ekranizaciju epske pomorske nesreće.
Kao redatelja uzeo je Herberta Selpina, ekstravagantnu ispičuturu strašnog ega, koji je u filmsku elitu isplivao unatoč tome što je bio apolitičan filmaš, uvelike zahvaljujući tome što je mnoštvo Nijemaca do tada već pobjeglo iz Trećeg Reicha. Za producenta su mu dodijelili Waltera Zerlett-Olfeniusa, ratnog junaka i zadrtog nacista koji je po Goebbelsovoj naredbi špijunirao Selpina Hitlerovom ministru propagande.
I tako su počeli u rujnu 1941. Naumili su da za nesreću Titanica optuže Britance, odnosno tvrtku koja je inzistirala da Titanic plovi velikom brzinom kako bi oborio brzinski rekord, i da pritom ignorira sve opasnosti. Jedini koji je bio svjestan opasnosti i inzistirao na sigurnosti ispred probitka, bio je izmišljeni časnik Petersen, jedini Nijemac među inače isključivo engleskom posadom. Goebbels nije žalio novca i filmašima je dao ukupno u današnjoj protuvrijednosti budžet od 180 milijuna dolara.
Selpin je imao nečuvene zahtjeve. Zaključio je da mali modeli broda nisu uvjerljivi, što god učinili, te je zahtijevao izradu modela, dugih između šest i devet metara. Najbliže mjesto gdje su ih mogli snimati bilo je obližnje jezero, pa su modele prevozili pomoću 25 kamiona. Tražio je da se snima isključivo noću, čemu je Goebbels također bespogovorno udovoljio unatoč opasnosti od britanskih bombardera.
Dobio je i mnoštvo vojnika koji si statirali, a koje su mu morali dopremiti ravno s fronta. Uslijedile su odgode uslijed lošeg vremena i tehničkih problema. Goebbelsu je gorjelo pod nogama jer je u taj film uložio kod Hitlera sav svoj ugled kao čovjeka iz tog medija. Da bi se, čim je snimanje napokon počelo, pokazalo da su i višemetarski modeli Titanica neprimjenjivi. Selpin je zato zatražio brod u prirodnoj veličini. Dobio je čak i to.
Bivši putnički brod iz 1927. koji je ranije vozio do Južne Amerike, trebao je uz neke preinake odglumiti Titanica. Istodobno, film se stao potpuno raspadati. Dok je Selpin jednom prilikom otputovao do Goebbelsa da podnese izvještaj, izabere dodatne glumce, statiste, materijal i sve ostalo, vrativši se na mjesto snimanja, zatekao je potpuni raspad sustava.
Svi su bili pijani; mornari, glumci i statisti podjednako. Mamurni glumci zaboravljali su tekst. Mornari su šlatali glumice. Bilo je nemoguće snimiti poštenu scenu bez prekida. Selpin je poludio. Stao je vikati na Zerlett-Olfeniusa zbog njegovih "usranih vojnika", nazvavši usput dijelove vojske "patetičnim gubitnicima". I naravno da je ovaj sve to prenio Goebbelsu.
Selpin je opet morao u Berlin, ovaj put kako bi objasnio kako je samo mogao nazvati potpukovnika magarcem, pilote razmetljivim šupčinama, mornaričko osoblje seratorima iz podmornica. Čak i tad Goebbels je Selpinu ponudio šansu da sve povuče i ispriča se. A ovaj je odbio. Bio je prznica, ni sam se nije trijeznio, a i imao je praktično slom živaca. U lipnju 1942. strpali su ga iza rešetaka i ubrzo objesili. Bez suđenja. U ćeliji.
Goebbels je film dao nekom drugom i do listopada film od sat i pol bio je gotov. Da bi Goebbels tek tad shvatio da je film apsolutna katastrofa jer se može tumačiti kao propaganda za Britaniju. Kapetan je prikazan kao kompletni idiot, koji je brod s bespomoćnim mnoštvom vodio u kataklizmu. Stanje se neugodno lako moglo povezati s nacističkom Njemačkom. Film zato nije išao po kinima po Njemačkoj nego samo izvan nje. Pobrao je ogroman uspjeh, no Goebbels ga je ipak strpao u sef.
Cap Arcona je nakon snimanja nastavila postojanje kao teretni brod, zatim i za transport Nijemaca iz Istočne Pruske u bijegu pred Crvenom armijom, da bi krajem rata nacisti na nj ukrcali 5000 ratnih zarobljenika, a britanska avijacija ga bombardirala i potopila ga. Sljedećih četvrt stoljeća struje su po morima na sjeveru Njemačke raznosile tijela poginulih.
