Uvijek nekako “slučajno”, kao dječurlija blatnih cipela preko otirača, preskačemo, mimoilazimo najočiglednije i tako prokleto najvažnije sitnice.
Poput onog “oprosti nam duge naše, onako kako i mi opraštamo dužnicima svojim” iz jedine molitve Ocu kojoj Sin Božji poučio je apostole, koju volimo poput vergla, što brže izgovarati u crkvi kako bi okupljeni mogli svjedočiti činjenici da smo otajstvo filijalne povezanosti sa Stvoriteljem napamet naučili kao mantru za uspavljivanje ili automatsko izvlačenje iz kaljuže.
Nikad sebe ne vidimo kao vukove
I zdušno, lijeno, reda-radi ili automatizirano vapimo za oprostom, kruhom svagdašnjim, Kraljevstvom Božjim na zemlji u kojem sigurno bit će nam bolje zato što smo dobri, krotki i umilni u svijetu nastanjenom vukovima.
Nikad sebe ne vidimo kao vukove u koje smo zlo utjelovili zbog prispodobe o Pastiru i ovcama (da ne bude zabune). Sami sebi nikad nismo ni zavidni, ni zloguki, ni mržnjom okovani kao ribnjaci u siječnju.
Čak i ako, nakon što odemo u miru s “braćom u vjeri” zabadamo nos u tuđe živote, šutamo pse, trujemo mačke, tučemo ženu ili muža, zlostavljamo djecu ili prizivamo grom na susjedov krov, led na tuđu žetvu. Svaku svoju zloguku želju pravdamo činjenicom da je drugi to zaslužio.
Sami sebi uvijek smo gotovo savršeni (sa “sitnim manama”), uvijek u ulozi mučenika, prezreni, potlačeni, bičevani zlim jezicima i nemoralnim nakanama.
Nikad, međutim, nismo ogrezli u zločin, zloću, zlobu, nikad nismo slabići koji druge podmeću kao izlike, ni zavidni, ni srditi, ni slijepi, gnjevni, mahniti, glupi, slijepi.
Bolestan i zdrav o sreći ne govore isto
Izuzmemo li čudesne iznimke Saulova koji su, zaslijepljeni božanskom prisutnošću kroz otkrivenje, popadali s mula, mazgi ili magaraca introspekcije nazaknosti vlastitih djela, rijetko ćete susresti zločinca koji će samog sebe priznati kao takvog.
Sami sebi, zločinici su uvijek generali na čelu vojske dobra u borbi protiv zla. Mentalna konstrukcija samoodržanja u pravednosti zlu ne dopušta da se utjelovi u nama samima.
Svijet uvijek vidimo, doživljavamo prema vlastitu stanju, položaju, statusu, odnosno onako kako su nas učili da vidimo. Prihvatljivi okviri, paradigme se uče, na njih se privikavamo odmalena.
O egzotici Kenije vam neće jednako zboriti imućan turist koji plaća kako bi ubijao lavove i žirafe, gledao zalazak sunca nad prašinom savane i akacijama, kao što će stanovnik te istočnoafričke države čije preživljavanje u potleušici ne iziskuje više od dolara na dan.
Baš kao što vam o sreći kao o impresiji konačnog osobnog ostvarenja neće jednako zboriti bolestan i zdrav.
Vjerujemo da nesreća i spas ne dolaze iznutra
Prvome je sreća ozdravljenje, dan bez boli i nužnosti tuđeg milosrđa, drugome noviji i navodno bolji televizor, brži automobil, odlazak na ljetovanje ili neki drugi, novcem “kupljivi” predmet koji će sam po sebi, kao zrakoplov bešumnu jedrilicu, za sobom povući sreću.
Ako smo lažljivi prevaranti, onda laž dobiva obličje lukavstva, mudrolije, snalažljivoti, dovitljivosti, no ako nas prevare, onda je laž laž, a prijevara prijevara, našom žrtvom gube pravo na krinku, uljepšavanje.
Zato što svatko od nas ima vlastiti svijet: kuću s prijestoljem za vlastitu malenkost i dvorištem iz kojeg zuri u tuđa dvorišta, u onu travu na kojoj zavidi susjedima.Drugima.
Samo na prvi, nemušti pogled drukčijima, optičkom varkom sretnijima. Kao što nesreća nikad ne dolazi iznutra, iz nas samih, tako i spas, ono što su stari Grci gotovo drznički nazivali deus ex machina, dolazi izvana, najčešće božanskom intervencijom koju čarolijom možemo izazvati prebirući zrnca rozarija, paljenjem zavjetnih svijeća bilo koji dan u godini, no osobito na velike blagdane.
Čak i ako ne znamo podrijetlo, počelo blagdana što smo ga odabrali za svoj osobni vapaj.
Boga ljubimo ako ljubimo ljude
Zato čak i ako pojma nemamo da na Veliku Gospu slavimo dan kad je Blažena Djevica Marija u nebo, 25 godina nakon raspeća svojeg Sina (u dobi od sedamdeset dvije godine, kaže dogma) uznesena i dušom i tijelom, ako ne znamo da je na vremenskoj crti tome događaju trenutak odredio papa Pio XII., pješice ćemo hodočastiti do marijanskih svetišta, padati u nesvijest na kolovoškoj omari, moliti zdravlje, milost, blagoslov, sreću.
I osjećat ćemo se blaženo. Barem na trenutak. Na pamet nam vjerojatno ponovno neće pasti kako grijeh nije samo rukom počinjeno zlodjelo, nego i propust, grijeh počinjen mišlju i riječju.
Mnogima ni u primozgu neće zabljesnuti spoznaja kako Boga svim srcem ljubimo ako ljubimo ljude koji su nam po njemu braća, ako nahranimo gladnog, napojimo žednog, ako ljubimo svako stvorenje o kojemu je sveti Franjo, onaj Asiški, gotovo u maniri haikua tako bezvremeno pjevao.
Ako prestanemo u nakaznosti pretvarati tuđe vapaje za pomoć te shvatimo kako, recimo, tučene žene najvjerojatnije nisu “tražile” batine, da nevoljena djeca nisu rođena nasilna nego da nisu imala od koga učiti ljubav.
Poslije Gospe ćemo otići k rodbini (ili će rodbina k nama) na roštilj, čobanac i kremama krcate kolače, na pivo, gemišt, koju “kratku” s nogu (za otvaranje teka).
Zaboravili smo počelo svih običaja
Djeca će u dvorištima i na ulicama trčati s onim balonima punjenim helijem u obliku likova iz crtića koji se uvijek naposljetku nekako otmu oznojenim dječjim rukama i odjezde nebom. Uza suze što ih supijani očevi brišu obećanjima: “Kupit će tata drugi!”
I sve se nekako pretvori u kirvaj, običaj koji toliko se ustalio da smo mu zaboravili počelo. Onako kako više nitko ne zna otkuda svetom Antunu Padovanskom ljiljan u ruci, zašto s ljiljanima 13. lipnja hrlimo u franjevačke crkve pa poslije s uvelim, ali blagoslovljenim cvjetovima koji omamljuju (u zatvorenim prostorima naprasno uspavljuju i donose glavobolju), nakon svijeća pripaljenih za zdravlje, sreću, uspjeh u školi, na poslu i još koješta s djecom prolazimo pokraj štandova.
Sinovima (a ponekad i odveć buntovnim kćerima) kupimo plastični pištolj ili pušku, grumen halve ili oblak šećerne vate. Na red poslije dođu vrtuljci lunaparka koji se prikladno doseli u blizinu crkve i automobili za sudaranje, štandovi s pečenim kobasicama i hamburgerima, točenim pivom od kojeg cijela četvrt zaudara na hmelj. Sve uz gromoglasnu, nimalo sakralnu glazbu.
I smijeh vedrih ljudi koji su obavili svoju kršćansku dužnost. U gradovima koji kao uronjeni u žuti, miomirisni čaj mirišu na lipe posute pčelama i ljepljivim sokom.
Duhovno iskustvo srozali smo na puku profanost
Na povratku kući poznanicima i susjedima onako usput dobacimo: “Eto, bili smo kod Ante”. Kao da je svetac koji se poslanjem iz Lisabona doselio u Arcellu pokraj Padove bratić koji se iz pečalbe u nekom zapadnoeuropskom ekonomskom raju vraća svakog lipnja, pa mu odlazimo u pohode, po darove i stranu valutu.
I nema tu ničeg magijskog. Nema ni natruhe onog što se spominje u prispodobama o svetačkim životima koje dupkom su pune demona koji bježe u strahu pred uzoritim čovjekom u oklopu od Riječi, čudnovatih ozdravljenja, vizija, otkrivenja.
Kolektivnom deklarativnošću prema davno utvrđenim “standardima” duhovno iskustvo srozali smo na puku profanost koju eventualno bismo mogli prijaviti UNESCO-u kao baštinsku tekovinu.
Umjesto da uznesenja, blaženstva, počela trnja i drače potražimo u sebi poput Aurelija Augustina nakon osobnog otkrivenja, i dalje tragamo za izvanjskim znamenjima, vansebnim dokazima postojanja obećanja onkraj fizičkoga svijeta, tražimo znakove na prepečencu, zidovima zahoda obitelji Traore u Maliju, suze na kipovima svetaca, Razapetog na kori stabala, na oblacima, u vodi, pjeni na površini kave, nosimo narukvice s plejadama svetaca, medaljice, krunice. Kao da cijelo vrijeme ne nosimo sebe. A u sebi...
