Sve je počelo tako što je naprosto dirala svoje kontaktne leće mokrim rukama. Mislila je da će bol proći. Ali nije, postala je jeziva, da bi ubrzo izgubila vid na jednom oku. BBC donosi priču Irenie Ekkeshis koja se jedne subote u siječnju 2011. probudila i shvatila da joj se iz desnog oka slijevaju suze. Otišla je do ljekarne i uzela kapi za oči. "Mislila sam da je to kakva mala infekcija koja će proći do ponedjeljka. Ali, te večeri dogodilo mi se da nisam mogla podnijeti biti u mojoj kuhinji jer mi je fluorescentno svjetlo bilo previše snažno. Boljelo me je."
Odmah je otišla do specijalizirane bolnice gdje su joj liječnici uzeli uzorak s površine očne jabučice, malo su ostrugali. "Bilo je jezivo kako i zvuči, gledala sam iglu kako se približava mom oku. Bilo je jezivo bolno, koliko god da su mi lijevali kapi u oko", kaže ona. Nekoliko dana poslije rekli su joj da ima Acanthamoeba keratitis (AK), rijetku ali ozbiljnu infekciju oka u pravilu povezanu s kontaktnim lećama, a čiji uzročnik se obično pokupi iz vode iz gradskog vodovoda, morske vode ili iz bazena.
"Bila sam šokirana i preplašena, jer sam do tog trenutka već gubila vid na desno oko. Bilo mi je kao da gledam kroz zamagljeno kupaonsko zrcalo. Mogla sam razaznati boje i oblike, ali ne puno više od toga", kaže ona. Bolest pogodi nekih 125 ljudi godišnje u Velikoj Britaniji. "Nisam s lećama išla niti pod tuš niti u bazen. Naučila sam da se time može zaraziti već i pukim pranjem ruku, ako se prije rukovanja lećama one detaljno ne obrišu", ispričala je Ekkeshis.
Svoje debele naočale, poput dna demižane, zamijenila je lećama još u dobi od 12 godina. Dok je navršila 30 nosila je dnevne leće koje se svake večeri bacaju i nikada s njima nije imala problema. Ali AK, pri kojem ameba napada rožnicu, iskrsnuo je kao ogroman problem. Isprva su joj dali antiseptičke kapi za oči koje je trebala nanositi svakih sat vremena. Rekli su joj da očekuju da će je izliječiti za nekoliko tjedana jer su infekciju počeli tretirati na samom početku.
No, njeno oko nije reagiralo na liječenje, a kako je rožnica područje s najvećom gustoćom receptora boli, ubrzo je bila u agoniji. "Boljelo me je sve gore, a infekcija se širila", kazala je. "Vremenom je postalo nepodnošljivo i skoro nemoguće za kontrolirati čak i uz najsnažnija sredstva protiv bolova." Nije mogla raditi i ubrzo je dala otkaz na mjestu direktorice putne agencije. Mjesecima joj je oko suzilo prije nego što je liječnicima uspjelo obuzdati infekciju. Počela se povlačiti i bol.
No, na rožnici su joj ostali ožiljci i ona je na to oko vidjela još samo zamućeno. U svibnju 2013. transplantirali su joj rožnicu, što se pokazalo kao veliki uspjeh. "Bilo je čudesno po prvi put nakon dugo vremena moći vidjeti bistro na oba oka", kazala je. Ali, nakon 10 dana primijetila je da joj se na desnom oku vid ponovo zamućuje. "Pretrage su pokazale da mi se AK vratio, da je zahvatio i novi transplant. Bila sam na početku. Bilo je to jezivo." Sljedeći transplant dobila je 2014.
"Oko mi se stabiliziralo i više me nije boljelo", kaže ona. Međutim, nešto je pošlo po krivu s mrežnicom i onda je na to oko sasvim izgubila vid. Liječnici su rekli da je vjerojatni uzrok problema infekcija s AK-om, te da je malo vjerojatno da će joj vratiti vid. Tijekom svoje bolesti, Ekkeshis je shvatila da naprosto nitko od njenih prijatelja niti od rodbine tko je nosio leće, nije imao pojma o rizicima izlaganja leća vodi. I tako je krenula u kampanju.
Otkrila je da uputstva s upozorenjem postoje, ali da se ne dijele s malim pakiranjima leća u kutijicama, tako da su do krajnjih korisnika dolazila vrlo rijetko. Kontaktirala je nadležne, a oni su joj odgovorili da na njima naprosto nema mjesta. Ona je zato dizajnirala vlastiti "dalje od vode" znak. "U tom trenutku industrija je shvatila da sam ozbiljna i stali su me podržavati. Stali smo proizvoditi te naljepnice koje su optičari lijepili po kutijicama."
Ona danas ima 36 godina i već se privikla na svoj nesimetrični vid. Oko na koje vidi i dalje joj suzi, što je uobičajeno pri AK-u. "Živim dan po dan. Kad idem na ručak s prijateljima, nastojim sjesti bliže zidu s desne strane. Ali nekad je teško, kao kad su ljudi otresiti jer naletim na njih u javnom prijevozu, a oni ne znaju da ne vidim na to oko", kaže ona.
