Upravo je odzvonilo sedam sati kad je šest policajaca banulo na vrata župnog ureda u gradiću Mautern an der Donau u Gornjoj Austriji. Nije da je gradić od jedva 3500 stanovnika navikao na ovakve policijske akcije.
Razlog zbog kojeg su došli bilo je da pokupe obitelj Sirijaca: Nsrin, njezina supruga Mahmouda i njihovih četvero djece, od kojih je najmlađe tek jednogodišnja beba, te ih odvedu u deportacijski centar. Bez da je obitelj stigla sa sobom uzeti bilo što od svojih stvari.
“Jedno dijete im je prolazilo kroz terapije kod dječjeg psihijatra jer je teško traumatizirano putovanjem preko mora. Dvoje djece koja su počela pohađati školu savršeno se uklopilo u društvo, naučili su njemački brzo i odlično. A četvrto se rodilo u Austriji”, pričao nam je župnik Clemens Reischl, očito ogorčen postupanjem austrijskih vlasti.
Opisivao nam je što se dogodilo štićenicima njegove župe koje su u siječnju 2016. godine prihvatili i smjestili kod sebe nakon što su ovi uspjeli pobjeći iz rata u Siriji.
“Rekli smo sucu da to što čine možda i jest u skladu sa zakonima, ali da to nije ljudski”, pričao je pater Clemens, kako ga svi zovu u župi.
Iz župe su ih potrpali u kombi i odveli u deportacijski centar u subotu, 17. ožujka, ujutro. Već u ponedjeljak, 19. ožujka, “najranije ujutro”, poslali su ih u Hrvatsku. Ono o čemu nam je pričao pater Clemens u Austriji se događa otkako je u svibnju prošle godine premijer postao, neki će reći, 31-godišnji politički wunderkind, drugi pak užasno konzervativni mladi političar Sebastian Kurz.
Sve češće austrijski mediji optužuju ga da izbjeglice protjeruje sistematski, javno ga prozivaju doslovno za kampanju kojom izbjeglicama ne dopuštaju da se integriraju u društvo.
Riječ je inače o čovjeku koji je 12 dana prije protjerivanja štićenika župe Mautern an der Donau javno počeo spominjati uvođenje policijskog sata za izbjeglice i njihovo smještanje u napuštene vojarne. Kome su pala na pamet neka druga vremena u kojima se interniralo civile pogrešnog podrijetla možda i nije na posve pogrešnom tragu.
Slučaj obitelji Muashi iz Homsa posebno je dramatičan. Pater Clemens nam je rekao da oni nisu ni smjeli biti deportirani u Hrvatsku po Dublinskoj konvenciji, jer su kroz Hrvatsku samo proputovali tri sata vlakom bez zaustavljanja, da se sud nije obazirao ni na to da im je trogodišnji sin u psihijatrijskom tretmanu, teško psihički uzdrman višesatnim putovanjima čamcem preko Sredozemnog mora iz Turske u Grčku u zimu krajem 2015.
Rekao je i to da su djeca uredno pohađala školu, odlično naučila njemački jezik, a uostalom oni nisu bili i jedina obitelj koju je župa kršćanski zbrinula.
“U kući još stanuju dvije obitelji iz Sirije koje su istim putem stigle u Austriju. One su dobile azil. Zašto i ova obitelj nije dobila? Da, to se naprosto ne može logično objasniti”, rekao je pater.
Što se njega tiče, jasno je što se događa.
“S novim premijerom praksa deportacije puno je oštrija. A zakoni se nisu promijenili. Samo se promijenila politička vlast”, rekao nam je.
Njegova suradnica u župi rekla nam je i to da je nadležni sud doista tražio i medicinsku dokumentaciju o trogodišnjaku koji Sredozemno more još u snovima pamti onakvim u kakvom su se baš nekako u to vrijeme utopili trogodišnji Aylan Kurdi i njegov brat.
Tražio je sud i dokumentaciju da se najmlađe dijete obitelji rodilo u Austriji. Sve su to poslali sucu. Međutim:
“U jednom trenutku smo shvatili da je sudac odluku donio 24 sata prije nego što su mu ti dokumenti bili uručeni”, rekla nam je Anna-Kristina Stekl.
Tako je, unatoč specifičnoj situaciji, unatoč privatnim odvjetnicima koje je župa platila kako bi spriječili izručenje, odluka o protjerivanju postala pravomoćna.
“Nevjerojatno je da se protjeruju ovako lijepo integrirani ljudi koji su tu već više od dvije godine. To je bolno. Ne samo za njih, nego i za tolike Austrijance koji su u pomoć ovakvim obiteljima uložili i ljubavi i pažnje, pa i vremena i novca. Jako smo razočarani. S ljudima se naprosto ne bi smjelo ovako postupati”, rekao nam je pater Clemens, koji još ne gubi nadu da bi nekim čudom mogli izboriti njihov povratak u Austriju.
Kod sebe, kod svojih prijatelja. Krajem ožujka ove godine, prema službenim UNHCR-ovim statistikama, registriranih izbjeglica iz Sirije bilo je 5,627.781.
Toliko o onima neregistriranima. A prema neslužbenim procjenama UN-a, ta je brojka veća za gotovo milijun. Što se Hrvatske tiče, u našoj zemlji na odobrenje zatraženog azila trenutačno čeka njih oko 430. Ljudi, a ne brojeva.
Staljin je davno izjavio kako je “smrt jednog čovjeka tragedija, dok je smrt milijuna statistika”. Danas, ni stoljeće kasnije, prema ljudskoj se patnji odnosimo na isti način.
Među tom 5,627.781 osobom našla se i mlada šesteročlana obitelj čiju je ideju o sigurnom i stabilnom životu uništio rat. Djeca te obitelji ni ne pamte kako je to živjeti u miru. Majka i otac za Dublin su čuli, ali ga nikad nisu posjetili niti to planiraju.
Ipak, taj grad i međunarodni dokument koji već godinama nosi ime po njemu obilježili su im život.
Riječ je o Dublinskoj konvenciji, ugovoru između članica još iz 1990., koji uređuje postupanje s tražiteljima azila i, između ostalog, propisuje da tražitelj svoj zahtjev za azilom mora podnijeti u prvoj članici u kojoj se nađe.
Ako se prije toga domogne neke druge članice EU-a, vlasti te zemlje imaju ga pravo deportirati u onu prethodnu.
Mahmoud Muashi i njegova supruga Nasrin imali su, prije početka rata u Siriji, lijep život. Živjeli su, kako sami kažu, “kao ljudi, životom dostojnim čovjeka”. U rodnom su gradu Homsu imali lijepu kuću, sretnu obitelj i bili okruženi prijateljima.
No u sveopćem frenetičnom kaosu pred kojim se nisu imali kamo sakriti i sami su se našli u vihoru rata. “Otišli smo iz Homsa jer nismo mogli podnijeti grozote koje su se ondje događale.
Kako se situacija pogoršavala, tako smo se selili po Siriji. Naposljetku smo se nastanili u Raki i tamo smo proveli tri godine. No i tamo smo se našli između dvije vatre, one režimske i slobodne vojske.
Uskoro su se u Raki pojavili i borci Islamske države te smo tad shvatili da tamo više ne možemo živjeti. Krenuli smo prema Turskoj”, tako otac obitelji opisuje početak njihova sad već dvije i pol godine dugog puta do novog, ali ne svojevoljno izabranog života.
U Homsu su se doista tisuće ljudi našle u vrlo gadnoj situaciji. Borbe između pobunjenika i Sirijske vojske bile su žestoke od početka.
Nastavak na sljedećoj stranici...
