Naime, kad mu nešto ponudiš, Gvatemalac uvijek kaže da, a onda izbjegava izvršenje dogovorenoga. Ili, uvijek on sve zna, ali ti govori krivo. Gvatemalac nikad ne odbija, nikad ne iskazuje vlastito mišljenje, stav. On to majstorski zakukulji gandijevskim otporom.Tako ima i viceva iz stvarnog života. Neki moj frend je pozvao kuma k sebi na neku proslavu, a kumu se toga dana ili nije išlo ili se negdje nacvrcao.
Ali riječ “ne” ne postoji, pa ovaj jednostavno nije došao. Eskivira. No domaćin ga zove na mobitel i pita ga gdje je. Ovaj veli da je na putu. Pola sata kasnije je baš blizu kuće domaćina. Na treći poziv veli da se baš parkira ispred kuće. Domaćin izlazi, nema nikoga. Poruka je konačno shvaćena. To je Gvatemala.
Uz eskiviranje, Gvatemalci su poznati po užasno lošoj organizaciji bilo čega. Ne samo da sve kasni nego je kaotično, loše, ubitačno. Kompliciraju bez potrebe, a tamo gdje je stvarno složenije, pojednostave do neupotrebljivosti. Vole i formalizam, gdje je bitan papir, a stvarno znanje nije nužno. Općenito, Gvatemala po mnogočemu podsjeća na Jugoslaviju iz sedamdesetih godina. Sve je nekako rustikalno, improvizacija i stoji se u redu.
ZNAJU LI ZA HRVATSKU?
Sad znaju. Jer, navijali su zdušno za nju u finalu Mundijala. Hrvatska im je osvojila srca i sad mogu čak i naći ju na karti svijeta, iako je dvostruko manja površinom od Gvatemale. I četiri puta manja stanovništvom. Strašna brojka: kad sam došao u Gvatemalu 2011., imala je 12,8, a sad ima 17,6 milijuna stanovnika. Povećala se za onu Hrvatsku iz popisa 1990. godine.
Do Mundijala samo su zagriženi navijači Barcelone i Reala znali za Modrića, Kovačića i Rakitića, poneko i za Mandžukića. Netko bi se sjetio Šukera, a netko i Dragoslava Šekularca, srpskog nogometaša i trenera koji je ovdašnju reprezentaciju vodio 1986. godine. Jasno, teško im je razlikovati Hrvate i Srbe, znaju da je kod nas bio neki rat te da smo prije bili socijalistička zemlja.
Problem Gvatemale je skoro potpuno privatizirano školstvo, koje, zajedno s javnim, ne daje nekakvo široko obrazovanje i opću kulturu. Stvari su amerikanizirane, škole su usko specijalizirane, a kupovati knjige po knjižarama prilično je skupo. Gradovi koji imaju javnu knjižnicu to – vjerovali ili ne – oglašavaju na billboardima na prilaznim cestama, hvale se. Tako je i sa sportskim terenima – mahom sve privatno, plati i igraj, tako da nemaju veliku bazu u sportovima.
Zato im je nogomet prilično loš, rukomet ima 3-4 ekipe, košarka isto. Za vaterpolo većina nije ni čula. Mladež većinom radi, krenu rano, od 6-7 godina života u borbu za kruh svagdašnji. Pa kojim se onda sportovima Gvatemalci bave?
Gvatemalci vole brzo hodanje, trčanje, badminton, gimnastiku, taekwondo, jahanje, biciklizam, bejzbol. Ima nešto i skvoša te veslanja. Neću zaboraviti dan kad je Erick Barrondo, brzi hodač, u Londonu osvojio prvu i jedinu gvatemalsku olimpijsku medalju, srebrnu. Eto, to ilustrira koliko je ovdašnji sport skroman, ali zna ponekad ostvariti velik rezultat, kao pobjedu na Bostonskome maratonu 1952. godine, kad je veliki Mateo Flores bosonog pobijedio tadašnju atletsku elitu!
DVIJE GVATEMALE
Eto, sudbina tog Matea Floresa, koji je umro 2011. godine u dobi od 89 godina, ilustrira tu moju paradigmu o dvije Gvatemale. Tek prije dvije godine preimenovan je nacionalni stadion u Guatemala Cityju (35.000 mjesta), a koji je do tada nosio ime Matea Floresa.
Za posjetitelje koji dolaze na dulje preporuke su i učenje španjolskog u Quetzaltenangu, gradu lijepe neoklasicističke arhitekture, posjet zabavnim parkovima u okolici grada Retalhuleu, penjanje do vulkana, od kojih neki imaju jezero u krateru (Chikabal, Ipala), posjeti plantažama šećerne trske i proizvodnji ruma, imanjima na kojima se radi sir ili raste makadamija. A tek sajmovi i tržnice, gdje ugledom caruje ona u gradu Chichicastenango, kada se cijeli grad pretvara u otvoreni sajam!
Gdje god bili, vidjet ćete žive Maje i njihove običaje. I to sve originalno, nije glumljeno za turiste. Žene i danas nose svoje huipile (gornji dio odjeće), koji su satkani do detalja i savršenstva. Vidjet ćete crkve obojene živim bojama i kult boga Maximona po kućama. Čuti ćete muzikalne jezike Maja, ali i njihovu glazbu na marimbi, drvenoj udaraljki - idiofonu. Kušat ćete kak-ik, gustu juhu od puretine, pileći pepian, hilachas, subanik, tamalese...
Pit ćete dobro pivo, rum, možda i atol od kukuruza. I onda svakako kava! Sedam je slavnih regija uzgoja kave u Gvatemali, svaka nudi drugačiji okus i kiselost zrna, sve se s kavom ovdje radi ručno i pažljivo. Ako želite, čak vas barmeni mogu naučiti latte artu, pravljenju sličica s mlijekom na kavi.
MALO EKONOMIJE ZA KRAJ
Gvatemala ima stalni rast koji se kreće od 3 do 4 posto godišnje. Prvo vas iznenadi niska cijena goriva, koja je 5-6 kuna po litri (prodaje se inače na galone). Drugo, cijena rada je općenito niža, ali kvalificiranog i kompleksnijeg rada viša nego u Hrvatskoj. Puno je manje regulacije tržišta te puno manje peripetija za poduzetnike i tvrtke. Birokracije ima, ima i korupcije, ali općenito je atmosfera za rad sasvim solidna.
Gvatemala je agrarna zemlja, a izvoz pokriva više od 80 posto uvoza. Zato su industrijski proizvodi, pogotovo elektronika, uglavnom iz inozemstva. No na tržištu svakako ima mjesta. Kad sam analizirao kakvi su gospodarski odnosi Gvatemale i Hrvatske, došao sam do podatka da je ukupna obostrana razmjena oko deset milijuna dolara.
Pojednostavljeno, Gvatemalci nama izvoze kavu i banane, a uvoze naše transformatore. I to je uglavnom to. Ah, da. Od ove sezone u Slaven Belupu igra cijenjeni nogometaš, veznjak Jorge Aparicio. Nadam se da će se dečko iz kluba Comunicaciones, mnogostrukog prvaka Gvatemale, čije igrače zovemo “cremas”, snaći u Koprivnici.
Zato ima prostora za bolje odnose dviju zemalja. I zato bi bilo dobro da se Hrvatska malo potrudi, pogotovo nakon Mundijala, da nešto plasira ne samo Gvatemali, nego cijeloj Srednjoj Americi, tržištu od oko 50 milijuna ljudi. Guatemala City je najveći njezin grad (pet milijuna stanovnika) i njezin gospodarski centar.
No trebalo bi nam i uspostaviti diplomatske odnose, jer ih doslovce nemamo. Najbliža ambasada RH je u Washingtonu (pojednostavljeno, 3500 kilometara na sjever) i u Braziliji (3500 kilometara na jug). Nema ni počasnog konzula, ali, istini za volju, nema ni većeg broja naših iseljenika. Ima možda dvadesetak obitelji tzv. druge emigracije, koji su došli ovamo iz neke druge latinoameričke zemlje, uglavnom Argentine.
Ni u turizmu se baš ne iskazujemo - niti itko promovira Hrvatsku niti baš neki značajan broj turista dolazi iz Hrvatske. Dakle, moglo bi se puno više s obje strane. Srce svijeta Maja je zanimljivo, ima potencijal te nudi sasvim originalne i kvalitetne doživljaje svima koji su spremni malo osluhnuti.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Odlican opis zemlje. Naime moja djevojka je iz Guatemale, neko vrijeme smo zivjeli u HR, ali smo se odlucili preseliti u Guate. Pozdrav iz Villa Nueve
Ima nas Hrvata jos ovdje prve generacije koji su stvorili Guatemalski novi brend vode koja se toci u Cetini, znaci prava izvorska voda a ne filtrirana kakva postoji na trzistu. Usput je dogovoren uvoz Krasevih proizvoda za Bozicno veselje. Lijep ... prikaži još! pozdrav iz vruce Zacape.