Film “Konje ubijaju, zar ne”, redatelja Sidneyja Pollacka, s Jane Fondom, Michaelom Sarrazinom, Susannah York i grdnim Gigom Youngom u glavnim ulogama snimljen je 1969. Do naših je krajeva došao godinu ili dvije kasnije. Za sedamdesetih i osamdesetih, u godinama našeg odrastanja i sazrijevanja, film je redovno igrao u kinotekama glavnih gradova jugoslavenskih republika i relativno je često prikazivan na televiziji. Bio je to jedan od onih filmova koji su, prema službenim tumačenjima, svjedočili o okrutnosti i nepravičnosti kapitalističkog sustava. Ali i jedan od onih filmova s kraja šezdesetih, iz vremena pobune, hipika i rata u Vijetnamu, te jedne propuštene mladenačke revolucije. “Konje ubijaju, zar ne” bio je film o vremenu velike ekonomske krize, kad se u skrajnutom kalifornijskom gradiću održava višednevni ili višemjesečni plesni maraton, čiji će pobjednici zaraditi golemih 1500 dolara. Bezazlena društvena igra pretvorila se u borbu na život i smrt, u kojoj najjači opstaju, ali i u kojoj jedini uživa sadistički voditelj maratona, uloga koju je odigrao Gig Young. Osim što je filmski klasik, film “Konje ubijaju, zar ne” jedno je od onih dijela koja su kulturološki i društveno-povijesni znak i amblem epohe. Metafora na kojoj je zasnovan ušla je u jezik i u svakodnevicu, tako da se njome odavno služe oni koji film nisu ni gledali.
Netflixovu seriju, po kojoj ćemo se vjerojatno sjećati 2021., ustrajno sam i tvrdoglavo odbijao gledati. Korejski redatelj, visokostilizirani kostimi, dojam oživljenih kompjutorskih igrica, navala dosad neviđenog, emocionalno razarajućeg nasilja. Mogao bih, stavku po stavku, objašnjavati što mi je sve tu bilo mrsko. I zašto mi je bilo mrsko. Po onom što su pisali domaći i strani kritičari, pomišljao sam da je riječ o visokokomercijaliziranom djelu sa Zapada, proizvedenom, sklopljenom i sastavljenom u Južnoj Koreji. O nekoj vrsti Matrixa i Tarantina po sniženim cijenama. Ne, to nikako ne bih gledao.
I tako, sve dok me nešto, valjda je to bila kasnovečernja pustoš na ekranu, nije navelo da ipak krenem gledati “Squid Game”. Već sam početak, zlokobni, hladno naturalistički prikaz jedne dječje igre, iznevjeravao je zamišljenu pretpostavku. A ono što je uslijedilo bilo je, barem za ovoga gledatelja, ono što je od djetinjstva gledao, gledajući po tko zna koliko puta “Konje ubijaju, zar ne”. Razlika je samo u tome što je Pollack snimao film o trenutku krize, društvene i intimne, dok Hwang Dong-hyuk pripovijeda o trajnom stanju društva i civilizacije. Jedan je svijet bilo moguće popraviti, dok je drugi nepopravljiv. Prvi je posljedica kvara, dok je drugi djelo nezaustavljivog antropološkog, društvenog i ekonomskog napretka, i vjere u kapitalizam kao idealan sustav, jedini u kojem mogućim bivaju demokracija, ostvarenje ljudskih prava, jednake mogućnosti za sve. Dok je Pollack kritizirao stanje stvari u ime nekog jasno definiranog ideala, Hwang Dong-hyuk samo nastoji opisati stvarno stanje i smisao tog idealnog kapitalističkog sustava. Prvi se, u duhu epohe, služio sredstvima poetskog realizma, dok se drugi, također u duhu vremena, služi sredstvima fantastičnog realizma. Ono što gledamo u “Squid Game” nigdje se na svijetu, možda, ne događa, ali je, istodobno, mnogo istinitije i stvarnije od onoga što se događa. “Squid Game” je gola i otkrivena slika svijeta u kojemu živimo, a koji je maskiran u tisuću krinki.
Postoji neka tajna sila, tajna organizacija, vrag će znati tko, koja po ulicama velikoga grada regrutira obične očajne ljude. Pošalju na tebe nasmiješenog čovjeka u odijelu - nalik prodavačima kredita, nalik dilerima T-comovih telefonskih čudesa, nalik uličnim prevarantima opće prakse - koji zaigra s tobom igru u pare i šamare, u kojoj te pošteno išamara, ali ti dopusti da zaradiš novac. Nakon toga, opčinjen novcem koji inače nemaš, potpisuješ ugovor i odlaziš tamo gdje se igra velika igra.
Scenografije velike igre te mjesta na kojemu igrači žive podsjeća na Buñuela. I podsjeća na Franza Kafku. Ustvari, podsjeća na neke rane filmske i teatarske inscenacije inspirirane Sigmundom Freudom. Igre su vrlo prepoznatljive, ali radikalno reformatirane. Ljudi su pretvoreni u figure u igri. Onome koji odozgo sve promatra stvar je vrlo zanimljiva i seksi. Kao da je tetris najednom oživio. Neke su igre gotovo arhetipske dječje, druge su iz svijeta odraslih. Ono što će gledatelja iznenaditi i dodatno uznemiriti je to što većina igara postoji i kod nas. Igra zaleđivanja, potezanje konopa, klikeri (franje, pikule...). Igra se za konačni golemi novčani dobitak, koji visi o stropu, gore visoko iznad glava. I, naravno, igra se na život i smrt. Eliminacija u igri eliminacija je iz života. U toj okrutnosti, koju će kritičari nazivati besprimjernom i nečuvenom te će sladostrasno uživati u vlastitoj jezi i zebnji, postoji nešto što Hwang Dong-hyukovu zamisao čini genijalnom. Naime, igra na život i smrt svaka je dječja igra. Pokušajte se, ako ste u stanju, prisjetiti svojih prvih igara s odraslima, kad ste imali dvije, tri, četiri, pet godina. Naučili ste pravila i zaigrali, recimo, Čovječe, ne ljuti se protiv tate, ponosnog što već znate brojiti. Jedna vrsta tata svom će djetetu prepustiti pobjedu, to jest, takvi će tate varati samo da izgube. Druga vrsta tata hladnokrvno će pobjeđivati. Ako ste imali čast s drugom vrstom, onda se morate sjećati te vlastite unutarnje jeze i užasa pred porazom, kad bi vam se činilo da je to kraj svijeta. O smrti ništa još niste znali, ali to je zapravo bila smrt. I to je bio put saznavanja o smrti i o smrtnosti. Poraz u igri Čovječe, ne ljuti se. Oni, pak, kojima su tate puštali da pobijede, na ulici će se i u školi susresti s užasom vlastite smrtnosti u igri. I doživjet će nešto što doista jest “Squid Game”.
Suprotno mogućim očekivanjima, ali i kritičarskim tumačenjima, “Squid Game” krajnje je lokalna korejska priča. Otprilike onako i onoliko koliko su “Zbornica” Sonje Tarokić ili “Toma” Dragana Bjelogrlića naše, u se zatvorene i vrlo lokalne priče. Hwang Dong-hyuk bavi se položajem stranih radnika, naročito onih iz muslimanskih zemalja, u Koreji. Jedan od najvažnijih likova u igri je djevojka koja u tu zemlju stiže kao izbjeglica sa sjevera, iz komunističke Sjeverne Koreje. (Igra je odlična HoYeon Jung. Ako nije neumjesno i o tome govoriti, ali za ovoga gledatelja najljepša i najerotičnija filmska pojava u Bog zna koliko već godina...) I ostali likovi uglavnom su lokalno tipizirani, koju desetinu tisuća kilometara daleko od nas. Upravo to ih, međutim, čini tako bliskima. Doista, šokantna je širina polja gledateljske identifikacije s likovima, temom i radnjom serije “Squid Game”. To što u njoj gledamo i vidimo, to smo doista mi. Među nadzornicima igre, ubojicama i gledateljima, ali i među igračima koji na prevaru preživljavaju, prepoznavao sam ljude s kojima sam godinama radio i družio se te kojima sam, a da toga nisam bio svjestan, predstavljao konkurenciju. Ili je to, možda, efekt one identifikacije kakvu gledatelj ima s junacima Franza Kafke. Nikad se nisi probudio kao kukac izvrnut na leđa, nikad ti se nije dogodilo da jednog jutra dođu po tebe i pokrenu proces, nikad nisi - osim možda u snu - pokušavao ući u dvorac koji je za tebe zatvoren, kao što nikad nisi brodom putovao u Ameriku, ali svaki od tih događaja protuslika je, antitip je, dijela tvoje osobe i svakodnevne tvoje egzistencije.
”Squid Game” je serija od devet epizoda, čiji otvoreni kraj najavljuje nastavak. Opet nisam siguran želim li ga gledati. Međutim, “Squid Game” je ovoga trenutka najprivlačnija, financijski najisplativija priča za dopričavanje koja postoji na svjetskoj burzi priča. “Squid Game” je, da tako kažem, početkom 2022. neusporediva marka, nedosegljiv brand, ona je mladi Lionel Messi među svim dostupnim pričama. Ona pripovijeda o kapitalizmu i totalitarizmu.
Pripovijeda o tome da zapravo nema slobode mimo novca, iako je novac osnovno sredstvo ljudskog porobljavanja. Pripovijeda o tome koliko je strašno biti siromašan i koliko je strašno biti bogat. Njezin autor danas u nekim intervjuima govori da se našao na rubu bankrota, da je prodavao vlastiti kompjutor, dok ju je pokušavao dovršiti i snimiti. Nitko tu priču nije htio, jer su svi mislili da je neisplativa, preskupa. A onda je priča koja opisuje kapitalizam i izlaže ga konačnom ruglu ipak snimljena. I postala je visokokomercijalni proizvod koji se nastavkom može još grdno unovčiti. Nastavak, međutim, nema smisla. Priča je, naime, ispričana, iako je kraj ostao otvoren. Ali nakon tog kraja ne može biti dobrog nastavka. Nastavak može biti samo zabavan, uzbudljiv, nadražljiv, ali nikako dobar. Hwang Dong-hyuk će ga, međutim, snimiti. I tako će, pripovijedajući o igrama eliminacije, sam u takvoj igri sudjelovati. Igrajući za velike novce, neće ga više biti briga ni za vlastitu smrt.
Moguće je, naravno, da se varam. Moguće je da Hwang Dong-hyuk snimi nastavak koji će me dojmiti. Ali za to će mu trebati mnogo više nego što mu je trebalo u prvoj priči. Ako mu uspije snimiti dobar nastavak, Hwang Dong-hyuk će svoje gledatelje učiniti sudionicima u igri. Mene je već uvukao. Samo što ne igram za novac, nego igram za priču.
