Napad ruske bespilotne letjelice pogodio je radijacijsko sklonište koje štiti oštećeni nuklearni reaktor u Černobilu, rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, piše BBC. Noćni udar na nuklearnu elektranu, koja je mjesto najveće svjetske nuklearne nesreće, izazvao je požar koji je u međuvremenu ugašen, dodao je. Od petka ujutro, razine radijacije unutar i izvan Černobila ostale su normalne i stabilne prema UN-ovom nuklearnom promatraču (IAEA). Rusija je zanijekala bilo kakve tvrdnje da je napala Černobil, navodeći da njezina vojska ne napada ukrajinsku nuklearnu infrastrukturu i da "svaka tvrdnja da je to bio slučaj ne odgovara stvarnosti". Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), koja nadzire nuklearnu sigurnost diljem svijeta, rekla je da je osoblje za zaštitu od požara i vozila reagiralo u roku od nekoliko minuta na eksploziju tijekom noći. Nema izvještaja o žrtvama, dodala je agencija.
Agencija je i dalje u stanju "visoke pripravnosti" nakon incidenta, a njezin glavni direktor Rafael Mariano Grossi kaže da "nema mjesta zadovoljstvo". Zelenski je objavio snimke na X na kojima se čini da se vidi oštećenje golemog štita, napravljenog od betona i čelika, koji prekriva ostatke reaktora koji je izgubio krov u eksploziji.
U eksploziji 1986. je istoga trenutka poginuo Valerij Kodemčuk
Godine 1986. katastrofalna eksplozija u Černobilu poslala je hrpu radioaktivnog materijala u zrak, što je ugrozilo javnozdravstveno stanje diljem Europe.
Noćnu smjenu tog 26. travnja 1986. vodio je Aleksandar Akimov. Morali su napraviti redoviti test na reaktoru br. 4. Testiranje je počelo u 1 sat, 23 minute i četiri sekunde iza ponoći. Samo 41 sekundu nakon početka testa Akimov i Leonid Toptunov, inženjer koji je bio zadužen za rad reaktora, znali su da je nešto pošlo po krivu, pisao je 24sata u feljtonu izdano 2019. godine.
Dvadesetak minuta nakon požara prve vatrogasne jedinice stigle su do reaktora.
- Vidjeli smo nekakve krhotine koje su se sjajile. Jedan vatrogasac, Miša, šutnuo je komadić, a neki su ih primali i u ruke. Ubrzo su počeli vrištati u bolovima. Vatrogasci koji su se popeli na vrh reaktora, nikada se nisu vratili - ispričao je vozač vatrogasaca Grigorij Kmel.
Zbog testa simulacije nestanka struje, sigurnosni sustavi i sustavi reguliranja snage bili su isključeni. Nakupljanje i pritisak pare izazvali su eksploziju koja je podigla poklopac od 1000 tona. Samo nekoliko sekundi nakon prve eksplozije odjeknula je ona puno veća, koja je raznijela cijeli reaktor br. 4, izbacila krhotine grafita oko reaktora te u potpunosti otkrila jezgru. Radijacija je počela izlaziti u zrak.
U eksploziji je istoga trenutka poginuo Valerij Kodemčuk, mehaničar zadužen za vodene pumpe. Njegovo tijelo pronašli su kolege Valerij Perevozčenko i Vjaćeslav Bražnik koji su radili u halama s parnim turbinama. Međutim, nikad ga nisu izvadili. Ostalo je zauvijek zatrpano kod zloglasnog reaktora br. 4.
Početnicima je naređeno da ručno pokrenu uranjanje kontrolnih šipki u reaktor
Akimov je zapovjedio radnicima da ručno otvore ventile na sustavu za hlađenje reaktora. Telefonske linije unutar elektrane bile su prekinute, sve su morali osobno dojavljivati. Djatlov je, s druge strane, zapovjedio Aleksandru Kudrjatsevu i Viktoru Proskurjakovu, početnicima koji su tek učili raditi, da odu u centralnu halu te da ručno pokrenu uranjanje kontrolnih šipki u reaktor kako bi ga ugasili.
Kurdjatsev i Proskurjakov su se za to morali popeti na 36. razinu platforme postavljene oko reaktora, ali su po dolasku vidjeli da je ta razina uništena. Stajali su iznad otvorene jezgre reaktora. Po povratku u kontrolnu sobu njihova koža bila je crna od radijacije, a kroz radnu odjeću već je probijala krv. Doza radijacije koju su dobili dok su stajali iznad jezgre bila je fatalna. Ona je ubila i vatrogasce na vrhu reaktora koji su dobili zadatak da odozgo gase požar. Kurdjatsev i Proskurjakov su u panici objašnjavali kako su od njih ostala samo vatrogasna crijeva. Međutim, zamjenik glavnog inženjera Djatlov im i dalje nije vjerovao.
- Niste u pravu. Eksploziju je uzrokovalo miješanje vodika i kisika u rezervoaru za hlađenje. Reaktor je netaknut - tvrdio je Djatlov.
U to je Djatlov uvjeravao i glavnog inženjera Nikolaja Fomina i direktora elektrane Viktora Brjukanova, više menadžere, koji su bili zaduženi za rad nuklearne elektrane.
Samo dva mjeseca prije katastrofe ministar za energiju i elektrifikaciju sovjetske Ukrajine Vitalij Skljarov tvrdio je da je katastrofa nemoguća. Danima nakon havarije u nuklearki svijet nije znao ništa jer je ruski režim medije držao pod čvrstom kontrolom, a vrh vlasti u Moskvi ocijenio je da bi vijest o takvoj katastrofi mogla imati politički razorne posljedice. Kremlj je naredio 'zavjet šutnje'. Iako je Sovjetski savez o svemu šutio, ubrzo su se počeli paliti alarmi diljem Europe.
Najveću nuklearnu katastrofu u početku su zataškavali
Da se nešto zbiva u Ukrajini prvo su otkrili Šveđani u svojoj nuklearnoj elektrani Frosmark. Jedan od djelatnika izlazio je iz WC-a te prolazio kroz detektor radijacije koji se odjednom iznenađujuće upalio. Isprva inženjeri nisu znali o čemu se radi. Instrumenti za očitavanje radijacije radili su besprijekorno i nisu uočavali da radijacija izlazi iz njihove elektrane. Vrlo brzo, djelatnik je otkrio da detektor uočava radijaciju na njegovim cipelama. Daljnjim detektiranjem i mjerenjem otkrili su da radijacija dolazi iz smjera Sovjetskog saveza. Vrlo brzo su obavijestili švedske vlasti, koje su potom obavijestile kolege u Europi. U sve se uključio i SAD sa satelitskim snimkama i istina je izašla na vidjelo. Radijacija u ogromnom oblaku dolazi iz Černobila. Dok su Sovjeti šutjeli, europske zemlje poduzele su velike mjere predostrožnosti, zabranili izlazak iz kuća, odlazak djece u školu...
Zataškavanje najveće nuklearne katastrofe je Mihail Gorbačov, tadašnji vođa Sovjetskog saveza, nekoliko godina kasnije pokušao opravdati u svojoj knjizi. Tad je napisao:
- Bila je eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil, ali reaktor je netaknut. Nitko u tih prvih nekoliko sati nije bio svjestan da je zapravo reaktor eksplodirao te da radijacija izlazi u zrak'. Unatoč zataškavanju, obični ljudi u obližnjem Pripjatu, iako nisu imali mjerače radijacije, samim pogledom na nuklearku mogli su utvrditi da nešto nije u redu jer takav požar nisu nikada vidjeli -pisali su 24sata u 2. dijelu feljtona.
Stanovnici gledali eksploziju nesvjesni radijacije
Većina onih koji su promatrali eksploziju bila je na željezničkom mostu malo izvan grada. Kako je most bio povišen, mogli su savršeno vidjeti što se to događa u elektrani. Mnogi od njih govorili su kako vide i nekoliko boja u vatri te da je plamen izuzetno visok. Sve to bila je posljedica grafita koji je gorio.
Ono što nisu znali jest da je vjetar nosio radijaciju prema njima. Kasnije procjene stručnjaka kažu da je ta radijacija nad njima mogla biti oko 500 rendgena, a smrtonosna doza je oko 750 rendgena. Danas je taj most poznatiji pod nazivom 'most smrti' jer većina ljudi koja je stajala te noći na njemu je umrla od posljedica ionizirajućeg zračenja. Taj šokantan prizor stvorio je paniku među stanovnicima Pripjata. Kako bi spriječili širenje panike, pripjatski odjel Ministarstva unutarnjih poslova je s lokalnim komunistima odlučio da se postave blokade preko ceste kako nitko ne bi smio napustiti grad niti u njega ući. Sve to kako se, tvrdili su u tim trenucima, ne bi širile dezinformacije.
Među ključnim ljudi u otkrivanju što se točno dogodilo u Černobilu bili su Boris Ščerbina, tadašnji zamjenik šefa sovjetske vlade te Valerij Legasov, tadašnji zamjenik direktora Instituta za atomsku energiju Kurčatov u Moskvi, piše 24sata u 3. dijelu feljtona.
Mnogi tvrde da je Mihail Gorbačov tek imenovanjem posebne komisije ozbiljno pristupio ovom problemu iako isprve nije imao informacije da se radi o zaista velikoj katastrofi. Upravo u nedostatku takvih informacija, o nesreći nije nitko obaviješten. Niti druge zemlje tadašnjeg Sovjetskog saveza, niti druge zemlje istočne Europe, niti ostatak svijeta. Međutim, najgore je što o svemu nisu obaviješteni ljudi koji su radili na gašenju požara elektrane, a naposljetku i sami stanovnici Pripjata koji su zbog skrivanja takvih informacija prošli najgore.
Tek će Boris Ščerbina i Valerij Legasov 'otvoriti oči' znanosti, koja je tvrdila da nema šanse da reaktor može eksplodirati, i politici, koja je tvrdila da za to ne smije nitko znati da se ne stvara panika, te sa 'likvidatorima' pokušati spasiti barem nešto.
Vodu iz bazena morali su ispustiti ručno
Trpanjem pijeska, olova i bora, vatra nije ugašena već se počela pretvarati u lavu koja bi mogla progorjeti do bazena te izazvati pravu termalnu eksploziju koja bi uništila i ostale reaktore te značila smrt za gotovo 30 milijuna ljudi. Netko je morao ispustiti vodu iz tih bazena, i to ručno. Za taj zadatak trebalo im je troje ljudi. Javili su se Aleksej Ananenko, Valerij Bezpalov i Boris Baranov. Hrabro su ušli ispod reaktora i ispustili vodu, ali i tamo su prošli pravu dramu jer su ostali bez svjetla. Iako su znali da je riječ o samoubilačkoj misiji, otišli su i spasili svijet od još veće katastrofe. Da nije bilo njihove hrabrosti, životi ljudi u polovici Europe bili bi ugroženi.
Nakon što su trojica heroja ušla ispod rektora i ispustila vodu, ispod je bilo potrebno staviti i nešto što će spriječiti daljnje prodiranje lave te ulazak radijacije u podzemne vode. Za to im je trebao tekući dušik, a na tu ideju došao je direktor centrale Viktor Brjukanov, pišu 24sata u 4. djelu feljtona.
Tekući dušik trebalo je nekako i instalirati ispod reaktora, a za to su angažirani rudari iz ugljenokopa. Kopali su dan i noć ispod reaktora, izloženi velikim dozama radijacije. Hrabri rudari izbušili su tunel u koji su potom upumpali tekući dušik kako bi se rashladilo rastaljeno nuklearno gorivo iznad. Izvještaji navode tisuće koji su umrli tijekom tog posla. Općenito se smatra da je većina oboljela od izloženosti radijaciji. Prvi sarkofag izgrađen je u noćnoj mori koja je trajala 206 dana, u koju je ugrađeno 400.000 kubičnih metara betona i 7300 tona čelika.
Milijun žena i muškaraca radilo na inicijalnom čišćenju Černobila
Ukupno je milijun žena i muškaraca iz cijelog Sovjetskog Saveza radilo na inicijalnom čišćenju Černobila i tom prvom sarkofagu. Helikopteri su iznad reaktora ispuštali pijesak, olovo i ostale tvari za gušenje vatre i zaustavljanja radijacije.
Profesor Valerij Legasov, bivši direktor Instituta za atomsku energiju Kurčatov u Moskvi, zaslužan je što černobilska katastrofa nije poprimila puno veće i puno tragičnije razmjere. Legasov je tada bio zamjenik direktora Instituta za atomsku energiju Kurčatov u Moskvi. Bio je eminentni stručnjak za kemiju, doktorirao je kada je imao samo 36 godina, a vrlo brzo postao je i član Akademije za znanost, pišu 24sata u 5. dijelu feljtona.
Legasov je odmah upozorio članove komisije da postoji opasnost da je eksplodirao reaktor te da radijacija izlazi. Ipak, partija nije bila uvjerena u to.
Tek mjerenjem radijacije utvrdili su da je jezgra reaktora u potpunosti otkrivena. Bilo je to više od 18 sati nakon eksplozije. Dugih 18 sati radijacija je izlazila u atmosferu, prašinom zagađivala Pripjat, Kijev, južnu Bjelorusiju, a nošena vjetrom širila se SSSR-om, Poljskom, Njemačkom, Austrijom, da bi naposljetku bila detektirana 1100 kilometara daleko u Švedskoj.
Nakon sarkofaga godinama kasnije izgradila se posebna kupola
Kako bi barem malo smanjio radijaciju iz jezgre te ugasio zapaljeni grafit, Legasov je naredio hitno sipanje pijeska, olova i bora u sam reaktor. To mu je donekle i uspjelo, a laknulo mu je i kada su počeli s evakuacijom ljudi iz Pripjata. No, Legasova misija u Černobilu nije bila gotova. Naime, on je tamo proveo četiri duga mjeseca nadzirući sve saniranje mjesta katastrofe, a o tome je redovito obavještavao i komisiju te partiju. I sam je u tom razdoblju bio izložen radijaciji. Nakon izgradnje sarkofaga nad reaktorom koji je nadalje spriječio izlazak radijacije, Legasov se s još nekoliko stručnjaka bacio na istraživanje što se točno dogodilo.
Godinama kasnije započela je gradnja nove sigurnosne kupole, piše Power technology. Radilo se o skloništu u obliku luka izgrađenom da ograniči radioaktivni materijal u černobilskoj jedinici četiri, zaštiti privremeni objekt skloništa (sarkofag) od vremenskih oštećenja i omogući razgradnju jedinice četiri. Koncept NSC-a (New Safe Confinement) odobren je 2004., a izgradnja je započela krajem 2010. Projekt je nadgledala Černobilska nuklearna elektrana (ChNPP), državno poduzeće odgovorno za razgradnju černobilske elektrane.Posljednji test puštanja u pogon NSC-a dovršen je u travnju 2019., a struktura je predana ukrajinskim vlastima u srpnju iste godine. ChNPP je od regulatora dobio dozvolu za upravljanje NSC-om u kolovozu 2021.
Kupola se sastoji od 25.000 tona metalnog okvira. Visoka je 108 metara, dugačka 162 metara, s rasponom od 257 metara i težinom većom od 31.000 tona. Ima projektirani životni vijek od 100 godina i počiva na temeljima izgrađenim od približno 20.000 m³ betona. Metalni okviri izvana su obloženi s tri sloja sendvič panela, a svaka komponenta unutarnjeg okvira prekrivena je polikarbonatom kako bi bili otporni na radioaktivne čestice.
NSC je dizajniran da izdrži temperature u rasponu od -43°C do +45°C, tornado klase tri (jedan milijun godina) i potres šest Medvedev-Sponheuer-Karnikove (MSK-64) skale. Postrojenje je opremljeno s dvije automatizirane dizalice s kamerom, svaka nosivosti 50 tona, kao i ostalom pratećom opremom za demontažu bloka četiri. Metalne konstrukcijske komponente montažne su i napravljene su u tvornici u Italiji, a patom sastavljene na mjestu projekta u posebno dizajniranom prostoru smještenom zapadno od postojećeg sarkofaga.
Izgradnje skloništa bila je najveća svjetska suradnja na nuklearnoj sigurnosti ikada
Temelj prostora za okupljanje prekriven je betonskom pločom kako bi se smanjila izloženost radnika radijaciji. Prva polovica luka podignuta je na punu visinu u travnju 2014., a zatim i druga polovica u listopadu iste godine. Dvije su polovice uspješno spojene u kolovozu 2015. i zategnute s više od 1000 vijaka. Postavljanje cijelog NSC-a preko postojećeg černobilskog sarkofaga dovršeno je u studenom 2016. Pomoćna zgrada izgrađena u podnožju sarkofaga služi kao kontrolni centar. Za više od 1000 radnika u Černobilu izgrađeni su smještajni kapaciteti u dekontaminiranim i renoviranim stanovima.
Cijeli černobilski SIP financiran je kroz Černobilski fond za sklonište, kojim upravlja Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD). Sredstva je osiguralo 45 zemalja i organizacija, uz dodatne doprinose EBRD-a.
- Izgradnje skloništa bila je najveća svjetska suradnja na nuklearnoj sigurnosti ikada. Od početka rata bilo je tragično vidjeti tu međunarodnu suradnju potkopanu nepromišljenim djelima - rekao je za BBC Simon Evans iz Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) koji je bio na čelu Fonda za sklonište u Černobilu referirajući se na nedavne ruske napade.
