U narednim danima Express.hr donosi feljton o najgorim jugoslavenskim ubojicama. Treći nastavak je priča o okrutnom slovenskom ubojici Metodu Trobecu.
Po načinu na koji je likvidirao svoje ljubavnice i poznanice, Metod Trobec je sigurno najzloglasniji jugoslavenski ubojica. Novine su pisale da je ovaj slovenski vozač viljuškara spalio šest žena. Nazivale su ga monstrumom, demonom, seksualnim manijakom, čovjekom-zvijeri. Tko je zapravo Metod Trobec? Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Poslužit ćemo se zato Freudom koji je rekao: „Djetinjstvo je otac čovjeka!”
Rođen je 6. lipnja 1948. godine u Planini pri Horjulu, kao izvanbračni blizanac iz treće, neželjene, trudnoće svoje majke, udovice Marije Trobec. Otac mu je bio stariji i oženjeni čovjek, Andrej Malovrh iz sela Rovta. Bojeći se seoskih ogovaranja i sramote, jer je već imala dvoje izvanbračne djece, Marija je namjeravala skriti od svijeta Metoda i njegovu sestru Cirilu.
Njihov otac to nije dopustio. Djeca su rasla u jednoj nesređenoj obitelji. Metod je kao dječačić kasnio u razvoju za svojom sestrom. Progovorio je tek u četvrtoj, a prohodao u petoj godini. Školu je završio u Lučanima kao loš učenik. Učiteljica tvrdi da kod kuće ništa nije učio i da ga je majka loše odgajala.
Bio je zatvoren, sebičan, ćudljiv, usamljen, bez prijatelja, previše vezan baš za majku. Ona ga je voljela jer joj je pomagao u njivi i u šumi. On bi ponekad ubijao zalutale pse i bolesne mačke, mada njegov polubrat Rajko tvrdi da se Metod užasavao klanja stoke i krvi.
Seljaci iz Rovta pamte da su Trobecovi živjeli skromno. Kada je Metod napunio četrnaestu, jedan susjed ga je okrivio za paljenje suhe trave. Dječak je zbog toga priveden u policiju, što ga je teško pogodilo. Četiri godine kasnije, međutim, Metod Trobec je u Medvodama "posudio" moped.
Tako je sa osamnaest godina i službeno došao u sukob sa zakonom i bio kažnjen uvjetno na trideset dana zatvora. Godine 1968, Metod je već momak od dvadeset godina, kratkih jakih nogu, širokih pleća, stamenog vrata, guste crne kose, jednom riječju, ljepuškast regrut. Vojni rok je služio u Kraljevu i Leskovcu „bez problema”.
Po povratku iz JNA, živio je šest mjeseci kod majke, a onda se zaposlio na ljubljanskoj željezničkoj postaji i otišao od kuće. Nezadovoljan malom plaćom, Trobec je početkom sedamdesetih krenuo u svijet trbuhom za kruhom.
Pune četiri godine radio je u stuttgartskoj tvornici automobila Porsche. Tu, u SR Nemačkoj, naučio je auto-limarski zanat, ali i sazrio kao muškarac. Neko vrijeme se zabavljao sa jednom raspuštenicom, pet godina starijom od sebe. Zanimale su ga, izgleda, samo starije i iskusne žene. I kada je povremeno dolazio na godišnji odmor u Ljubljanu, Trobec se „družio” sa ženom koja mu je mogla biti majka.
Kada se 1974. vratio u domovinu, Metod Trobec se i oženio ovom dvadeset i dvije godine starijom ženom. Neko vrijeme živjeli su zajedno u novoj kući Marije Trobec, na brdu usred Dolenja Vas. Majka ga je tada često korila što živi sa ženom koja ima dvoje odrasle djece. Metod je majčine prekore šutke prihvaćao. Zauzvrat, bio je grub prema svojoj supruzi. Više puta ju je tukao, a jednom ju je sa stolca bacio na pod pred majčinim očima.
Pored grubosti, Metod je u to vrijeme sve češće pokazivao sklonost i prema tuđim stvarima. U jednom kazalištu ukrao je luster. Na ljubljanskom kolodvoru varao je i pljačkao starije žene. Pokušao je na prevaru prisvojiti i iznajmljeni auto iz SR Nemačke, ali ga je policija otkrila. Zbog toga je bio i osuđen na trinaest mjeseci zatvora.
Tada mu je, po svemu sudeći, „pukao film”. Još dok je bio u pritvoru, Trobec je počeo pokazivati znake psihičke nestabilnosti. Vršio je veliku i malu nuždu u krevetu. Liječnici su utvrdili da pati od Ganserovog, tj. zatvoreničkog sindroma:
„On je svjesna, orijentirana u mjestu, vremenu i ličnostima, ali i histerična psihopatska osoba koja je autosugestivno došla u pseudodementno stanje. To je disocijalna osoba, emocionalno slabije kontrolirana, kao ličnost slabije strukturirana, ali uračunljiva kao počinitelj ovog krivičnog dela.”
Od robijaškog kompleksa Metod Trobec je liječen 1974. godine u Psihijatrijskoj bolnici Polje.
Primio je tri terapije elektrošokom. Brzo se oporavio, pa je pušten sa dijagnozom: Psychopathia. Nesreća, kaže narod, nikad ne dolazi sama. Na vijest o Metodovoj bolesti, njegova supruga je reagirala tužbom za razvod braka.
Nepovjerljiv prema ženama, Trobec se drugi put oženio tek četiri godine kasnije i to mladom djevojkom iz sela Dule, poslije samo tri dana poznanstva. Nije se najbolje slagao sa svojom novom ženom.
Neprestano ju je tukao i zanemarivao. Svađao se i s punicom što mu je, kako sam kaže, poturila duševno bolesnu kćer. Tražio je od punice da mu prepiše kuću i imanje, ali je jedino uspio izvući 60.000 dinara. Tim novcem kupio je novi auto. Devet mjeseci kasnije i ovaj brak se ugasio.
Samoća je opet pritisla Metoda Trobeca. Živio je kao pustinjak jedno vrijeme u Zgornjoj Beli kod Kranja. U stvari, u njegovom životu ništa se bitno nije mijenjalo. Osim neuspjeha. Oni su se redali jedan za drugim. I na radnom mjestu vozača viljuškara, u skladištu ljubljanske „Metalke”, bio je traljav, nediscipliniran, nemaran, grub.
Često je odlazio na bolovanja. Još češće je krao robu iz magazina, zbog čega je prijavljen disciplinskoj komisiji. Postao je i pijanica bez mjere. Pio je rakiju, vino i pivo, najčešće zajedno. Nasilje, krađe i pijanstvo bili su, izgleda, jedini način da Metod Trobec uspostavi kakav-takav kontakt s ljudima. Bio je to sada njegov stil života, koji mu je i došao glave. Sredinom 1979, naime, Metod Trobec je napravio grubu grešku i otkrio svoje pravo demonsko lice.
Što se zapravo dogodilo i kako je otkriven slovenski monstrum? Njemački turist, tridesetosmogodišnji Herman Lempenau, došao je te godine u Ljubljanu da provede dio godišnjeg odmora. U gostionici „Cirman” upoznao se sa Metodom, koji mu je obećao da će ga prebaciti do Kranja i poveći Nijemčev kovčeg stavio u prtljažnik.
Poslije pola sata, pod izgovorom da ide nazvati sestru, Trobec je napustio kavanu i pobjegao. Njemački turist je tada shvatio da je prevaren. Tri dana kasnije, međutim, Lempenau je sreo iznenada Trobeca na autobusnoj stanici u Kranju i digao veliku galamu, pa mu je Metod obećao da će vratiti kovčeg. Naivni turist sjeo je u „stojadina”, ali je u šumi kod Predvora ostao i bez novčanika i bez odjeće. Trobec ga je pretukao i opljačkao.
Kada je Pavle Arsenovski, službenik JNA, sasvim slučajno naišao na nesretnog Nijemca, ovaj je na prašnjavom putu poluglasno izgovarao brojeve s crvenog auta: Lj 144-021. Iste večeri, prometna milicija zaustavila je Metoda Trobeca i njegovu „zastavu 101” u kojoj je nađen Hermanov novčanik i nekoliko kapi njegove krvi. Tom prilikom Trobec ništa nije rekao. Policajci su zato bili primorani dokaze o razbojništvu potražiti u Metodovoj kući.
Ono što su policajci i inspektori SUP-a iz Kranja našli u Zgornjoj Beli broj 10, nije moglo stati u auto već u kamion. Sve sobe ove kuće bile su natrpane ukradenom robom. Pored kovčega njemačkog turiste tu su bili razni aparati, uređaji i tehnička oprema iz „Metalke” u vrijednosti od 150.000 dinara.
Inspektorima su, međutim, za oko zapale različite ženske stvari: rublje, spavaćice, haljine, torbe, cipele, ogrtač, kišobran i dokumenti na ime Zorke Nikolić. Za policiju to je bilo ime službeno nestale osobe. Što Metod Trobec zna o njoj? Što će jednom usamljenom muškarcu, razvedenom čovjeku, ove ženske stvari?
Bila su to pitanja koja su se istog trena logično nametnula i na koja Trobec opet ništa nije odgovorio inspektorima. Kada je zbog napada i pljačke njemačkog turista Trobec osuđen na osam godina zatvora, kotač pravde nastavio se okretati. Čim su istražitelji čuli da je Metod Trobec nekada živio i u Dolenja Vas broj 22 kod Polhovega Gradeca, otišli su u ovu staru i napuštenu kuću.
Gotovo na svakom koraku u dvorištu, kod gnojiva i u samoj zgradi istražitelji su našli pougljenjene ostatke ljudskih tijela, dijelove odjeće, gumbe, kopče od haltera. U pepelu zidane peći za kruh pronađeni su ostaci lubanja „najmanje pet osoba”, kako su utvrdili medicinski vještaci.
Andrej Polak, tužitelj iz Kranja, krajem travnja 1980. godine, napisao je jasno u optužnici da je Metod Trobec okrivljen za smrt pet žena: Vide Markovčić, Marijane Cankar, Urške Brečko, Ane Plevnik i Zorke Nikolić.
Dokazi protiv Trobeca bili su kosti i pepeo umrlih. Optužen za ubojstvo pet žena, Metod Trobec je i priznao pet zločina. Tko su bile ove žene i kako su dospjele u užarenu grobnicu? Vida Markovčić je bila izvanbračno dijete jedne osuđenice. Rođena je u Gornjoj Brezovici, ali je odrasla kod bake, tetke i odgojitelja u ljubljanskom Domu za napuštenu djecu.
Poslije izlaska iz doma. Vida je pokušala živjeti s majkom. Umjesto pažnje dobivala je batine. Pomalo divlja i neuhvatljiva, pobjegla je od kuće opet u Ljubljanu. Od čega je živjela, nitko ne zna. Njena majka Marija tvrdi: od muškaraca. Metod Trobec priča da je Vidu Markovčić upoznao u proljeće 1976, i to u pivnici kod ljubljanskog Maksimarketa. Pili su i ćaskali neko vrijeme, a onda su se motociklom odvezli u Dolenja Vas.
Njihova ljubavna igra u ovoj kući završila se tragično po djevojku. Trobec je njeno beživotno tijelo spalio, ali je zaboravio uništiti narančasti prsluk i bijelu bluzu. Na sudu to je bio dokaz da je ubio devetnaestogodišnju Vidu Markovčić.
I umirovljenica Marijana Cankar živjela je sama, kao podstanar na Dolgovom mostu u Ljubljani. Da bi mogla pristojno živjeti, radila je kao spremačica po kućama i kao čistačica u zanatskoj zadruzi „Galteks”. Trobec kaže da je i nju upoznao u pivnici, ali kod robne kuće „Nama”.
Iako je sutradan, 27. ožujka 1977, trebala ići na izlet sa agencijom „Kompas”, Marijana je sa Metodom otišla navečer u zlu kuću broj 22. Pošto ju je udavio i bacio u peć, Trobec je uzeo ključeve od zanatske zadruge, noću se uvukao i ukrao nekoliko računskih i pisaćih mašina. I tako je, zahvaljujući svom jednodnevnom poznaniku, Marijana Cankar doživjela samo pedeset i tri ljeta.
Urška Brečko je imala samo dvadeset jednu godinu kada je 20. ožujka 1978. u ljubljanskom buffetu „Istra” srela svog ubojicu. Tog dana ova nesretna djevojka, koja je dva puta bila silovana, vraćala se iz svog sela Okrožnica kod Zidanog Mosta kući u Črnavac. Išla preuzeti maminu penziju, ali joj poštar nije dao novac jer je bila pijana.
U Ljubljani je zakasnila i na vlak i na autobus. Trobec joj je te noći ponudio topli krevet. U njegovoj kući strave, od Urške Brečko ostao je samo ključ od gostionice na Črnavcu u kojoj je radila.
I udovica Ana Plevnik, bogata i usamljena Ljubljančanka, nabasala je pijana na Trobeca, ali u buffetu „Daj-dam”. Bio je travanj 1978. Za pićem istrošenu povratnicu sa rada u SR Njemačkoj, Metod je bio ljubazan čovjek. Ušla je u njegov auto. Više je nitko nije vidio živu. Samo je potrgana osobna iskaznica sa njenim imenom pokazivala da je bila gost u sobi sa zemljanom peći.
Četiri svoje ljubavnice demon iz Dolenja Vas udavio je u proljeće.
Zorka Nikolić je stradala u jesen 1978. godine. Bio je to hladan dan. Njihovi poznanici tvrde da su se Metod i Zorka ozbiljno zabavljali dva-tri mjeseca. Tog dana sreli su se u restoranu „Šestica”. Potom su se preselili u gostionicu „Koper”, a predvečer produžili u selo. Zorka Nikolić je imala trideset dvije godine.
Bila je rodom iz Gradačca, ali je četiri godine provela u Turskoj. Kada se tamo razvela, došla je u Ljubljanu kod sestre. Radila je u raznim poduzećima. Bila je zaposlena i u „Metalki”, a posljednji put u Zavodu za statistiku SR Slovenije. Imala je povjerenja u Trobeca, kao i svaka usamljena i priprosta žena. Podala mu se, kaže Metod, u kuhinji na kauču. Vodili su ljubav dosta dugo. A onda...
Trobec priča: „Kada sam došao do vrhunca ljubavi, počeo sam je hvatati, udarati i stezati za vrat, kao i one žene prije nje. Tada sam se onesvijestio od uzbuđenja. Kad sam se osvijestio, ona je bila krvava i mrtva!”
Sve ove žene bile su nesretna i odbačena bića. Kada su nestale, nitko ih nije tražio; kada se čulo da su ubijene, nitko za njima nije zaplakao. Vida je bila mentalno zaostala, Marijana je patila od epilepsije, Urška je bila neuravnotežena, Ana je pretjerano pila, dok je Zorka bila pacijent psihijatrijske klinike. Zgodno društvo za Trobeca. On nije previše birao: mlade, stare, lijepe, ružne, bijele, crne, plave, debele, mršave svejedno.
On, dokazani psihopat, kleptoman i alkoholičar bio je za njih odgovarajući sugovornik i prijatelj noći. Nudio im je društvo, seksualni užitak i smrt. Ubijao ih je rukama u trenucima lažne nježnosti. Kako reče tužitelj Andrej Polak: „Ubijao ih je namjerno sa seksualnim zadovoljstvom!”
Na suđenju petostrukom ubojici, obrana je pokušala dokazati kako je Metod Trobec čovjek s podijeljenim genima i razorenom dušom. Umjesto argumenata nuđena je priča o tome da su mu polubraća patila od šizofrenije, da mu je i jedna tetka bila poremećena. Njegova majka Marija svjedočila je da joj je sin patio od glavobolje, da je bolnica uništila njegovo zdravlje i mladost.
Sam Trobec je tvrdio da je svojevremeno preživio petnaest elektrošokova i da od tada „... ne znam da sam ja... JA...” Stručni tim zagrebačkih psihijatara, nakon dvomjesečnog promatranja, procijenio je da Metod Trobec nije duševni bolesnik već psihopat, uračunljiv i odgovoran za svoja nedjela. Osnovni sud u Kranju poslao je 24. rujna 1982. jugoslavenskog davitelja pred streljački vod. Godinu dana kasnije, Vrhovni sud Slovenije „spasio” je Metoda Trobeca smrti i poslao ga na robiju od dvadeset godina. Time, na žalost, ova krvava drama nije bila završena.
Dok je , ovaj seksualni ubojica „služio” prvu četvrtinu zatvorskog roka, slovenski policajci koji su bili na vojnoj vježbi 1984. godine u Dolenja Vasi, slučajno su u Metodovoj kući, među ciglama u malteru, našli osobnu iskaznicu i zdravstvenu knjižicu Olge Pajić. Podaci iz policijske kartoteke vrlo brzo su otkrili da je riječ o tridesetšestogodišnjoj fizičkoj radnici ljubljanskog „Roga” koja je nestala bez traga još u ljeto 1975. Istraga je, međutim, potvrdila da je to bila prva po redu i šesta u ukupnom bilancu žrtava Trobecove „ljubavi”.
Ni dan-danas nije otkrivena monstruozna tajna kuće broj 22. Koliko žena je zapravo ubio Metod Trobec? Samoubojstvo je počinio 2006. godine i svoje tajne ponio u grob.
Tekst je preuzet iz knjige Marka Lopušine "Najmisterioznije jugoslavenske ubojice"
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site