Zelimkhan Khangoshvili proveo je dobar dio svoga života na rubu. Preživio je godine gerilskog ratovanja po Čečeniji tijekom ranih dvijetisućitih, preživio je pokušaj atentata u gruzijskom glavnom gradu Tbilisiju 2015. godine. Preživio je čak i jedno kraće vrijeme u Ukrajini, ali tamo je dobio dojavu o planiranom napadu i opet se počeo skrivati. Krajem 2016. godine stigao je u Ukrajinu i odahnuo.
"Vjerujem da se ovdje osjećao puno sigurnije. Samo je htio graditi bolju budućnost u Njemačkoj za sebe i djecu, nije razmišljao o ratovanju ili povratku", tvrdi Manana Catijeva, Khangoshvilijeva bivša supruga koja živi u Njemačkoj s njihovih četvero djece.
Upravo tu, u srcu Europe, Khangoshvili je tragično skončao. Krajem prošlog mjeseca, nedugo nakon što se zaputio u obližnju džamiju, nepoznati muškarac mu je prišao i dva puta ga ustrijelio u glavu. Umro je na licu mjesta.
Policija je uhvatila navodnog ubojicu u blizini mjesta zločina jer su vidjeli muškarca kako u rijeku baca pištolj i periku. On još uvijek šuti kao zaliven, a policija zna samo da je koristio rusku putovnicu s lažnim imenom. Sve to dolijeva ulje na vatru teorijama da iza ubojstva stoje ruske tajne službe ili čečenski diktator Ramzan Kadirov.
Atentat na Khangoshvilija još jednom je, piše britanski Guardian, naglasio opasnosti kojima su izložene tisuće Čečena diljem Europe. S jedne strane ne mogu dobiti azil jer dolaze iz Rusije, a s druge strane im prijete mnoge ubojice.
Khangoshvili je bio tek posljednji u nizu ubojstava gdje su protivnici Kadirova završili dva metra ispod zemlje. 2009. godine je bivši Kadirovljev tjelohranitelj Umar Israilov ubijen u Beču i to nakon što je javno opisao kako ga je Kadirov mučio. Iste godine je Sulim Jamadajev, politički rival Kadirovu, ubijen u Dubaiju.
Čečenija je pod vladavinom Ramzana Kadirova i njegovog oca Ahmeta postala prava crna rupa za aktiviste. O tome je za Express govorio Andrew Stroehlein prije svjetskog prvenstva u Rusiji.
"Ovo je prvi put da se prvenstvo organizira po novim pravilima. Sad FIFA ima odbor, savjetnika, pravilnik za borbu protiv diskriminacije. Njihova pravila govore da je države moguće čak i izbaciti iz natjecanja ili organizacije. Vidite, nismo im mi iz HRW-a govorili da trebaju uvesti ta pravila. Sami su se na njih odlučili i sad ih treba dosljedno provoditi", ispričao nam je Stroehlein.
Jedno od pravila je da se ne smije progoniti borce za ljudska prava, a istovremeno u Čečeniji čami u zatvoru Ejub Tatijev, poprilično doslovno posljednji borac za ljudska prava u tom dijelu svijeta.
I tu je ključ cijele priče. Ogromna većine tražitelja azila iz Čečenije nemaju nikakve veze ni s ratom ni borbama već jednostavno bježe od mučenja i prijetnji smrću. Mnogim Čečenima mučno putovanje počinje u Brestu, bjeloruskom gradu u blizini granice s Poljskom.
Kako piše Guardian, to je najbliže što se Čečeni mogu privući Europskoj uniji bez vize. Svakog jutra vlak s dvjestotinjak Čečena kreće na put do granice, tamo će poljski graničari odabrati jednu obitelj koja će taj dan moći predati zahtjev za azilom. Ejub Abumuslimov priča kako je s obitelji proveo pet mjeseci u hladnom stanu u Brest prije nego je uspio ući u EU.
A onda je on odlučio zgrabiti obitelj i zaputiti se u Njemačku. Sada tamo proživljava novu agoniju zato što ne može podnijeti zahtjev za azilom.
Njegova je samo jedna od mnogih priča čečenske svakodnevice. S jedne strane im prijeti mučenje samo zbog prigovaranja na račun režima, s druge strane ne mogu računati na utočište unutar EU. Guardian priznaje mogućnost da europske vlasti koriste informacije iz Rusije u odbijanju zahtjeva za azilom.
Catijeva se nada da će barem smrt bivšeg supruga omogućiti njoj i djeci ostanak u Njemačkoj. "Bojimo se budućnosti, a i dalje nema odluke o našem azilu u Njemačkoj", kazala je ona.
