Prije trideset godina u selu Dobruša u Moldaviji živjelo je 200 ljudi. Početkom ove godine bilo ih je samo troje, a sada je samo jedan. 65-godišnji farmer Grisa Muntean ostao je u selu sam nakon stravičnog ubojstva njegovih susjeda.
"Samoća vas ubija", kaže pa možda upravo iz straha od te samoće Muntean, nizak farmer sa brkovima, živi sa dvije mačke, pet pasa, 15 gusaka, 42 kokoši, oko 50 golubova, 120 pataka i nekoliko tisuća pčela.
Ostali stanovnici su ili umrli, odselili se u neke veće gradove u Moldaviji ili su emigrirali u Rusiju ili druge dijelove Europe.
Kuće koje su njegovi bivši susjedi ostavili iza sebe progutala je priroda, a u ovom selu u dolini nekad ih je bilo oko 50. Poput niza drugih mjesta i Dobruša se ispraznila nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine, a ta se slika prenijela i diljem Istočne Europe.
U selu se sada može vidjeti samo nekoliko valovitih željeznih krovova kako izviruju iz šume. Tu je i zemljana staza koja povezuje selo s najbližom asfaltiranom cestom, piše The New York Times.
Polako nestaje i seosko groblje, progutala ga je priroda, biljke. A upravo one jedino su što Muntean ima oko sebe.
"Kada radim, pričam s drvećem. Sa pticama, životinjama, alatom. Nemam nikog drugog s kim bi mogao pričati", kaže.
Do veljače su mu društvo pravili Gena i Lida Lozinski, par u ranim 40-ima koji je živio na drugom kraju sela. Razgovarali su, barem telefonom, svaki dan, a par je Munteanu pomagao sa imanjem i čuvali mu kuću dok bi jaja i povrće nosio na tržnicu.
No jedne subote prestali su mu odgovarati na pozive, a on je pomislio kako je učinio nešto što ih je zasmetalo.
Nakon dojave u srijedu gradonačelnik obližnjeg područja, Grigore Munteanu, posjetio je njihov dom, i u dvorištu vidio kravu koju danima nitko nije pomuzao. Pronašao ih je u kući, njihova polugola trupla, hladna i prekrivena krvlju, ležala su na drvenom podu.
Istraga je pokazala da ih je ubio pijani radnik, nakon što su on i njegov kolega pokušali silovati ženu.
Šest mjeseci nakon ubojstva sve je u stanju kako je i bilo tada kada su ubijeni. Vrt je doduše zarastao, a njihove grobove na vrhu skoro je progutala trava.
Tako je Munteanu postao posljednji preživjeli u selu koje je naseljeno u 19. stoljeću dok je još bilo dio ruskog carstva. Po lokalnim pričama njegovi prvi stanovnici bili su Ukrajinci koji su se nadali da će stići do SAD-a, no propustili su svoj brod, i Moldavci koji su se razišli sa nekim zemljoposjednicima na nekim drugim područjima.
Dobre dane, dane rasta i razvoja, doživjeli su u desetljećima nakon 2. svjetskog rata, kada je Moldavija postala dio velikog Sovjetskog saveza. Selo je tada dobilo trgovinu, školu, ljetni kamp i vijećnicu u kojoj su se nedjeljom prikazivali filmovi. Državna farma osiguravala je posao uzgajivačima pšenice, vinogradarima i voćarima.
Nakon raspada uslijedila je privatizacija. U potrazi za poslom mnogi su Moldavci napustili selo, u potrazi za većom plaćom, otišlo je njih tisuću. Muntean je u Dobrušu stigao 2000. godine, iz obližnjeg sela. Želio je pokrenuti malu farmu ovaca, dok je tada u selu živjelo 70 ljudi.
Između 1990. i 2015. godine populacija Istočne Europe smanjila se za 18 milijuna, na 292 milijuna ljudi. Svaki četvrti Moldavac živi vani, a populacija se smanjila za 500.000 na 2,8 milijuna ljudi između 2004. i 2014. godine.
Oni koji su ostali u selu bili su većinom umirovljenici, a škola se zatvorila krajem 90-ih, kao i trgovina, kamp i vijećnica.
"Bio je poput grada duhova, poput pustinje", kaže Valentina Artin koja je u selu rođena 1939. godine.
2012. godine otišla je u obližnje selo Vadul-Leca sa svojim unucima, a tada je u selu ostalo svega 20 ljudi. Dvije su obitelji ubrzo otišle, a onda je jedan gotovo stogodišnjak umro, kao i Lozynskyjeva majka.
Munteana je napustila supruga a njihovo četvero djece emigriralo je u Španjolsku.
2016. godine bilo je samo troje stanovnika. Čak su i ovce nestale, a on od farme odustao 2013. godine. Sada i sam razmišlja o preseljenju.
Unatoč toj usamljenosti, kaže kako pronalazi zadovoljstvo u miru i samoći. Uzgaja povrće i zarađuje. Živi u prirodi, a u dolini koju će opisati kao komadić neba, ometa ga jedino zvuk njegovih gusaka.
Ima trenutaka kada se ne osjeća tako sam, posebno dok sjedi u svom pretrpanom dvorištu okružen kokošinjcem, staklenikom i potrganom Ladom, s pogledom prema seoskom groblju.
"Gena je uvijek govorio da će paziti na mene. A sad to i radi", rekao je.
