Tijekom Drugog svjetskog rata japanska je Imperijalna vojska osvojila otok Ramre koji leži na obali Burme 1942. Budući da je Ramree imao stratešku važnost, saveznici su lansirali napad na njega 1945 kako bi ga preuzeli od Japanaca i tamo oformili svoje vojne baze i od tuda pružali pomoć četama na kopnu. Nakon teškog i vrlo krvavog obračuna, britanske su trupe uspjele natjerati preko 1000 neprijateljskih vojnika s otoka u gustu mangrovu šumu (močvara u kojoj drveće raste u vodi). Takve su šume obično u pličinama blizu obale, gdje se miješaju slatka i slana voda, a služe kao zaklon brojnim vrstama, uključujući i krokodilima. Ono što se dogodilo kasnije spada u najbizarnije i najkrvavije događaje u povijesti ljudskog ratovanja.
Unatoč apelima Britanaca, poraženi Japanci odbijali su se predati i umjesto toga napustili su bazu i pobjegli u močvaru - gdje su ih čekali zarazni tropski komarci, nedostatak vode za piće i još jedna skrivena, najsmrtonosnija opasnost.
Šuma koja prekriva oko 16 kilometra otoka Ramre stanište je morskog krokodila, najveće živuće vrste krokodila i gmazova koji živi širom jugoistočne Azije, zbog čega se još naziva i estuarijskim krokodilom. Prosječan odrasli mužjak morskog krokodila je od 4.8 do 5 metara dugačak i teži otprilike oko 770 kilograma. Ženke su mnogo manje od mužjaka, i dugačke su od 2.1 do 2.7 metara. Za razliku od ostalih krokodila čija su tijela više vitkije linije, morski ima širu građu tijela, kao i osobinu da ima manje oklopnih ploča na vratu. Ovo dovodi do teorije da je ovaj krokodil zapravo aligator. Najveći izmjeren primjerak je ubijen 1978. godine na Sumatri - bio je 8.6 metara dugačak i težio 1 352 kilograma.
Mogu usporiti otkucaje srca na samo dva u tri minute. To im omogućuje da se pod vodom mogu zadržati i do jednog sata. Imaju moćne čeljusti koje služe za ubijanje plijena. Ovi ogromni gmazovi su vrhunski grabežljivci sposobni ubiti plijen veličine odraslog vodenog bivola, bilo na vodi ili na kopnu.
Plijen love iz zasjede, obično čekaju da im se dovoljno približi prije nego što eksplozivno napadnu, bez ikakvog upozorenja. Koriste svoju ogromnu snagu kako bi odvukli žrtvu do vode. Većinu plijena ubije sam stisak moćnih čeljusti, iako neki budu nenamjerno udavljeni. Pritisak koje stvaraju čeljusti ovih krokodila je dovoljan da smrska lubanju u par sekundi.
Jedne su noći britanski vojnici čuli krikove koji su ih probudili. Nisu točno znali što im je uzrok, a mogli su samo slušati zapomaganje i metke ispucane u mračnoj močvari - očajne glasove Japanaca koje je napadao zli neprijatelj bez imalo milosti.
Scenu je opisao Bruce Stanley Wright u svojoj knjizi Wildlife Sketches Near and Far iz 1962. :
"Noć je bila najgora koju pamtim, koju su trupe marinaca doživjele. Krokodili, uznemireni zvukovima borbe i mirisom baruta, namamljeni krvlju koja se cijedila s ljudi, pritajili su se između mangrova. Njihove oči su virile tek nekoliko centimetara iznad vode, pozorno promatrajući svoj sljedeći, poprilično obilan obrok. Kako je oseka nastupala, krokodili su se primicali sve bliže ljudima koji su se posakrivali u blatu. Napadali su bez upozorenja, nekoliko njih izletivši i odvlačeći sirote vojnike u vodu, dok su se ostali panično penjali jedan preko drugog u nadi da će se spasiti."
Postoji duga povijest napada morskih krokodila na ljude koji su zalutali na njihov teritorij, a tek 520 od 1000 ljudi izašlo je iz te močvare - no i među njima je bilo toliko osakaćenih ugrizima krokodila da su ih naposljetku Britanci bez problema ulovili.
