Atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki ubile su stotine tisuća ljudi i označile kraj Drugog svjetskog rata. Carstvo Japana bezuvjetno se predalo, ali nisu svi vojnici dobili taj službeni dopis.
Poručnik Hiroo Onoda imao je 22 godine kada je raspoređen na otok Lubang u Filipinima. Godina je bila 1944., a on je imao izričite naredbe da sabotira sve neprijateljske instalacije. Bio je pripadnik obavještajne službe japanske vojske i čvrstu naredbu da se nikad ne smije predati niti počiniti samoubojstvo.
U veljači 1945. godine su prvi saveznički vojnici iskrcali se na Lubang, a uskoro su Onoda i još trojica vojnika bili posljednji Japanci na otoku koji su se nastavili boriti. Povukli su se u šumu i odlučili nastaviti gerilsko ratovanje protiv Amerikanaca.
Preživljavali su na bananama, kokosima i ukradenoj stoci, a istovremeno su upadali u vatrene okršaje s lokalnom policijom. Krajem 1945. godine su saveznici izbacili listiće sa zapovjedi generala Tomoyukija Tamashite kojom se naređuje predaja svim japanskim vojnicima. Onoda i njegovi podređeni već su godinu dana proveli u šumi i listići su bili jedina naznaka da je rat gotov. Nakon dugog razmišljanja zaključili su da su listići falsificirani, a da rat još nije gotov.
Krajem 1949. godine, nakon godina skrivanja i beznadne borbe, četvorka je dobila prvog disidenta. Yuichi Akatsu napustio je grupu i proveo šest mjeseci sam u džungli prije nego se predao filipinskim snagama sigurnosti.
1952. godine su Filipinci bacali slike i pisma članova obitelji preostalih vojnika u kojima ih mole da se predaju. Japanski vojnici zaključili su da je i to samo neprijateljski trik. Dvije godine kasnije, Shoichi Shimada poginuo je u bijegu pred filipinskim tragačima i ostala su samo još dvojica.
Gotovo dva desetljeća su Onoda i Kinshichi Kozuka vodili beznadan gerilski rat protiv Filipina, a 1972. godine Kozuka je ubijen dok su njih dvojica palili uskladištenu rižu.
Onoda je ostao sam.
Japanski istraživač, Norio Suzuki putovao je svijetom i tražio "Onodu, pandu i jetija, i to tim redoslijedom". Nakon četiri dana potrage, 20. veljače 1974. godine Suzuki je pronašao Onodu. Ubrzo su se sprijateljili, iako je Onoda isprva bio skeptičan. "Onaj hipi, Suzuki, došao je na otok da sasluša priču o japanskom vojniku", pričao je Onoda u jednom razgovoru za medije 2010. godine.
Iako je Suzuki govorio da je rat gotov, iako je Onoda bio sam, ipak se nije htio predati sve dok mu to njegov zapovjednik ne naredi.
Bojnik Yoshimi Taniguchi, nekadašnji Onodin ratni zapovjednik, doletio je na Filipine i osobno naredio Onodi da se preda. Nakon gotovo tri desetljeća skrivanja po džungli, Onoda je predao svoj ceremonijalni mač, još uvijek upotrebljivu pušku, nekoliko bombi i bodež kojeg mu je majka poklonila da počini samoubojstvo ako ga ikad zarobe.
Filipinski predsjednik Ferdinand Marcos pomilovao je Onodu usprkos činjenici da je ubio tridesetak ljudi. Marcos je uzeo u obzir da je Onoda živio u uvjerenju da nastavlja borbu Japana za konačnu pobjedu u ratu.
U Japanu je Onoda imao doček dostojan heroja. Međutim, razočaran mirnodopskom kulturom u domovini odselio se u Brazil gdje se bavio uzgojem stoke do smrti. U Japanu je osnovao nekoliko škola u kojima su japanska djeca mogla učiti umijeće preživljavanja u divljini. Onoda je umro 2014. godine u poznoj 91. godini života.
Suzuki je uspio pronaći pandu u divljini, nedugo nakon što je pronašao Onodu. Nastavio je potragu za jetijem i ta potraga ga je koštala života. Umro je u lavini snijega 1986. godine u Himalajama.
