Kad se dim raziđe i kad na mjestu udara projektila ostane samo krater i krvavi dijelovi ljudi koje je netko daleko gore u zapovjednom lancu proglasio neprijateljima, ostaju i traume ljudima koji su povukli okidač. Bilo to sa 100 metara ili više tisuća kilometara udaljenosti. Najbolje to zna Brandon Bryant, koji je nekad upravljao oružjem na Predatoru.
Precizno je pratio mete s neba nad Irakom i Afganistanom, ali sve iz sigurnosti klimatiziranih kontejnera u pustinji Nevade. Njegovi neprijatelji s drugoga kraja svijeta nisu mu mogli ništa, ali zato ga i danas proganjaju sjećanja na ubijanje.
“Jedan lik je izbjegao smrt od prvotne eksplozije, ali je izgubio nogu. Preko infracrvene kamere gledao sam kako se drži za nogu, kako se kotrlja zbog bolova, kako mu krv šiklja iz noge. Krv padne na tlo i vidim kako je vrela. Njegova krv je vrela. Ali čim padne na tlo hladno zbog afganistanske zime, brzo se hladi.
Lokva krvi brzo se hladi. Dugo mu je trebalo da umre. Samo sam ga promatrao. Gledao sam kako postaje ista boja kao i tlo oko njega.”
Bilo je to prvo Brandonovo ubojstvo. Ili misija. Ovisi kako ćete gledati na to. Bilo je to negdje početkom 2007. godine, tek nekoliko tjedana prije njegova 21. rođendana.
S letjelice vrijedne više od četiri milijuna dolara, gotovo 30 milijuna kuna, ispalio je raketu Hellfire, koja košta nekih 600.000 kuna da bi ubio trojicu neprijatelja. “Kad sam povukao okidač, znao sam da je to pogrešno. Kad je raketa pogodila metu, shvatio da sam ubojica”, ispričao je Brandon u razgovoru za britanski The Sun.
Iako se iznimno dobro sjeća svog prvog ubojstva, najveće traume ostavila mu je jedna druga misija. “Nikako se nisam dobro osjećao. Još sam pokušavao probaviti posljedice mojeg zadnjeg ispaljivanja rakete. Moj Predator je letio afganistanskim nebom, bila je noć, a oružjem sam nadzirao tihu farmu koja je bila kilometrima ispod mene.
Izgledalo je kao da je potpuno napuštena, samo par životinja je lutalo okolo, ali rekli su mi da se važna meta skriva u tim građevinama. Nisu mi rekli ni tko je unutra niti zašto ih pratimo. Znao sam samo da laserom moram ciljati kuću kako bih je mogao pogoditi raketom kad za to dođe vrijeme”, priča on. Naravno, naredba za ispaljivanje je došla.
Kad je Hellfire odletio prema svojoj meti, Brandonov posao sveo se na to da i dalje navodi raketu kako bi osigurali točan pogodak. Cijelo vrijeme je pratio glavnu zgradu i doslovno ništa drugo. “Prošlo je nekih šest sekundi otkad je raketa krenula prema svom cilju kad sam vidio dijete kako ulazi u vidokrug moje kamere i pokušava ući u kuću”, govori Brandon i nastavlja:
“Vjerujem da je čulo nadolazeći projektil i pokušalo se skriti u zgradu, a isti taj projektil raznio ga je nekoliko trenutaka kasnije”. Sav u panici, pitao je kolege je li još netko vidio dijete kako trči do vrata. Analitičar koji je pratio isti video rekao je da je to pas. Brandon nije povjerovao i pitao je pilota odmah do sebe. “On je rekao: ‘Vjerojatno, nebitno’.
Uopće ga nije zanimalo ništa. Kad je završila smjena, uzeo sam snimke i ponovno ih pregledao. Zaključio sam, kvragu, da je to stvarno bilo dijete. Otišao sam nadređenom, koji mi je rekao da je to jebeni pas i rekao da se ostavim toga”. I to je tek jedna od epizoda koje će ga progoniti do kraja života. Kako je to u filmu “Ničija zemlja” rekao unproforac Marchand, ponekad je ne učiniti ništa jednako počinjenju zločina. Jedan dan pratio je grupu neprijateljskih boraca kako se voze prema nekom šumarku. Ne želi reći ni kad ni gdje se to odigralo.
“Odjednom su počeli kopati rupu i svi smo mislili da pokušavaju iskopati neku zalihu oružja. Kad su završili s kopanjem, iz prtljažnika su izvukli jednog muškarca. Izvukli su ga i natjerali da klekne u toj rupi. Gledao sam kako maše glavom i kako ih nešto preklinje, a vozač je cijelo vrijeme ljutito mahao prema njemu. Iznenada se počne otimati, počne se bacati naprijed i natrag, pokušao je ustati. Vozač je tad izvukao pištolj i upucao zarobljenika u glavu. Zatim je uzeo mačetu i odrezao mu glavu”, prisjeća se Brandon.
Odrubljenu glavu bacili su na središnji trg obližnjeg sela, koje je odbilo pridružiti se borbi protiv Amerikanaca.
“Sve smo to gledali. Kao da smo gledali neku predstavu, ali sve je bilo kroz infracrvene kamere”.
Sam priznaje da je od prvog dana i prve misije mrzio svoj posao i ljude s kojima je radio. Civili su čak i bili pristojni, ali suborci su na pilote dronova gledali kao na primadone koje nikad nisu bile na bojišnici.
“Slomio sam nokat na posljednjoj misiji! Možda bi oni samo trebali koristiti pojase. Neka govore o PTSP-u kad budu morali sakupljati tijela svojih suboraca”, bio je samo jedan od negativnih komentara ispod priče o pilotima dronova koji imaju PTSP. Brandon se žestoko razljutio na takve komentare: “Jednom kad bilo tko od vas bude ubio grupu ljudi, gledao kako drugi sakupljaju njihova tijela, kad bude gledao pogreb i pobio ljude na pogrebu, onda možemo razgovarati. Ubijanje je ubijanje”.
Kad je prestao s karijerom ubijanja na daljinu, dobio je svojevrsni izvještaj o uspješnosti. On je osobno ubio 13 ljudi, ali njegova jedinica bila je među boljima u američkoj vojsci.
Broj na papiru koji Brandon i danas čuva govori da su ubili 1626 ljudi dok je on bio u toj jedinici. Koliko je bilo civila? Koliko je bilo djece, za koju će svi reći da je samo pas? Nitko ne zna. Neke procjene govore da su čak trećina (34%) svih ubijenih u napadima bespilotnim letjelicama bili civili. Naravno, tko određuje tko je civil?
U ratu u kojem neprijatelj vreba iza svakog ugla i ne nosi uniformu, nema jasan lanac zapovijedanja, svatko može biti neprijatelj. U vrijeme Baracka Obame svaki punoljetan muškarac u zoni napada bio je potencijalni neprijatelj i njihova smrt nije ulazila u statistiku kolateralne štete. Oni nisu bili civili. Najniže procjene govore da su civili zapravo manje od 10 posto ubijenih žrtava.
Kad je krajem 2013. jedan američki dron pogodio vjenčanje u Jemenu i ubio 15 ljudi, ispostavilo se da je maksimalno pet žrtava bilo povezano s Al-Kaidom. Ostali su definitivno bili civili.
Takve scene prate i Brandona. Kad se teško ozlijedio na pripremama za elitni program obuke za preživljavanje zarobljeništva, u bolnici je vidio svih 13 svojih žrtava. Istraživanja su pokazala da piloti dronova imaju jednaku razinu posttraumatskog stresnog poremećaja, istu razinu depresije i samoubilačkih misli kao i tradicionalni piloti.
“Ubijanje je ubijanje”, rekao je Brandon, a istraživanje potvrdilo. Nije važno koliko je udaljena meta, onaj koji povlači okidač i gleda nečiju smrt zna tko je odgovoran. Zna tko je ubojica s neba.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Patricia, 18. w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅︆b
Вок! Posjetitе mоju stгaniсu u Sex Сlubu –– w︆w︆w︆.︆Ki︆s︆s︆tok︆.︆c︆o︆m
Maria, 30. w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆Lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅︆b