"Još pamtim vrisak žene kad sam joj rekla da će umrijeti..."

Jedna od najgorih stvari da svijetu jest čuti da umirete i da vam nije preostalo još puno vremena. No, ni liječnicima koji trebaju pacijentima objaviti tu tragičnu vijest nije ništa manje teško. Posebno traumatičan može biti prvi put.

Jedna liječnica prisjeća se svojeg prvog puta, za kojeg tvrdi da ga neće zaboraviti dok je živa.

"Doktorica sam već tri godine. Tijekom tog vremena bila sam s ljudima u nekim od njihovih najuzbudljivijih, ali i najtragičnijh trenutaka.

Mogućnost da možete pružiti pacijentima i njihovim obiteljima podršku, upravo je nevjerojatna privilegija. To je djelomično i razlog zašto sam željela postati liječnica i moji najveći uzori među starijim mentorima su oni koji dobro 'odrađuju' i ovaj dio posla.

Sjećam se jedne smjene. Imali smo posebno veliku gužvu, jer nam je nedostajao jedan stariji doktor. Svi kreveti su bili puni, a u hitnu su stalno pristizali novi pacijenti. 

Tako mi je došla jedna žena od 30-ak godina koju je dovela obitelj. Brinuli su za nju jer se počela ponašati čudno. Ništa posebno: ponavljala se, razljutila bi se zbog sitnica i zaboravljala gdje je. Bacila sam oko na znakove upozorenja (vitalne organe) i vidjela da je tu sve u redu. Posumnjala sam da je riječ o neuropsihijatrijskom problemu ili nečem povezanom s lijekovima koje je vjerojatno uzimala.

Razgovarajući s njom, primijetila sam da djeluje malo odsutno, pa sam dodatno posumnjala da je riječ o mentalnom zdravlju, tj. bolesti. 

Ona mi je rekla da je jedina značajna stvar u njezinoj anamnezi to da je dobila nepotpun nalaz grudice u dojci nekoliko godina ranije.

Raspravila sam sa svojom mentoricom o slučaju i zaključila da bi najbolje bilo da prvo ode na snimanje glave kompjuteriziranom tomografijom, budući da nam testovi krvi nisu ništa odali."

Thinkstock

Mlada liječnica bezbrižno je otišla na kratku pauzu s kolegama koje nije vidjela mjesecima. Kad se vratila na odjel, vidjela je da je čeka hrpa nalaza od različitih pacijenata, a iznenadila se kad je među njima ugledala snimke glave pacijentice za koju je smatrala da je tek sad trebala doći na red za snimanje.

Na snimkama nije bilo radiološke analize, ali je ona svjedno odlučila i sama baciti oko.

Već ju je prva snimka prenerazila jer je bilo nemoguće ne uočiti veliku bijelu nakupinu, za što je bilo očito da je tumor; primarni, ili sekundarni koji se mogao proširi s drugog nedijagnosticiranog mjesta (dojke).

Najgore vijesti koje možete nekom prenijeti

"Kad sam vidjela koje je veličine, odmah sam znala da je neizlječiv. Znala sam da će ta bijela nakupina ubiti tu ženu.

Ponovno sam pričala s mentoricom, i odlučile smo da bismo trebale pronaći tihu prostoriju u kojoj ćemo ženi priopćiti vijesti. Mentorica mi je rekla da bih ja trebala biti ta koja će govoriti, jer će mi ovo biti korisno iskustvo, a ona je pristala biti uz mene kako bi mi pružila potrebnu pomoć.

'Samo joj sve prikažite pozitivno', rekla mi je. Pozitivno? Što je moglo biti pozitivno u tome da mladoj ženi saopćite da ima smrtonosni karcinom? 'Možemo ublažiti neke simptome tako što ćemo je staviti na steroide i može već danas ići doma', rekla mi je mentorica.

Nažalost, zbog gužve nismo uspjeli pronaći slobodno mjesto, nego smo ostali uz njezin krevet. Dok sam navlačila zastore, osjećala sam grčeve u želucu.

Ovo je djelovalo skroz krivo, jer smo bile na potpuno javnom mjestu. Uz nju je bilo nekoliko prijatelja i članova obitelji, a ja sam, neiskusna i nervozna, upitala: 'Jeste li sigurni da ne želite da suprug bude uz vas?'.

To je bio upozoravajući hitac koji je poslužio kao okidač. Žena je počela plakati i molila me da joj kažem što nije u redu. 'Bojim se da imam loše vijesti. Na snimci mozga se vidi sjena, za koju sam prilično sigurna da je neka vrsta karcinoma.'

Ono što je uslijedilo će me proganjati ostatak života. Prvo je zvučalo kao visoki tihi zvuk koji je ispuno prostor oko kreveta, no odmah zatim je preraslo u vrisak. Pacijentica je izgledala kao da sam je odalamila maljem u glavu.

Pala je na pod, plačući i vrišteći i govoreći mi da prestanem. Nisam mogla nastaviti govoriti, jer su i meni oči bile pune suza. Okrenula sam se prema mentorici koja se približila i stručno preuzela situaciju, kao što je vjerojatno učinila stotinu puta prije toga. Rekla joj je da ne brine, da ćemo se mi pobrinuti za sve i da joj je žao. 

Osjećala sam se kao gubitnik. Kao da sam trebala znati bolje. Podcijenila sam kako će izgledati reći nekome najružniju vijest na svijetu. 

Mentorica me uvjerila da sam još mlada i da tek učim, te da bih trebala naučiti iz ovog iskustva i koristiti to na pozitivan način. I jesam. Ali vrisak one žene zauvijek će ostati u mojem sjećanju", prenosi Guardian.