Life
546 prikaza

Jurimo ravno prema zidu, sve brže, kao slijepo krdo, ali skretanje je uvijek moguće..

1/3
PROMO
Najpoznatiji je po svojim scenarijima za stripove. Surađivao je s mnogim važnim strip-autorima, poput Tardija, ali globalnu prepoznatljivost stekao je tek kad je prema stripu ‘Snjegolomac’ snimljen distopijski akcijski triler

Benjamin Legrand doista je svestran umjetnik. Rođen 1950. u Parizu u obitelji glazbenika – otac mu je bio poznati skladatelj i dirigent Raymond, polusestra ugledna jazz pjevačica Christiane, a polubrat slavni skladatelj filmske glazbe i trostruki dobitnik Oscara Michel Legrand – Benjamin je krenuo drugim putem: više su ga zanimale audiovizualne umjetnosti i pisanje. Budući da je karijeru počeo kao asistent redatelja, snimatelj i montažer, radio je na televiziji i u reklamnoj industriji, napisao je niz scenarija za film i televiziju, a od kraja sedamdesetih do danas objavio je ukupno 20 romana i niz francuskih prijevoda autora poput Toma Wolfea, Roberta Ludluma i Johna Grishama. Ipak, najpoznatiji je po svojim scenarijima za stripove. Surađivao je s mnogobrojnim važnim strip-autorima, poput Tardija, ali globalnu prepoznatljivost stekao je tek kad je prema stripu “Snjegolomac” slavni korejski redatelj Bong Joon-ho snimio istoimeni distopijski akcijski triler, u kojem je glavni protagonist vlak koji mahnito juri kroz snijegom zametenu postapokaliptičnu pustoš. Nastao prema zamisli Jacquesa Loba, “Le Transperceneige” - odnosno “Snowpiercer” - jedan je od najvažnijih znanstvenofantastičnih strip-serijala u povijesti. Legrand je scenarist drugog i trećeg dijela “Snjegolomca”, koji - u izdanju VBZ-a i prijevodu Petre Matić – ovih dana prvi put izlazi na hrvatskom u integralnoj verziji. Sredinom rujna Benjamin Legrand gostuje na književnom festivalu vRIsak u Rijeci, gdje će, između ostalog, predstaviti “Snjegolomca”, a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express, koji je obavljen uz pomoć prevoditeljice Sandre Karić.

Express: Dolazite iz umjetničke obitelji; većina članova vaše najuže obitelji bavila se glazbom. Vi ipak niste krenuli u tom smjeru...

Već kao vrlo mlad bio sam velik filmofil. S 18 sam godina želio postati filmski redatelj. Na prijamnom ispitu za IDHEC (Institut des hautes études cinématographiques, vrlo utjecajna francuska visoka škola za kinematografiju, op. a.), koja je bila jedina filmska škola u to vrijeme, završio sam na 32. mjestu od 1000 prijavljenih. No upisali su samo prvih 16! Nasreću, neki moji prijatelji su se uspjeli upisati, a kako sam tad živio vrlo blizu te škole, sastajali smo se u stanu moje majke. Pomagao sam jednom prijatelju u snimanju njegovih studijskih filmova, a u isto vrijeme snimali smo neke vrlo ‘underground’ filmove koristeći opremu škole. Što se tiče glazbe, i ja sam se njome bavio, u veoma underground bendu! I sve to radeći istodobno kao asistent redatelja na raznim filmovima.

Express: Je li bilo veliko opterećenje odrastati u “slavnom” obiteljskom okruženju? Jeste li osjećali pritisak da morate postati uspješan umjetnik?

Opterećenje? Ne, nikako. Otac je napustio moju majku kad sam imao pet godina, a moj mlađi brat tek se bio rodio, jednako kao što je to učinio i s majkom Michela i Christiane prije rata. Moja se majka udala za mog oca kad je imala 18 godina, 1946. Kad je saznala da on već ima djecu iz prijašnjeg braka, željela ih je upoznati. Tako su oni svake godine kod nas provodili praznike dok sam bio mali. Michel je jako volio moju majku, koja je još živa! To je i razlog zbog kojeg me 1966. odveo u Sjedinjene Države, što sam gotovo dvije godine pohađao francusku gimnaziju u Los Angelesu, što sam postao gotovo dvojezičan i što me svijet kinematografije sve više privlačio. Vrlo je čudno biti “sin od...”, istodobno i “brat od...” u glazbenom svijetu, a kako je i moja sestra bila odlična jazz pjevačica, činilo mi se da nema smisla krenuti istim stazama. Nije više bilo dovoljno mjesta za još jednog Legranda u glazbenom svijetu! No klavir sam svirao prilično dobro (sad više nikako!) i underground bend mi je bio dovoljan. Bilo je u glazbi tog benda ponekad i kojekakvih besmislica, ali prije svega je bilo vrlo zabavno! No morao sam raditi, pa sam s 18 godina počeo kao pripravnik, a zatim i asistent redatelja na nekoliko filmova. Moj je san oduvijek bio snimiti film. Bila su to neka uzavrela vremena. Često si kažem da bih trebao napisati “Sagu o Legrandovima”.

Express: Da, vrijeme vaših umjetničkih početaka bilo je vrlo zanimljivo: kasne šezdesete godine prošlog stoljeća, doba seksa, droge, kontrakulture, revolucionarnih ideja, studentskih demonstracija...

Da, bila su to živahna, ali i opasna vremena. Vratio sam se iz SAD-a u veljači ‘68. i ponovno krenuo u svoju gimnaziju, koja mi se činila sivom i turobnom, imao sam dojam da se nalazim u tunelu koji vodi u neki beživotni svijet. Maturu sam trebao polagati u lipnju, no nasreću, dogodio se svibanj ‘68. A tad se svijet zaista promijenio. Bio sam svim srcem uz studentski pokret, ali nisam bio militantan niti previše uključen u tu underground kulturu, koja je potrajala još godinama. Već sam otprije bio borac za zaštitu okoliša i protiv nuklearki, jer je Francuska tad počela graditi svoje elektrane posvuda i eksperimentirati s nuklearnim bombama, najprije u Sahari, a poslije i na Pacifiku. Tijekom jedne od prvih demonstracija protiv nuklearki policija je pucala po prosvjednicima i ubila jednu osobu. Do kraja 1970-ih većina ljevičarskih organizacija se raspala ili bila zabranjena, underground scena bila je gotovo nestala zahvaljujući poplavi heroina. Slično kao Crne pantere u Sjedinjenim Državama. Atmosfera je postala neizdrživa. Imao sam osjećaj kao da nikad neću doživjeti tridesetu. Ali i dalje sam radio, u jednoj tvrtki za produkciju dokumentarnih filmova i reklama. Još sam bio asistent režije, već sam imao sina, koji se rodio ‘71., i morao sam zaraditi za kruh. Naučio sam raditi sve: zvuk, kako se rukuje kamerom 16 i prvim Sonyjevim videokamerama, montažu... Snimao sam u tvornicama diljem te Francuske koja je propustila svoju revoluciju. Počeo sam također pisati scenarije, a 1977/78. otišao sam u New York s jednim redateljem kako bih napisao scenarij za film o portorikanskim bandama u južnom Bronxu. Film nikad nije snimljen, no kad sam se vratio u Pariz, glava mi je bila puna sve te bijede Bronxa i prijatelji su mi savjetovali da napišem duži članak o tome u Nouvel Observateuru. To je na kraju postala moja prva knjiga: “Bronx”. Vratio sam se tamo da je napišem. Bio je to dokumentaristički roman. A kako je Tardi (slavni crtač!) radio naslovnicu za tu knjigu, tako sam preko njega ušao u svijet stripa i napisao scenarij za “Ubojicu žohara”, koji je postao kultni strip i ponovno je objavljen prije deset godina.

Express: U usporedbi s vašom generacijom, u kakvoj Francuskoj stasavaju današnje generacije? Postoje li danas ideali u koje vjeruju mladi Francuzi? U što bi oni trebali vjerovati? Jeste li iole nostalgični?

Današnja mladež u Francuskoj je multikulturalna, pod jakim utjecajem rapa i elektroničke glazbe te, kao uostalom i u cijelom svijetu, žrtva nezamislivog širenja društvenih mreža. Spoznaja da djeca (uglavnom dječaci) od 12 godina, pa čak i mlađa, mogu gledati pornografiju na internetu je zastrašujuća. Seksualna sloboda zazivana nakon svibnja ‘68. nije imala nikakve veze s pornografijom. To je, nasreću, urodilo pokretom za emancipaciju žena. Saznanje da su neka predgrađa potkopana opasnim fanatizmom, da se negdje drugdje mladi ljudi izjašnjavaju pripadnicima opskurnih nacističkih skupina, u tome nema ničeg revolucionarnog niti ohrabrujućeg za budućnost. Ne vidim nikakav ekvivalent underground kulturi niti bilo kakvu revoluciju u ovoj mladosti. Osim u pojedinim tekstovima nekih repera. Nasreću, među mladima, pa čak i među djecom, postoji stvarna ekološka svijest. To potiče i njihove roditelje na nov način ponašanja. Ne osjećam nostalgiju nego dojam utrke s vremenom između ove globalne ekološke i političke svijesti i mahnite jurnjave zagovornika globalizacije vođenih krilaticama “uvijek više” i “poslije nas potop”, bili oni političari ili multimilijarderi. Njihova sredstva masovne komunikacije strahovito su otuđujuća, ali bi im se mogla potpuno obiti o glavu. Znamo da jedan posto čovječanstva posjeduje sve bogatstvo, dok milijarde ljudi pate od bijede, gladi i bolesti. Jurimo ravno prema zidu, sve brže, kao slijepo krdo, ali skretanje je uvijek moguće... Kao što možete vidjeti, ja sam vrlo pesimističan optimist! Ili radije, pomalo optimističan pesimist.

Express: Jurimo baš kao u “Snjegolomcu”, ali o tome ćemo malo poslije. Francuska je zemlja velike književne tradicije. Pisci i pjesnici nekad su imali velik utjecaj na javno mišljenje. Kakva je situacija u Francuskoj danas? Imaju li pisane riječi još ikakvog utjecaja?

Francuska je, nasreću, još književna zemlja, možda samo malo manje poetična. No teško je boriti se protiv loših strana interneta, ljudi previše vjeruju lažnim vijestima. Vjerujemo u bilo što. Usto, većina izdavačkih kuća u vlasništvu je tri ili četiri velike, komercijalno orijentirane korporacije. Marketing je preuzeo svu moć. Kao i u kinematografiji, traži se bestseler, a mali nezavisni izdavači imaju probleme s izdavanjem i prodajom... Ali riječi, iako ih je manje, još imaju utjecaj na ljude.

Express: Što je za vas dobra literatura? Mijenja li se vaš odnos prema pisanju s godinama, iskustvom?

To zasigurno. Kao mlad imao sam više energije, brže sam pisao, mogao sam raditi na knjizi i na filmskom scenariju istodobno. Samo da vas podsjetim da sam pisati počeo na mehaničkom pisaćem stroju, prije nego što sam prešao na prijenosni električni, zatim na svoj prvi Mac. Dakle, kretao sam se u skladu s tehnološkim napretkom. Tek me prijevod uspio potpuno mobilizirati, zbog rokova isporuke! S godinama sam spontanost zamijenio refleksijom. Upravo sam završio pisanje romana i za to vrijeme nisam mogao ništa drugo pisati. I napokon, pojednostavljujem. Mogli bismo satima govoriti o kreativnom procesu. Mnogo čitam, osobito trilere, koji su, prema mojemu mišljenju, pravi odraz društva neke zemlje. Što je za mene dobra literatura? Dobra knjiga je ona knjiga koja vas ponovno doziva.

 | Author: PROMO PROMO

Express: Na književni festival vRIsak u Rijeku dolazite povodom hrvatskog izdanja slavnog strip serijala “Snjegolomac”: autor ste drugog i trećeg dijela. Što vam omogućuje strip, a što ne može fikcijska proza? Zbog čega je grafički roman za vas specifičan?

Zbog slika. Imao sam priliku surađivati s nekima od velikana francuskoga stripa. Strip je vrlo sličan filmu, gdje scenarist napiše priču, a crtač inscenira.
Međutim, scenarij za strip mnogo je precizniji od scenarija za film. Filmski producenti obično o stripu razmišljaju kao o nekoj vrsti veličanstvenog story-boarda. Ipak, adaptacije stripa na filmu često vrlo dobro funkcioniraju.

Express: “Snjegolomac”, odnosno njegovo hrvatsko izdanje, uključuje originalni strip iz 1982. autora Jacquesa Loba i Jean-Marca Rochettea te nastavke, “Mjernik” iz 1999. i “Prelazak” iz 2000., koji potpisujete vi i Rochette.
Čini mi se prilično hrabrim preuzeti na mjestu na kojem je netko stao; je li bilo teško uklopiti vlastitu kreativnost i originalnost u tuđu, već zadanu? Vaša dva dijela čine zajedničku narativnu cjelinu s prvim, iako s originalnim stripom imaju tek labavu vezu. Kako ste pristupili pisanju nastavaka? Što vam je bilo bitno?

Tvorac “Snjegolomca” moj je pokojni prijatelj Jacques Lob. On je ujedno bio neka vrsta mog mentora u pisanju scenarija za stripove. On je jedini scenarist koji je osvojio Grand Prix na festivalu u Angoulêmeu, koji je Meka umjetnosti stripa. Svi ostali dobitnici su ili samo crtači ili crtači i scenaristi. Lob je umro 1990. Nekoliko godina poslije toga nazvao me Rochette - s kojim sam već prije bio napravio dva albuma - i rekao mi da bismo trebali napraviti nastavak kako bismo oživili njegovo djelo. Podsjetio sam ga da je na kraju “Snjegolomca” cijelo čovječanstvo nestalo. Od svega je ostao samo jedan vlak i Prolof, jedini preživjeli. On mi na to odgovara: “Ti si scenarist! Snađi se!” Tad mi je sinula ideja o drugom vlaku, većem i modernijem, s drugim političkim modelom, koji mi je omogućio da postavim sva društvena i ljudska pitanja koja su me tad opsjedala, a koja su i danas aktualna. A poveznicu s likovima iz prvog vlaka pronašao sam zahvaljujući jednoj običnoj naušnici. Bilo je to poprilično poetično.

Express: Prema “Snjegolomcu” je Bong Joon-ho snimio kultni film, koji se prilično razlikuje od originala. Korespondira li njegova vizija s vašom?

Obožavam njegov film. Postali smo vrlo dobri prijatelji. Za mene njegova adaptacija sublimira cijelu priču koju je izmislio Jacques Lob, a kojoj smo mi podarili novi život. Bong Joon-ho joj je dodao svoje strahove i svoju korejsku posebnost.

Express: U “Snjegolomcu” trajni imperativ napretka - neprekidno kretanje prema naprijed - postaje simbol najveće prijetnje običnoj ljudskosti, koja se u ovoj mračnoj metafori društva posve izgubila. Je li humanizam u krizi? Moramo li u ime napretka žrtvovati humanost?

Ideja humanizma doista je u krizi, da, ali nije jedino ona! Cijeli planet i cjelokupno čovječanstvo sad se suočavaju s višestrukim i sve smrtonosnijim krizama. U procesu smo žrtvovanja ljudskog bića u ime napretka koji bismo vrlo uspješno mogli usmjeriti u određene sektore kao što su medicina, istraživanje svemira, zaštita raznolikosti, novi, pravedniji ekonomski sustav, mir i tako dalje, dok pokušavamo usporiti taj famozni napredak čije štetne učinke vidimo u gotovo nepovratnim pojavama koje rastu mnogo brže od svih predviđanja. Čak i od svih ovih najnovijih predviđanja. Rastu eksponencijalno i to je zastrašujuće, nažalost.

Express: Planiraju li se novi nastavci “Snjegolomca”?

Kad je film izašao, izdavači su htjeli da napravimo nastavak. Nije mi se baš svidjela ta ideja. Za mene je film Bong Joon-hoa bio posveta “Snjegolomcu”. Taj nastavak, prema mojemu mišljenju, bio je čisti marketing. Inzistirali su. Na kraju sam pristao. Predao sam neku vrstu dugog, vrlo detaljnog nacrta, koji su Rochette i urednici prihvatili. Počeo sam razvijati scenu po scenu i obavijestili su me da se Rochetteu sviđa moj scenarij, ali da bi on radije napisao drugi. Što je i učinio. Ali bio je prisiljen uzeti drugog scenarista. Knjiga se zove “Terminus”. Zatim je napravio ono što nazivamo prednastavcima dviju priča koje se odvijaju prije “Snjegolomca”, s drugim scenaristom, usput rečeno, vrlo dobrim. Ali za mene je to i dalje pokušaj zgrtanja što je više novca moguće. To je samo dodatak nečemu što je bilo blizu remek-djela, toliko da ga je Netflix prilagodio. I što je dalo još jednu viziju društva, mnogo bližu onoj filmskoj.

 | Author: PROMO PROMO

Express: Prenapučenost, vjerski fanatizam, klimatska kataklizma, eskapizam kroz virtualnu stvarnost i zabavne sadržaje, pitanje održivog razvoja… Sve su to teme kojima se bavi “Snjegolomac”. Na kraju, pokazuje se da je najveća prijetnja opstanku čovječanstva virusna epidemija. Apokaliptične vizije iz “Snjegolomca” polako se ostvaruju, a sad imamo i rat na europskom kontinentu. Jesmo li došli do “kraja vremena” u kojem smo dosad živjeli? Hoćemo li se ikad vratiti na “staro normalno”?

Jacques Lob, prvenstveno, i ja (no mnogo skromnije), izmislili smo te vlakove koje je nacrtao Rochette, noseći ono što je preostalo od čovječanstva prema njegovoj sudbini. No pričanje priča nije dovoljno da se zaustave glupost, pohlepa, ludilo, nasilje... Ako ovaj svijet uspije prebroditi sve najavljene krize (i ovaj strašni rat, sad, u blizini nuklearne elektrane!), vjerujem da više neće imati nikakve veze sa “starim normalnim”.

Express: Prilično ste svestran autor. Kako balansirate sve te različite Benjamine Legrande u sebi? Jeste li vi jedan od onih autora koji se ne mogu odlučiti, pa biraju – sve? Postoji li nešto u čemu se još niste iskušali, a željeli biste?

Što se toga tiče, tu imam sreće. Mogu se bez problema prebacivati s prijevoda na pisanje scenarija za televizijsku seriju, s pisanja romana na strip ili filmski scenarij. S trilera na znanstvenu fantastiku. Nisam bogat, ali imam sretnu djecu (sina i kćer) i čak dvoje unučadi te sam zabrinut za njih. Imao sam ispunjen život, ponekad težak, ali i ponekad ispunjen trenucima čiste sreće. Jedan primjer: živim s divnom ženom, koju sam upoznao još ‘68. godine i koju sam slučajno opet sreo u Parizu prije 21 godinu! Neposredno prije 11. rujna. Onog strašnog trenutka koji su prenijele sve svjetske televizije i koji je promijenio povijest. Ono što još nisam probao, a sad se vraćamo na sam početak, kad sam imao 20 godina: snimiti film, ali ovog puta u ulozi redatelja!

Express: Uskoro dolazite u Hrvatsku, na književni festival vRIsak. Koliko ste upoznati s tom zemljom, njezinom književnošću?

Pomalo me sram priznati da još nisam pročitao nijedan hrvatski roman! Nadam se da mi tu moju neupućenost nećete uzeti za zlo. Ali vidio sam da je posljednju nagradu za najbolji europski kriminalistički roman osvojio upravo jedan hrvatski roman! U jedinoj pravoj knjižari nedaleko od mojeg sela više ga nije bilo za kupiti. Pa sam ga naručio da ga pročitam prije dolaska u Rijeku.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.