Jugoslavenska nogometna reprezentacija igrala je 27. ožujka 1996. s Rumunjskom kad je Grebenarević izišao iz zgrade u kojoj su mu živjeli roditelji, u Ulici Stojana Aralice na beogradskoj Bežanijskoj kosi, i zajedno sa Šubarom sjeo u svoj crni Corrado.
Čim je auto krenuo niz ulicu, odjeknuli su rafali. Napadači su pripucali iz dva smjera, najvjerojatnije iz kalašnjikova. Ispaljeno je više od 40 metaka, tako da žrtvama nisu pomogle pancirke koje su imali na sebi. Ostao je poznat kao najmlađi lik iz filma i po svojoj izjavi:
“Obični smrtnici. To, pa to su normalni ljudi, koji, ovaj, žive jedan, kako da kažem, normalan život, razumeš. A mi ih nazivamo obični smrtnici, zato što, što, kažem da to što mi doživimo u jednom danu, oni ne dožive za ceo svoj život. Znači nema šanse oni nikad da dožive ni toliko uzbuđenja ni razočarenja, ni lepote, ni ružnih stvari u celom svom životu, koliko mi doživimo u jednom danu.”
Goran Vuković Majmun
Vođa “voždovačkog klana“ je 1986. u Frankfurtu ubio Ljubomira Magaša. Likvidiran je 12. prosinca 1994. godine.
Goran Vuković, rođen 1959., u povijest srpskog podzemlja upisao se 10. studenog 1986. kada je u Frankfurtu ubio Ljubomira Magaša, zvanog Ljuba Zemunac, jednog od balkanskih kraljeva kriminala. Narednih pet godina Vuković je proveo u zatvoru, a 1991. vratio se u Beograd. U naredne tri godine preživio je nekoliko atentata koji su vjerojatno bili osveta.
Izvršitelji petog atentata na Gorana Vukovića – iza leđa zvali su ga “majmun” zbog vještine kojom je u mladosti preskakao balkone i upadao u stanove – bili su poznati: bila su to dva policajca koji te večeri nisu bili na dužnosti. Ovaj slučaj nikada nije razjašnjen i ostalo je nepoznato jesu li angažirani Zemunčevi prijatelji, neki drugi kriminalci ili Državna sigurnost.
Vuković je po povratku u Beograd, prema autorima filma “Vidimo se u čitulji”, mjesečno zarađivao od 50.000 do 100.000 maraka od poslova u Europi i isto toliko i u Srbiji.
Bojan Petrović
Reketar, pljačkaš i narkobos izrešetan je na uglu Brankove i Carice Milice u Beogradu 28. veljače 1998. godine.
“Kad su Jugoslaviji uveli sankcije i zatvorili granice, nove generacije više nisu imale priliku vidjeti svijet izvan Srbije. Suženih vidika i provincijalne svijesti, potpuno su uništile ono viteško što je postojalo u podzemlju”, ovako je otprilike tvorcima filma “Vidimo se u čitulji” govorio Bojan Petrović, rođen 1962. godine, jedan od ondašnjih “crnih bisera”.
Malo nakon ponoći 28. veljače 1998. Jaguar s kotorskim tablicama zaustavio se na semaforu na uglu Ulice carice Milice i Brankove. S kraja kolone automobila koji su čekali zeleno, uz škripu guma, izletio je Fiat bez registarskih oznaka i stao pored Jaguara.
Dva nepoznata mladića izrešetala su vozača i suvozača u njemu, a onda dali gas i sjurili se prema Novom Beogradu. Tako su ubijeni Bojan Petrović i njegov prijatelj Zoran Bogdanović Kepa. Ovako je pričao o nekima od svojih ‘poslova’:
“Osobno sam pregovarao s vlasnicima grčkog restorana “Bahus”, ali oni nisu poslušali moj prijedlog. Ušli smo u restoran u subotu navečer, kad je bio prepun. Počeli smo sve polijevati benzinom i odmah su se predomislili i plaćali su nam 25 posto”, pričao je Bojan Petrović.
Aleksandar Knežević Knele
Jedan od najpoznatijih kriminalaca devedesetih pronađen je mrtav u Hyattu 28. listopada 1992. godine. Kad je 28. listopada 1992. godine ubijen Aleksandar Knežević Knele, njegovi prijatelji su objavili 162 osmrtnice! Njegovo tijelo nađeno je u apartmanu tada najluksuznijeg hotela u Beogradu Hyatt.
Aleksandar Knežević je u trenutku smrti imao u džepu 5.000 maraka gotovine i na sebi zlata u vrijednosti od 80.000 maraka. Tufegdžiću i Kneževiću njegov otac rekao je: “Niti mi je sin bio kriminalac, niti se bavio reketom. Kamo sreće da se bavio! Nije bio siledžija.” Zapisali su i riječi jednog inspektora MUP-a:
“Kneževićev otac napada policiju da ga je ubila, tvrdi da mu se sin nije bavio kriminalom. Nikada, međutim, nije objasnio otkud njegovom sinu Porsche vrijedan 80.000 maraka, novac kako bi stalno boravio po hotelima… Možda je radio preko omladinske zadruge?”
28. listopad 1992. godine, kad je sobarica u apartmanu 331 hotela Hyatt pronašla nepomično tijelo. Obdukcijski nalaz pokazao je da je usmrćen s tri hica u glavu, a da je prije toga bio prisiljen leći na pod. Istraga je utvrdila da je sam pustio svoje ubojice u sobu.
Bojan Banović
Bio je “žestok dečko” i član voždovačke ekipe, ubijen je 27. studenog 1994, godine, kada je imao 19 godina i to u obračunu s pripadnicima klana sa Zvezdare. Ubojstvo Banovića je bio okidač za seriju sukoba između klanova. Epilog rafala na beogradskom splavu te noći bilo je dvadedeset ispaljenih metaka, jedan mrtav i troje teže ozlijeđenih. Kobne hice ispalio je Goran Mrdeljić koji je u sukobu bio teže ozlijeđen.
Njegov otac je poslije njegove smrti tvrdio da njegov sin nije bio kriminalac, da su ga kukavice prvo tukle, a potom i pucali u njega s leđa.
U filmu “Vidimo se u čitulji”, Bojan se pojavljuje u društvu momaka s Voždovca u ekipi Gorana Vukovića. Pokopan je 1. prosinca 1994. godine i na njegovom sprovodu većina tih žestokih dečkiju su pustili suzu. Na grobu je bio i Goran Vuković koji je ubijen samo nekoliko dana kasnije, 12. prosinca.
