Od kuće sam otišao s devet godina. Moji su shvatili da slijedim svoju najveću želju i od tada su mi najveća podrška, ispričao nam je Samuele Berbenni (28), koji već godinu dana pleše balet u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Rodom je iz Italije, a radio je u raznim europskim gradovima. Njegovi kolege, a sad već i obitelj, Mario Dilligente (26), Drew Benjamin Jackson (28) i Atina Tanović (34), zajedno nastupaju u novoj baletnoj predstavi "Petruška".
Drew Benjamin Jackson, Samuele Berbenni, Mario Dilligente i Atina Tanović ispred HNK Zagreb
Drew je svoj dom u Bristolu u Engleskoj napustio s 11 godina, a Atina Dubrovnik odlaskom u srednju školu. Mario je, baš kao i Samuele, rodnu Italiju napustio kako bi proputovao svijet i pronašao mjesto gdje će ostvariti svoju životnu želju.
- U baletu je uglavnom teško doći do posla. Ovo je životni stil, nije samo posao od devet do pet jer se jednostavno nikad ne 'isključimo' iz posla. Uvijek radimo na neki način. Ponekad se osjećaš loše na poslu, ali tu su kolege koji te razumiju, saslušaju i pomognu - rekao nam je Mario.
S njim se složila i Atina, koja je naglasila da su pravi sretnici jer se bave upravo onim o čemu sanjaju drugi odlični i profesionalni plesači.
- Mi smo sretnici jer smo uspjeli dobiti priliku. Priliku da pokažemo što znamo. Na tome smo zahvalni jer prije svega radimo što volimo i družimo se s kolegama koji jednako vole i razumiju ovaj posao - rekla je Atina.
Atina Tanović, balerina iz ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
- Ja sam rekao mami s 11 godina: 'Ako me ne pustiš da ostvarim svoj cilj, nikad ti to neću zaboraviti'. Tad je shvatila da to zaista želim. Mislim da svi roditelji plesača shvaćaju kakav je to posao i zašto se selimo na druge krajeve svijeta - rekao je Drew.
- Moji su također plesači pa su odmah bili spremni na sve. Mislim da su zato puno lakše shvatili zašto se selim tako mlad za razliku od nekih drugih roditelja - rekao je Mario.
Samuele je rekao da profesionalni plesači odmalena shvaćaju da se moraju odseliti jer je to način kako uspjeti.
- Ako se želiš baviti ovim poslom na profesionalnoj razini, a tvoje mjesto nema dobru školu, moraš se što prije odseliti negdje gdje je ima. Nema ostvarivanja cilja, a da se ne pokreneš - rekao je Mario.
- Kasnije u ti životu to puno pomogne jer brzo postaneš odgovoran i samostalan. Nije ti problem doći u mjesto gdje ne pričaš jezik novih sugrađana. Brže se privikneš na nove životne uvjete i okolinu. Brže sazreš - zaključila je Atina.
Kako su nam rekli, razlog je taj što od početka znaju što im je cilj i zašto moraju biti ozbiljniji od vršnjaka.
- Znaš koliko se tvoji roditelji žrtvuju i koliko plaćaju tvoje obrazovanje. Promijeniš se automatski, nema zezanja, nego samo rad - rekao je Mario.
Mario Dilligente
Učitelji su nam govorili: 'Treba ti samo jedan ugovor'
- Znala sam za što radim i zašto radim te sam se držala tog cilja od početka - rekla je Atina.
Pronalazak posla u baletu nije im bio lagan. No kako su rekli, muka je itekako vrijedila. Posebno su istaknuli da su audicije ponekad zastrašujuće jer se na njih javi toliko ljudi da ne stignu svi pokazati svoj talent.
- Dođeš i onda se zna dogoditi da te ni ne vide. Zna se zaista dogoditi da vide prvog dobrog i onda, nažalost, neki, možda, bolji ne stignu imati svojih pet minuta. To zna biti frustrirajuće. Pogotovo jer je sam put i smještaj za audiciju skup - istaknuo je Samuele.
- Učitelji su nam, neću to nikad zaboraviti, govorili: 'Treba ti samo jedan ugovor'. U međuvremenu su djevojke izlazile na 20 audicija u tjednu. Bilo je teško za povjerovati, ali bili su u pravu - rekao je Drew.
Svaka predstava koju su odradili draga im je na svoj način. Neke su na njima ostavile i trajno sjećanje.
- Ozljede su nam normalne. Nešto što plesači ne mogu, nažalost, izbjeći. No neću nikad zaboraviti kad sam slomio gležanj usred predstave. Dogodi se svima. Toliko je bilo bolno da se na kraju nisam mogao ni pokloniti publici. Gležanj mi je natekao i oporavak je trajao tjednima - sjetio se Drew.
- Uvijek se dogode u pogrešno vrijeme, iako ni jedan tren nije dobar trenutak. Najgore kod oporavka je zaboraviti taj osjećaj jer te u tom trenutku ta ozljeda istrgne iz tog lijepog osjećaja u plesu pa te je kasnije strah vratiti se i prepustiti trenutku - zaključila je Atina.
Problemi se pojave kad fizička bol kasnije postane strah od pokreta. Zahvalni su što imaju liječnike koji kao tim znaju kako im pomoći u oporavku.
- Dogodi se da postaneš nesiguran u svoje tijelo. Bojiš se da ćeš se ponovno ozlijediti iako si zdrav. Vraćanje na staro je proces kojemu treba puno vremena. Bilo me je strah skakati, nisam se mogao nakon ozljede zamisliti da ponovno skačem. Naravno, osim boli na koju se navikneš, tu dođe i do straha da će te zamijeniti. Zato se većina plesača trudi što prije oporaviti i onda se opet ozlijede - ispričao je Drew.
Istaknuli su da oko baleta ponekad ima predrasuda jer ljudi ne shvaćaju ozbiljnost posla i trud koji oni svakodnevno ulažu u njega.
- Čude se kad kažemo da radimo svaki dan. Ne shvaćaju koliko truda svi ulažemo u stvaranje predstave. Prije premijere imamo sedam dana glavnih probi. Tad sve mora biti uvježbano do kraja. Predstavu uvježbavamo konstantno od početka do kraja - rekao je Drew.
Samuele Berbenni
- Zna se dogoditi da plešemo i do jako kasno navečer. Iako idući dan imamo druge obaveze. Ne krivimo nikoga jer znamo da nikad nisu vidjeli kako izgleda jedan naš dan - dodao je Samuele.
U Zagrebu, kako su rekli, građani cijene balet. Predstave su uvijek rasprodane i po tri tjedna unaprijed. U drugim europskim zemljama to često nije slučaj. Razlike u mišljenju o baletu vide i u razgovorima s drugim ljudima.
- Kad im kažem da plešem balet, u Zagrebu su jako entuzijastični i sve ih zanima. Vani to nije baš tako - rekao je Drew.
Stereotip je da se baletani i balerine izgladnjuju, štoviše paze na svoje tijelo jer je ono njihov instrument.
- Često misle da dečki koriste baletne cipele kao žene. Često nam znaju reći da napravimo špagu čim im kažemo da smo baletani - našalio se Drew.
Iako zna biti stresno i frustrirajuće s vremena na vrijeme, kako su nam rekli, zauvijek će ih držati ljubav prema onom što rade.
- Zna mi se dogoditi da ovaj posao ne volim onoliko koliko ga i volim. No toliko sam se vezao za ljude koji rade sa mnom, za osjećaj koji imam dok plešem. Da ne radim ovo, to ne bih bio ja. Najdraže mi je kad vidim da publika cijeni balet. Pogotovo kad čujem da su djeca vidjela balet, zaljubila se u njega i odlučila jedan dan raditi isto - zaključio je Samuele.
