Priča kaže da Eduardo Díaz, posebni izaslanik predsjednika Kolumbije, kad je prošle godine posjetio gradić Argeliu od 27.000 stanovnika u zabiti na jugozapadu zemlje, nije mogao nigdje naći hotelsku sobu. Čak ni u privatnom smještaju. Te je morao spavati na klupi u crkvi. Sve zato što je lokalnim seljacima došao pomoći u prebacivanju s uzgoja koke na uzgoj drugih poljoprivrednih kultura. Time je rat protiv droge i narkokartela pokazao i svoje drugo lice, te je vlada morala početi razmišljati kako da istodobno ne uništi mahom siromašne poljoprivrednike.
Vlada je isprva pokušavala problem riješiti golom silom, zaprašujući polja koke snažnim herbicidima, ali se od toga moralo odustati zato što su vrlo često i izrazito teško zdravstveno stradavali i sami poljoprivrednici. Dodatni problem je bilo i to što je uvijek manje zainteresiranih za kupnju poljoprivrednih proizvoda s područja koja su zatrovana herbicidima, nego onih koji to nisu.
Sa sličnim problemima se prije nekoliko godina suočio i bolivijski predsjednik Evo Morales, kad je u borbi protiv proizvodnje sirovine za kokain, krenuo iskorjenjivati uzgoj koke među siromašnim seljacima, mahom indijancima. U Kolumbiji se, međutim, čini se, pronašlo određeno rješenje; umjesto proizvodnje kokinog lišća, proizvodnja kakaovih zrna.
Još 2000. godine u Kolumbiji se koka uzgajala na 163.000 hektara. Sedam godina ranije vladine snage su uspjele ubiti najvećeg svjetskog narkobosa Pabla Escobara, ali je zato proizvodnju kokaina preuzela marksistička gerilska organizacija FARC, kako bi time financirala svoju borbu koja ima vlastitu višedesetljetnu povijest sukoba s redom konzervativnim vladama u Kolumbiji.
U godinama koje su uslijedile, FARC i vlada uspjeli su doći do niza sporazuma kojima su ublažili konflikt, Kolumbija i SAD posebno intenzivno su se obrušili na preostale sitnije narkokartele, te je 2012. pod kokom bilo još samo 48.000 hektara. Pritom je veliku ulogu odigrala preorijentacija poljoprivrednika na kulture koje iziskuju iste uvjete kao i koka; prvenstveno kakao, ali i banane, papar i slično.
Od 2010. do 2013. proizvodnja kakaa u Kolumbiji skočila je sa 37.000 na 48.500 tona i provodilo se čak 600 različtih projekata prelaska s proizvodnje koke na kakao. Pola od njih već tada je bilo ekonomski isplativo, a devet ih je bilo namijenjeno ekskluzivnom izvozu u EU. U tome je veliku ulogu odigrala UN-ova agencija za borbu protiv droge i kriminala. Danas, procjenjuje se, u Kolumbiji koku uzgaja 60.000 obitelji.
U cijelu priču umiješale su se nevladine humanitarne organizacije koje nastoje ekonomski povezati tržišta u EU s kolumbijskim kakaom. No, to ne ide uvijek baš najlakše jer se u EU izrazito inzistira da proizvodnja kakaa bude ekološki odgovorna, što je onda veći pritisak na poljoprivrednika koji ionako ima punu glavu problema s odustajanjem od koke.
No, ako bi se to doista uspjelo riješiti, EU bi time postigla još jednu veliku pobjedu. U zapadnoj Africi, naime, već dugi niz godina, otkako su se tamošnja društva raspala zbog ratova u Liberiji, Siera Leoneu i drugdje, posvuda niču plantaže na kojima se djecu prisiljava da ropski rade na proizvodnju kakaa u neljudskim uvjetima. Djeca, u pravilu, na tim poslovima ne uspijevaju preživjeti dulje od nekoliko godina, a glavni kupci tog kakaa, koliko god se pretvaraju da to ne čine, upravo su najveće kompanije iz tog sektora na Zapadu.
