Bila je hladna listopadska noć prije 75 godina, kad su djed i baka, Fanny i Raphael Bodin stigli do pristaništa luke na istočnoj obali Danske, držeći u naručju 15-mjesečnu kćerkicu Lisu.
Pretpostavljam da su gledali prema valovitom moru, u mrak, nervozno iščekujući ribara koji ih je trebao prevesti preko mora do švedske obale.
Neutralna Švedska bila je spas za mnoge danske Židove, koji su uspjeli prilično dugo slobodno živjeti i baviti se svojim poslovima, za razliku od svojih sunarodnjaka širom Europe. No, sada je tome došao kraj i stigla je naredba da ih se preveze u Njemačku 'zbog procesa'.
"Tako su moji djed i baka željeli pobjeći sa svojom najstarijom kćerkom, mojom tetom. Dok su se ukrcavali na ribarski čamac, ribaru su pružili poveću svotu novaca za uslugu prijevoza preko Oresunda - uskog kanala između Švedske i Danske. No, baš tada je počela padati hladna kiša, i moja teta Lisa je počela glasno plakati. Ribar je odmah, bojeći se da će Nijemci čuti plač djeteta, rekao djedu i baki da imaju dvije mogućnosti - ili da se iskrcaju zajedno s djetetom ili da dijete ostave na obali. Naravno, iskrcali su se, a ribar je isplovio zajedno s povećom svotom novca koji su mu platili, i - kako su mislili - zadnjom šansom za spas", priča za BBC Alexander Bodin, unuk koji je za priču saznao od svoje sestrične Margit - Lisine kćeri.
Srećom, to nije bila njihova posljednja šansa. Uspjeli su prijeći već iduće večeri, nakon što su svojoj kćeri dali tabletu za spavanje kako bi bili sigurni da će spavati. I tako su srećom, kraj rata dočekali u Švedskoj.
Prema tvrdnjama Sofie Lene Bak, profesorice povijesti na Sveučilištu u Kopenhagenu, njihova priča slična je pričama čak 7.056 danskih Židova koji su se uspjeli spasiti, dok ih je u logor Terezin deportirano 472, pa je to postalo poznato u danskoj povijesti kao 'čudesno spašavanje'.
No mnogi danski povjesničari sad znaju da to čudo nije bilo toliko misteriozno kao što se čini. Jedan od dokaza koji potkrepljuju takvu teoriju je upravo priča djeda i bake Fanny i Raphaela Bodina.
"Moj djed - poznat po nadimku Folle - uvijek je tvrdio da su razlog zbog kojeg su uspjeli pobjeći prije dolaska Nijemca u listopadu te godine, zapravo djelo visokog njemačkog časnika, koji je dolazio njegovom šogoru Golmannsu na Istedgade, u radnju koju je imao u crvenom distriktu Kopenhagena", priča Alexander Bodin, Raphaelov i Fannyn unuk iz sefardske židovske obitelji. Alexander Bodin nastavlja svoju priču:
"Moj djed nikad nije htio odati ime tog visokog njemačkog časnika, ali jednog dana to je učinio Nathan, koji je pred rođakinjom Margitom nazvao visokog njemačkog časnika, ali mnogo godina kasnije Nathan je to rekao svojoj kćerki, a mojoj sestrični Margiti. Izvor informacija koji je spasio moju dansku obitelj bio je nitko drugi nego sam dr. Karl Rudolph Werner Best - isti onaj kojeg je Njemačka opunomoćila kao drugog čovjeka SS-a, da Židove šalje u smrt. Umjesto toga, on je tisućama spasio život."
Pa zašto bi taj čovjek - član Hitlerovog najbliskijeg kruga, poznat pod nadimkom Pariški mesar, zbog neumornog ubijanja i protjerivanja francuskih Židova, sad odjednom dvojici židovskih krojača spasio život kao da su mu braća? U to je doista teško vjerovati.
Kad je Margit čula priču, odmah je otišla u ured koji je još uvijek imao prostoriju u kojoj su se čuvali svi papiri i dokumentacija iz radnje u kojoj su radili njezin i moj djed. Tražila je kartice s mjerama svih mušterija koje su ovamo dolazile između 1940. i 1943. godine. I skoro joj je stalo srce kad je izvukla karticu s imenom dr. Karl Rudolph Werner Best.
"Mjerne kartice u međuvremenu su zagubljene, ali ta me priča oduvijek fascinirala. Prije nekoliko godina počeo sam proučavati taj događaj i shvatio da su povjesničari prepisivali jedni od drugih istu priču o čudesnom spašavanju", priča Alexander Bodin.
Dr. Werner Best bio je doktor prava i imao je neobičnu sposobnost tumačenja zakona u svoju korist. Nakon rata uspio je uvjeriti danske sudove da se njegova smrtna kazna pretvori u zatvorsku, no na zatvorsku kaznu, a godinama kasnije - kada je optužen za potpisivanje smrtne kazne oko 8.000 Poljaka - uspio je uvjeriti suca da je previše bolestan da podnese suđenje. Slučaj je prekinut, a Best je živio još 17 godina kao slobodan čovjek, prije no što je umro prirodnom smrću.
Ključni zadatak Besta, kao opunomoćenika Trećeg Reicha u Danskoj, bila je opskrba Njemačke danskim poljoprivrednim proizvodima. Danska je tako Nijemcima u vrijeme rata podmirila oko 15 posto potreba za hranom. Zato je Njemačkoj bilo stalo da u Danskoj zadrži političku stabilnost, no u ljeto 1943. danski otpor je ojačao.
Hitlerova naredba da Danska postane zemlja "čista od Židova" - Judenrein - došla je za Besta u krivo vrijeme.
"U ljeto 1943. eskalirale su sabotaže, štrajkovi i fizički sukobi između Danaca i Nijemaca. Stoga se Best bojao da ne pokrene val širih nemira i da ne bukne ustanak ukoliko Židovi postanu meta Nijemaca", govori profesorica povijesti Sofie Lene Bak.
"Zato mu je najpametnije bilo da organizira izlaz Židova iz zemlje, bez da ih deportira. Na taj način on je zapravo sabotirao Hitlerovu naredbu, ali s istim efektom. Hitleru je mogao slobodno poslati telegram u kojem mu je napisao da je Danska postala "Judenrein".
Istovremeno, spašavanje danskih Židova pripisuje se najviše Georgu F. Duckwitzu, njemačkom atašeu koji je informaciju o privođenju i deportaciji danskih Židova proslijedio Hansu Hedtoftu, socijaldemokratu koji je to odmah dojavio rabinu Marcusu Melchioru.
Već idućeg jutra, dan prije Roš Hašane - židovske Nove godine - rabin je to proširio židovskoj zajednici u sinagogi, te rekao da na Roš Hašanu neće biti nikakvih službi. Zapravo im je dao vremena da se organiziraju za bijeg. Zbog toga je Duckwitz kasnije proglašen 'pravednikom među narodima' u izraelskom memorijalnom centru Yad Vashem.
No, zasluge ima i Best. Naime, službenicima koji su trebali privoditi Židove, naredio je da im ni pod koju cijenu ne provaljuju u kuće, nego da samo kucaju i zvone.
Tako su mnogi mogli komotno 'prespavati' njemačke racije. Postalo je jasno da je jedini put za bijeg, onaj morski preko Švedske, pa su se svi njemački patrolni brodovi okupili u luci i tamo ostali tri tjedna, baš koliko je trebalo većini Židova da prijeđu u Švedsku. Službeno objašnjenje za njemačko nedjelovanje bilo je da brodovi smiju isplovljavati samo u ratne misije.
"Sloboda tumačenja naredbi Nijemaca u Danskoj, jedinstvena je u odnosu na ostatak Europe, ne samo u smislu metode noćnih racija, nego i u smislu ograničenih metoda koje su se koristile za lov na Židove nakon racije", kaže prof Sofie Lene Bak, koja dodaje da to ne umanjuje nimalo hrabrost danskog naroda u pružanju otpora Nijemcima jer je strah od smrtne kazne bio jednak u cijeloj Europi.
Djed, baka i teta proveli su ostatak rata u Švedskoj, a vratili su se kući nakon što je rat završio u lipnju 1945. Kao i mnoge druge Židove, u domu su ih dočekali buketi svježeg cvijeća kojim su njihovi susjedi ukrasili dom.
