Life
132 prikaza

Kratka priča Saše Šebelića: Kovači svijesti

Tipkanje na kompjuteru
Thinkstock
Saša Šebelić u svojoj prozi pokazuje sklonost eksperimentalnoj formi, jakoj socijalnoj kritici i ekološkoj tematici, često drsko miješajući žanrove, dok radnju smješta u lokalno okruženje
Saša Šebelić je istarski pisac spekulativne fikcije. Rođen je u Zagrebu. Mladost provodi u Medulinu, a u Puli završava srednju školu. Potom upisuje Stomatološki fakultet u Zagrebu, gdje diplomira 1989. godine. Od tada radi u privatnoj stomatološkoj ordinaciji, koju i danas uspješno vodi. U svojoj prozi pokazuje sklonost eksperimentalnoj formi, jakoj socijalnoj kritici i ekološkoj tematici, često drsko miješajući žanrove, dok radnju smješta u lokalno okruženje. Do sada je objavio više knjiga kratkih priča ('Lika', 'Ezopove fantazmagorije', 'Onaj koji je jama', 'Dionizija', 'In tuber veritas' i druge) i romana ('Medul(in)vazija', 'Medulinski simulakrum', 'Likantropija', 'Vampi(st)ria', 'Zovite me jutrina', 'Noć vještica')

 

Aroma cigara i plam konjaka vraćao ga je u dane bezbrižne mladosti pa se Zed zapita zašto je uopće prestao pušiti. Osim ako to nije bilo uvjetovano radom u spisateljskoj kući - SCRIPTOR..

• - - Zvučno ime - podrugljivo će - pogotovo za pisca tek ispiljenog iz literarnog inkubatora. Kako sam tada malo znao, a mislio sam da kužim svijet.

Udarac u rame prizove ga iz snatrenja.

Bradata starina zaždi iza paravana dok se Zed čudio što uopće radi u toj rupetini. Ushićen Fioninim pristankom na spoj nije obratio pažnju na naziv bara.

Jer ime "BITNIKOVA UTJEHA" nije ulijevalo povjerenje, kao ni mjesto na kojem se nalazi. U dnu Monte Zara, brežuljka s kojega se pruža pogled na Pulski zaljev. Odmah pored stepenica što vode ka gradu, cijepajući realnost od letargije, zbilju od nostalgije. Naruči još jedan konjak pa se stade ogledavati. Začudi ga broj čudaka što kroz šapat gledaju svoja posla. Bilo je očito da ne spada na takvo mjesto. Sve je na njemu bilo štreberski, kako i dolikuje piscu pod prestižna angažmanom spisateljske kuće. Čuo je da neki nisu izdržali umjetnost po narudžbi pa su sagorjeli. Za te se šuškalo da si ne daju "okovati svijest", da su to anomalije pošto se zbog grešaka pri regrutaciji uzimala u obzir samo genetska predispozicija za umjetnost. Nakon toga uvedeni su stroži parametri pod kontrolom evaluatora u slengu nazivanim "obuzdavačima umjetničkih duša" iako ih je propaganda zvala otkrivačima talenata i katalizatorima umjetnosti. Zed se kiselo nasmija jer se sjetio, kao da mu je konjak sprao koprenu sjećanja, da su obuzdavači uz psihološki teror vješto koristili pendreke.

Blagi dodir po ramenu ga ozari.

• - - Mislio sam da nećeš doći.

Plave oči su se smiješile.

• - - Konjak ti ide.

• - - Pa, da.

• - - Dobro dođe za oslobađanje umjetničkih potencijala, a možda i inspiraciju iako si klubu uškopljenih pisaca.

• - - Ah, kod vas je drugačije.

• - - Mi slikari imamo više slobode, ali..

• - - Da, i pjesnici.

Fiona je šarala očima po kafiću.

• - - Popit ćemo nešto pa te vodim na jedno mjesto.

• - - Daleko?

• - - Odmah iza ugla.

U podzemlju Monte Zara Zed uvidje da je odrvenio, da mu je život kolotečina, da je otupio u ispraznosti života. Ta spoznaja lupi ga je kao malj, dok je iz zvučnika dopirao Hammmer Song, kao vizija novog otkrivenja. U trenutku kada je trusio peti konjak bilo mu je jasno da kada izađe iz labirinta umjetničke slobode, kako je to uzvikivao bradati bitnik, pjesnik Labud, ništa više neće biti isto. A tomu je doprinijela Fionina ruka što mu je ispod stola šarala međunožjem.

Prvu kontrolnu točku prošao je bez problema. Dok je kročio mostom ka otoku izazivao je začuđene poglede komunalaca. Evaluatorska patrola je konsternirano gledala, ali ipak ga propusti ka fotomerijskoj točki. Zed je znao da kada uđe u SCRIPTOR više ništa neće biti isto. Mogao je samo nagađati zašto se osjeća kao ptica što dotiče nebo, zašto se osjeća praznoglavo. Zbog prolumpane noći u art katakombama, zbog divljeg seksa na klupi u parku, a potom u grmlju dok je kiša pljuštala, zbog alkoholne izmaglice što mu je zamućivala svijest. Nije znao, niti ga je bilo briga. Živo mu se jebalo za sve.

Presvukao se u jednodijelno odijelo, nebeski plavo, bez džepova, kakvo nose pisci beletristike, prethodno dopustivši sondi da ga skenira pri čemu ga cerebralni priključak zasvrbi kao vatra. Ali samo se nehajno počešao iza uha prisjećajući se kako ga je Fiona povlačila za kosu na klupici i trljala mu glavu.

Prozirni lift se sporo uspinjao pa se zagledao u kolege, u prozirnim uredima, umrežene preko cerebrona dok su im prsti poput stonoginih nožica titrali tipkovnicama.

Lica bez mimike, ugaslih pogleda, razlikovali su se samo u boji odore. Žuta za fikciju, zelena za fantastiku, crna za politiku, plava za beletristiku, bijela za sport, ciklama za zabavu. Šarenilo ga je pratilo do petog kata gdje je crna boja krila evaluatore.

Sve je vidio kao da je odjednom istreseno pred njega tako da se zapitao dali je moguće da je tu proveo pola života.

Zed priđe radnom mjestu, zagleda se u sterilan box, hladan ekran, blistavu tipkovnicu. Potom sjedne tupa pogleda. Cerebralni pin vrištao je da ga uključi. Na ekranu se pojavio brojač radnih sati, a potom četiri prozora. Četiri knjige pisao je istovremeno što mu je omogućavao cerebralni priključak, šprancani tekst i automatska nadlektura.

Osjećao se kao topovska hrana kvazi kulture. Kao baterija koja se baca kada se isprazni ili pregori. A on je pregorio na tako visokim nivoima svijesti, da niti jedan evaluator ne bi mogao to shvatiti.

Prenu ga unjkavi glas urednika beletristike.

• - - Vi ste, Zed, zakasnili, što je samo po sebi sablazan i čudi me kako ste prošli kontrole. Ali kada ste već tu završite sve tri knjige. Četvrtu sam dao stažisti. Jer vaša pozicija je upitna, a time i …

Zed ga prekinu pokazujući mu prstom da ušuti, a potom mu pokaza srednjaka. Ovaj ostade preneražen.

• - - Jebi se kumpare.

• - - Molim?

• - - Jedi govna, ti i tvoja beletristika.

Urednik pritisne alarm.

Dok je umetao cerebralni priključak Zed je gledao u daljinu.

Pomisli da kada se jednom dotakne nebo onda je teško hodati zemljom i reče:

• - - Gotova je lakrdija.

• -

Podzemna prostorija bila je pretrpana.

Labud je zurio u fluidni zidni ekran, grickajući usnicu, dimeći kao lokomotiva dok ga je Fiona grlila. Iznenadan glasan žamor prostruji hodnicima. Ekran se zatamni, a potom njime stadu teći brojevi rastačući se u djeliće, nestajući u dubini kao da ih guta svemir. Ljudi stadoše vriskati, čestitajući si. Odnekuda izrone boce pa alkohol stade teći. Labud iščupa olovku što mu je virila iz pohabanog cerebralnog priključka i poljubi Fionu.

- Uspjeli smo.

• - - Nisam niti sama vjerovala.

• - - Započeo je proces uništenja kontrole. Hardvera, softvera, sejvanoga.

• - - Treba raskovati svijest ljudi.

• - - Nego. Evo javljaju da imamo kandidata spremnog za let.

• - - Gdje?

• - - U Karlovcu.

• - - Krećemo.

Dok su svijetla zaobilaznice ostajala razvučena, Labud zapali cigaretu.

• - - Kako si samo uspjela to izvesti?

• - - Što?

• - - Napraviti tempiranu bombu od tipa. Seks, alkohol, opijati, tablete, hakiranje mozga.

• - - Da, navođeni projektil pun otrova.

• - - I kako?

• - - Ma, ništa od toga - šeretski se nasmija Fiona - sloboda. Okus slobode je droga koja može natjerati na nevjerojatne pothvate.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.