Najjeziviji je taj tihi Pomor, ta sablasna Pošast. Kao fluidna izmaglica, lijeno plazeći, čisti sve pred sobom, ostavljajući pustoš. Ipak, rijetko kada, uništenje bi bilo potpuno, a nesretno pleme izbrisano sa lica postojanja. Jer nakon istrebljenja nastupala je borba za ispražnjeni teritorij. Mrtvi se nikada nisu brojali, a zaposjednuto područje bi se formiralo u skladu s novim žiteljima prilagođenim specifičnim uvjetima. Selektivna pustošenja odvijala su se u mrtvoj tišini kao i plemenski ratovi determinirani fatalizmom i prirodnim ustrojstvom preživljavanja te evolucijskih pomaka. Jeziva stihija zahvaćala bi više plemena, djelomično ih devastirajući. Svima je cilj bio status quo, neremećen vanjskim utjecajima, razvoj maksimalnog komenzalizma i simbiotskog bivstvovanja.
Nažalost, to nije uvijek bilo moguće.
Napose kada bi se pojavio Zgromitelj.
Njihov svijet bio je nepregledan, ali ne i beskonačan. Taj svemir je imao svoje granice, za to se znalo isto kao i za postojanje Zgromitelja, ali nitko nikada nije potvrdio da je išta od toga viđeno. Zato što je susret za Zgromiteljem bio kraj za sve. Za sva plemena, za sav njihov svemir, ali ne i za sav njihov rod. Jer nitko nije sumnjao niti dovodio u pitanje dogmu da postoji nebrojeno puno takvih ili sličnih svemira te da je njihov rod filogenetski besmrtan napose zbog mutagenih prilagodbi.
Osim kada dođe Zgromitelj.
Za njega ne vrijede nikakva pravila. On znači kraj civilizacije. Lik mu je toliko moćan da ubije sam po sebi dok uz njega jašu trublje apokalipse što neumitno satiru. Vibracija, svjetlost, redoks procesi, kemijska anihilacija. Kolaju legende da je isti zapravo sam Stvoritelj, ali to ništa ne znači, ništa ne mijenja. Nitko se time ne opterećuje jer to je jednostavno tako. Znalo se događati da pojedina plemena mutiraju, da nestanu. Kazivalo se da su napustili svemir putem portalnih kanala, putem kolateralnih kaverni, nošeni strujama i pulsirajućim brzacima, nošeni mutnom rijekom što se lijeno vuče, te da su uspješno kolonizirali druge svjetove. Nikome nije bilo poznato da li ti svjetovi imaju svoje Zgromitelje - Stvoritelje ili postoji samo jedan, univerzalni.
Njegovo pleme nastanjivalo je rubne dijelove svemira, bivstvujući nenametljivo, ali uporno i žilavo. Nisu pamtili anihilaciju ponajprije zahvaljujući mimikričkom opstanku u uvjetima s niskim postotkom kisika ili sasvim bez. Činilo se da i jezovita pustoš zazire od tih rubnih dijelova. Ipak usprkos svojoj otpornosti nisu imali pretenzije niti sposobnosti zavladati širim područjima ili osvojiti areale drugih plemena. Bili su zadovoljni onime što su i gdje su.
Život im je tekao dosadnom učmalošću dok jednoga dana bez posebnih naznaka, bez najave, bez ikakvih signala od ostalih plemena da se nešto kobno dešava, Zgromitelj je došao.
Potmula tutnjava, a potom sve rezonantnije vibracije Svijet se tresao do temelja. Odjednom se otvorio svod, svjetlost je sunula, pržeći. Prašina, dim, smrad, ozon, nascentni kisik što pali kao ljuta vatra. Gejziri iz prekinutih vodova, nabujale rijeke se izlijevaju, plave. Nema vremena za bol, za patnju. Pomor je trenutačan. Kemijski agensi difundiraju duboko, grizu, ne ostavljajući vremena za mutacije, za pretvorbu. Sudnji dan je tu. Nastupa armagedonska tišina dok otrovni oblaci prekrivaju sve. Kiša, potop, ispiranje odnosi sve. Zavlada smrtni mir. Nada se gasi, svijest zamućuje.
#
Doktor odloži instrumente i posegne za ozonskom sondom.
• - Još ovo i biti će dosta.
• - Prva faza?
• - Da, a kasnije po potrebi.
Asistentica odloži sisaljku i pruži mu rendgenski snimak.
• - Hm, da Zub je čvrst i nije za vađenje. Poglavito što je prednji. Parodont je u redu. Idemo na liječenje uz antibiotik. Lijek i kavit. Kontrola za deset dana.
• - #
Odjednom mrak. Tišina. Zgromitelj je otišao.
Muk i mrak. Izdaleka grebanje, kuckanje.
Agensi se troše. Difundiranje je sporije.
Treba bježati u kanale, u kaverne, u limbo svemira.
Borba se nastavlja, a sa njome i život ma koliko težak bio.
Nada još postoji.
Dum spiro spero.
