Odnos prema muslimanima na Hrvatsku se ne može u potpunosti primijeniti već zbog toga što Hrvatska ima svoje autohtone muslimane i što joj je BiH direktno susjedstvo, usto do prije četvrt stoljeća bile su u istoj državi, skupa s Kosovom, muslimanski većinskim dijelovima Makedonije, Srbije... U Hrvatskoj ipak glasanje o istospolnom braku danas ne bi prošlo, isto kao u većini istočne Europe s izuzetkom Češke, odnosno za razliku od zapadne Europe s izuzetkom Grčke.
U Poljskoj bi muslimana za rođaka prihvatilo samo 33 posto građana, dok je to u Irskoj 60 posto. Na to sve nadovezuju se razne nacionalističke varijante u nizu drugih istočnih članica EU-a, a u Mađarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj nazadovanje i u pogledu stvari poput neovisnosti pravosuđa.
"Mi smo svi potpisali sustav zajedničkih vrijednosti i po njemu se trebamo ravnati u analizama i debatama. Ono što u EU ne želimo jest nastanak fundamentalnih podjela, posebno u smjeru istok-zapad ili sjever-jug", kazao je za WSJ irski ministar vanjskih poslova Simon Coveney.
U Poljskoj se političke elite čak i oko toga razilaze u odnosu na Irsku. Za WSJ je stariji diplomat Bartosz Cichoki, donedavni ministar vanjskih poslova, rekao da su brige oko podjela u EU prenapuhane.
"Čak i u SAD-u imate da je nešto zabranjeno u jednoj državi, a dopušteno je u drugoj i nitko ne tvrdi da se SAD raspada", kazao je.
Za razliku od onoga što tvrde vladajući desničari i konzervativci u Poljskoj, WSJ primjećuje da se na istoku Europe polako kotrlja ipak nešto drugo. Kada je vlada U Rumunjskoj nedavno pokušala napumpati si popularnost referendumom o zabrani istospolnog braka kroz ustav, što je u Hrvatskoj krajnjim konzervativcima uspjelo zbog političke kratkovidnosti prošle vlade lijevog centra, samo 21,1 posto Rumunja odazvalo se na referendum, što je bio potpuni debakl. Robert Biedron, bivši gradonačelnik Slupska, a čiji lijevi politički pokret u Poljskoj počinje sve bitnije rasti, smatra da su promjene i pred tom zemljom.
"Naše društvo je spremno iako političari nisu spremni. Veliki dio društva je progresivan. Duboko u srcu ljudi su sve više antiklerikalni, kao i u Irskoj i u mnogim drugim zemljama", kazao je.
I tu se mogu primijetiti sličnosti s Hrvatskom u kojoj je, primjerice, onaj već pomalo zaboravljeni izlazak Željke Markić na izbore pokazao da Hrvati, načelno, ne daju pet para za generalnu podršku krajnje konzervativnoj političkoj stranci. I opet kao u Hrvatskoj, niti u Poljskoj ne manjka krajnje konzervativnih svećenika poput Dariusza Okoa koji javno govore o "ljevici i ateistima koji čine sve što mogu kako bi uništili" u njegovom slučaju Poljsku, u slučaju ljudi poput niza hrvatskih klerika Hrvatsku.
Oko se poziva na katoličku crkvu kao na povijesnu zaštitnicu poljskog nacionalnog bića. No, tu se opet pojavljuje iskustvo iz Irske kao upozorenje loših vremena po konzervativnu scenu.
"Od 19. stoljeća Crkva je vodila obrazovanje, zdravstvenu, socijalu skrb. To je bilo u interesu siromašne Irske, na koju je pazila, brinula o njoj, jer naši kolonijalni gospodari to sigurno nisu htjeli činiti. Vremenom se to pretvorilo u nešto poput zatočenja", objasnila je Alibhe Smyth, jedna od najutjecajnijih aktivistkinja za prava žena i seksualnih manjina.
Zato i jest bilo moguće da nadbiskup u Dublinu 1944. bude još uvijek tako moćan da kao "nemoralne" zabrani prodaju tampona za žene ili da prodaja kontraceptivnih sredstava bude ilegalna do 1980. Što se Poljske tiče, niti tu Crkva nije stajala baš totalno loše u doba komunističke vlasti. Imala je određene slobode, imala je određene neovisne medije, alternativni sustav obrazovanja i socijalne usluge.
To je bio razlog zašto je postala utjecište opozicije i disidenata, ne baš kao u Jugoslaviji u kojoj su slobode izvan Crkve bile bitno veće, ali slično kao u DDR-u u kojoj su čak i tamošnji pankerski bendovi prve svirke organizirali ilegalno pod okriljem klera, doduše protestantskog. A onda je Željezna zavjesa pala i Crkva je u Poljskoj krenula na svoje pozicije. Dobila je sve što joj je oduzeto nakon Drugog svjetskog, slično kao u Hrvatskoj.
1993. progurala je jedan od najstrožih zakona o abortusu, iako su do tada Poljakinje imale prava identična kao žene po zemljama Skandinavije. To se u Hrvatskoj nije usudila niti jedna HDZ-ova vlada, svjesna da bi takvo što za hrvatsko društvo bilo definitivno kap previše. A onda su, posebno i prvenstveno u Irskoj, krenula otkrića i obračunavanje sa slučajevima seksualnog zlostavljanja u crkvenim redovima.
Što se Hrvatske tiče, ona je u ovom trenutku tu negdje, riječ je o temi koja kuha i koja se neće moći još dugo zadržavati. U Poljskoj se može primijetiti i to da su donedavno sve stranke u političkom životu održavale određenu lojalnost prema Crkvi, otprilike u skladu s povijesnim iskustvom iz 80-ih ili i ranije. No, odnedavno u toj zemlji se osjeća kao da Crkva podupire samo jednu stranku, Stranku zakona i pravde, slično kao što je bilo u odnosima Kaptola i HDZ-a prije, danas već bitno manje.
"Neki od razumnijih katoličkih intelektualaca kažu da kada se Crkva vjenča s političkom strankom u jednom političkom ciklusu, u sljedećem ostaje udovica", kazao je bivši predsjednik poljskog parlamenta, sada opozicionar, Radoslaw Sikorski.
