Tad nije ništa znala o Downovu sindromu. Idućeg dana, kad sam već pomislio da me moja vila u liječničkoj odjeći neće posjetiti jer se već vuklo veće, a vrijeme za posjete je prošlo, ona je stigla u pratnji Marije. Lagano sam se podigao iz kreveta, a Maja joj je rekla da me ne smije zagrliti jer sam operiran.
Toplina iz Marijinih očiju za koju sam mislio da može projicirati samo Maja pozitivno me iznenadila. Uz poteškoće je izgovorila moje ime te iz džepa izvadila čokoladicu, koju mi je pružila uz riječi kako joj je ta najdraža. Na Marijino zadovoljstvo prelomio sam je i polovicu dao njoj, a drugu onako halapljivo strpao u usta. Slično kao što alkoholičari konjakom razbijaju mamurluk, tako i dijabetičari, a taj sam i ja, "liječe" šećer.
Šest dana, koliko sam ležao u bolnici, posjećivali su me i članovi obitelji, ali me najviše radovao susret s doktoricom i njezinom sestrom.
Na kućnoj njezi sam nakon dva dana ležanja nazvao Maju i pitao kako je i možemo li se naći te rekao da bih želio posjetiti njezine roditelje kad ojačam jer bih im želio zahvaliti što imaju anđela od djeteta. Dogovorili smo susret u kafiću nekoliko stotina metara od stana u kojem živim. Došla je sama i pod rukom imala smotuljak. Kad je sjela pokraj mene, iz papirnate vrećice je izvadila knjigu uz ispriku da danas više nitko ne želi zamotati poklon. Zaista sam se iznenadio kad sam ugledao naslov knjige koju sam želio pročitati.
"'Tihi zov Australije' je divna knjiga i zaista sam sretna što si i ti pokazao interes za nju", bio je Majin komentar.
Ta njezina gesta u meni je pojačala uvjerenje da moram upoznati njezine roditelje. Dva puta sam ponovio pitanje, na koje nisam dobio odgovor nego jedan duboki pogled koji mi je govorio kako sam pretjerao tražeći nešto što je Maja izbjegavala. Glasom u kojem sam prvi put osjetio svu dubinu boli koja ju je presjekla, a niz lice koje je bilo okrenuto prema meni joj se skotrljala suza. Suza koja me pogodila poput tsunamija, raspršivši u meni sve nade u dobru vijest.
"Marija i ja smo same. Majka je umrla od karcinoma, a otac nas je nakon sestrina rođenja napustio. To je dotuklo majku, kojoj se nije javio ni kad je bilo svima jasno da ona odlazi. Otad nemamo kontakt, a možda me tebi privukla i priča o tvojoj obitelji. S puno ljubavi si govorio o svojoj djeci, a ja sam se na tren poistovjetila s ulogom djece koja imaju roditelje. Pokušala sam na tren prisvojiti ljubav s kojom si govorio o svojoj djeci", kazala mi je spustivši pogled.
Tad sam ja nju prvi put pomilovao po licu i zamolio je da mi sve to jednom ispriča kod osjeti da je stigao trenutak.
Tad se otvorila, a otvorila se i njezina bol, koja joj je tjerala vodopad suza na oči koje nije brisala, već je pustila da joj se slijevaju niz lice.
Marija je rođena prije 25 godina. Kad je otac saznao da je ona bolesna, jednostavno je rekao da odlazi. Njih tri ostale su same u stanu. Od sestre je starija 12 godina. No kako ta djeca imaju posebnu toplinu, tako je s vremenom Maja bez ikakvih ograda zavoljela sestricu i često ju je čuvala dok je majka odlazila na posao u mali kiosk udaljen 10-ak minuta hoda. Trgovački centri su i ono malo prometa što je imala sveli na minimum. Majka Iva jedva je mogla zaraditi za najnužnije potrebe. Zbog toga je kasnila, a poneki mjesec nije ni plaćala mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
"Kad se razboljela, ja sam, nasreću, već bila na prvoj godini fakulteta, tako da sam stipendiju koju sam dobila davala majci, što nam je bio gotovo jedini prihod. Majka je potom otišla u mirovinu, nikad ne mogavši podmiriti obveze za mirovinsko i zdravstveno. Dug je s kamatama narastao na više od 300.000 kuna, pa smo se na ostavinskoj raspravi odrekle malenog stana jer se Porezna na njega uknjižila. Uplašila sam se da mi ne ovrše plaću, a odvjetnici su skupi", gotovo šapatom je to rekla spuštene glave.
Od tada sa strahom otvara vrata jer se boji da im poštar ne uruči rješenje o iseljenju.
"Zato Marija i ja nikog ne vodimo u stan. Uz to, namještaj je sav oronuo i trebalo bi ga doslovce baciti kroz prozor", pojasnila mi je mlada doktorica, koja pacijenta gleda kao svog najbližeg.
Rekla mi je kako sad mora učiti za stručni ispit i, kad odradi stipendiju, potražit će posao u Austriji.
Kad sam nakon pola godine došao na kontrolu, pitao sam za mladu doktoricu i umjesto pristojnog odgovora starija sestra, kojoj su izgleda svi krivi za sve, podrugljivim je tonom kazala – odlepršala je u Austriju.
Za nekoliko mjeseci stigla mi je razglednica iz Graza na kojoj je čitkim rukopisom ispisano: "Radim u bolnici, a Marija ide svaki dan u jednu ustanovu, gdje joj je lijepo. Prije spavanja razgovaramo kako smo provele dan. Sjetila se tebe i čokolade koju si s njom podijelio. Vole te Marija i Maja", a u dnu je stajao broj telefona.
