Hanns Alexander, izbjegli berlinski Židov koji je spas od nacizma 1936. godine našao u Londonu, do kraja života figurirao je među britanskim prijateljima kao okorjeli šaljivac.
Njegovi znanci nisu ni slutili da taj vicmaher, hodajuća ambasada vedrine, krije jednu od najvećih tajni moderne povijesti.
Njegov je nećak otkrio Hannsovu životnu priču za vrijeme njegova pokopa, 2006. godine.
Priča je izazvala senzaciju jer se ispostavilo da je Hanns, na opće čuđenje, bio čovjek koji je pravdi priveo najvećeg masovnog ubojicu svih vremena, šefa Auschwitza Rudolfa Hössa...
Hanns se 1939. s bratom prijavio kao dobrovoljac u britansku vojsku. Dovoljno rano dobio je točne informacije o pravoj naravi nacizma, a ono što je vidio pri ulasku u logor Bergen Belsen, nadmašilo je njegove najgore slutnje.
Američki i engleski vojnici bili su zaprepašteni prizorima koje su našli - deseci tisuća trupala, kost i koža, plinske komore, sprave za mučenje, krematoriji...
Često su saveznici prisilno dovodili u logore stanovništvo okolnih mjesta, da više nikad ne bi mogli reći da nisu znali, ili da je stvar izmišljena. Alexander je nakon tog iskustva postao član ekipe koja je trebala istražiti ratne zločine.
U ispitivanju čelnika Bergen Belsena došao je do brojnih važnih spoznaja o funkcioniranju logorskog sustava širom Reicha, ali i o mogućim pravcima bijega njihovih zapovjednika - koji su bili jako važni u kontekstu predstojećeg suđenja u Nürnbergu.
Nakon pada Auschwitza Höss je sa ženom i djecom krenuo u bijeg prema Danskoj, no Britanci su ih ženu i djecu presreli u Flensburgu, gdje su bili u tvornici šećera.
Alexander je u ispitivanju primijenio trik. Ostavio je Hössovu suprugu samu u sobi s praznim komadom papira i olovkom, rekavši joj da će, ne napiše li gdje joj se skriva muž, poslati njezina sina Klausa Rusima u Sibir.
Po povratku u sobicu, našao je ispisan papir. Na njemu je pisalo da se Rudolf Höss skriva na jednoj farmi pod imenom Franc Lang. Bio je to golem uspjeh, jer je sve do tad Hedviga, Hössova supruga, tvrdoglavo odbijala bilo kakvo priznanje.
Uhićenje je dalje bilo samo pitanje tehničke naravi. Hössa su uhitili u pidžami, u štali pored danske granice gdje je radio kao radnik.
Nakon što je, teško pretučen, priznao je pravi identitet, pa je predan Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu, gdje je dao prvi autoritativni i detaljan prikaz cijelog rada konclogora Auschwitz.
Zbog njegova svjedočenja vodeći ljudi Reicha nisu mogli nijekati zločine u logorima.Pred kraj života, Alexander je u obiteljskom krugu rekao da je upravo on ulovio Hössa, i da pripada najuspješnijim lovcima na naciste na svijetu.
“Tata je vrlo nerado govorio o svojim ratnim aktivnostima”, rekla je njegova kći.
“Prošlost je prošlost. Bio je zahvalan Engleskoj jer mu je dala još jednu šansu u životu...”
Zbog njegove šeretske naravi, najveći dio rodbine tretirao je Alexanderove izjave kao vic. I Thomas Harding, Alexanderov nećak, novinar, bio je prilično siguran da je riječ o šali, ali mu vrag nije dao mira pa se bacio na istraživanje.
Kad je razgovarao s istraživačima u Imperial War Museumu u Londonu, oni su se samo nasmijali na pitanja o poznatom njemačkom Židovu koji se pri kraju rata vratio u zemlju svog rođenja loviti naciste.
No kad je - već pri kraju snaga - Harding posjetio vojno-obavještajni muzej u vojnoj bazi u Bedfordshireu, u blizini Londona, djelatnici muzeja pokazali su mu dosje o hvatanju zapovjednika logora Auschwitz, jednog od najozloglašenijih nacističkih ratnih zločinaca, Rudolfa Hössa.
Na drugoj stranici dosjea bilo je ime njegova strica. “Pomislio sam: Vau, možda bi to moglo biti istina”, rekao je Harding.
Idućih šest godina proveo je u detaljnom istraživanju slučaja, o kojemu je napisao knjigu...
Harding piše da je njegov ujak bio jedan od prvih ljudi koji je imao prigodu, iz prve ruke, od stražara u konclogorima, čuti zastrašujuće priče o životu i smrti unutar žice.
Suočen sa zlodjelima kakva svijet nije vidio, Alexander se - i to u slobodno vrijeme - usredotočio na potragu za zločincima.
Kad je britanska vlada na na kraju ipak formirala tim za otkrivanje nacističkih zločinaca, Alexander je postao jedan od prvih lovaca.
Britanski i američki istražitelji detaljno su raskrinkali mehanizme masovnog ubijanja.
Logoraši - najprije homoseksualci i duševni bolesnici - ubijani su u kamionima čije su komore bile zatvorene, a u njih je puštan ispušni plin iz motora.
No taj je način ubijanja bio prespor i proizvodio je previše buke koja je privlačila pozornost radoznalaca, a prema Himmlerovoj zapovijedi, sve je trebalo ostati najstrože čuvana tajna Reicha.
Himmler, Höss i njihovi ljudi dosjetili su se tad insekticida ciklon B, koji je bio smrtonosan, brz i učinkovit, i koji je izazivao mnogo manje “nuspojava”.
Prema procjenama stručnjaka, najmanje dva i pol milijuna žrtava bilo je pogubljeno u logoru - najviše ih je usmrćeno je tim plinom - dok je barem još pola milijuna podleglo gladi i bolesti. Na suđenju u Nürnbergu, Höss je rekao da nije kriv za smrt tri milijuna ljudi, nego za dva.
Höss se branio da je samo slijedio zapovijedi i bio dobar nacist. Rekao je da je sve što je radio, radio bez razmišljanja o moralnim posljedicama, jer, kako je rekao:
“Befehl ist Befehl” - Zapovijedi su zapovijedi, dakle, moraju se poštivati.
Höss na suđenju nije detaljno govorio o spoznajama svoje supruge Hedwig o masovnim ubojstvima, kako bi zaštitio nju i djecu od neizbježne poslijeratne stigme i osude okoline.
No uvidom u izjave za psihijatra vidi se da je supruga Hössu otkrila da je jednoga dana u vili Höss čula komentare gauleitera Šleske, Fritza Brachta o masovnim ubojstvima plinom u logoru.
Kasnije te večeri u svojoj spavaćoj sobi, ona ga je ispitivala o onome što je čula.
Höss je psihijatru rekao da je odgovorio na ženina pitanja. Priznao je da da je to bio jedini put da je prekršio Himmlerovu zapovijed o apsolutnoj tajnosti metoda i cilja konačnog rješenja židovskog pitanja.
Samo Höss i njegova supruga znaju što se dogodilo te večeri i kakav je bio sadržaj tog razgovora. No o čemu god su razgovarali, gospođa Höss je odbila spavati u istom krevetu s mužem a fizičke intimnosti među supružnicima postale su rijetke. Postali su emocionalno otuđeni jedno od drugog...
Höss nikada nije pokazao kajanje za ubojstvo milijuna ljudi, naprotiv, nastojao se prikazati kao čovjek kojega u životu vodi srce.
Dapače, smatrao je da je u odnosu prema tradicionalnim metodama masovnih likvidacija, koje su provodile Einsatz komando, specijalne grupe za istrebljenje, a provođene su puškama i pištoljima, najčešće strojnicama, rjeđe noževima, on i Himmler zapravo humanizirali industriju smrti uvođenjem insekticida kao sredstva istrebljenja.
Prema njegovim riječima, oni su osmislili tehnički najučinkovitiji način masovnog ubijanja, ciklonom B, koji je bio jednostavan, žrtvama je skraćivao muke, a ubojice pošteđivao od žestokih udara savjesti, koji su se događali i u najokorjelijim postrojbama SS-a.
"Svi smo bili spašeni od tih krvoprolića", rekao je Höss, a žrtve su bile pošteđene sve do posljednjeg trenutka jer nisu znale što ih čeka.
To je ono što me najviše zabrinjavalao kad sam razmišljao o Eichmannovim izračunima ubijanja Židova iz strojnica i pištolja od strane Einsatzgruppe. (Einsatz grupe su odredi za fizičku likvidaciju na europskom istoku).
Nekoliko strašnih scena se navodno dogodilo na najgori način: ljudi su bježali čak i nakon što je u njih pucao, mučno je bilo ubijati one koji su bili samo ranjeni, osobito žene i djecu.
Još jedna stvar mi je bila na pameti: bilo je je mnogo samoubojstava među redovima SS-ovaca koji su sudjelovali u takvim likvidacijama.
Bilo je ljudi u jedinicama koji nisu mogli podnijeti posebne mjere i nisu mogli psihički izdržati močvare krvi. Neki od njih su poludjeli.
Većina pripadnika SS odreda mnogo je pila kako bi se oslobodila stresa od tih strašnih metoda. Plin nas je sve toga riješio, bio je ponosan Höss.
Dana 16. travnja 1947., Rudolf Franz Ferdinand Höss - zapovjednik najozloglašenijeg logora smrti Auschwitz - Birkenau bio je nakon dugog suđenja u Varšavi, obješen zbog, “zločina počinjenih nad poljskim narodom.”
Vješala su podignuta nekoliko koraka od prve plinske komore koja je koristila ciklon B. Do presude povijesti i, prema vlastitom priznanju, Rudolf Höss najveći je masovni ubojica svih vremena.
Njegovi memoari, napisani u pauzama suđenja, najveći su dokument o industriji smrti ikad napisan. Na hrvatski i druge južnoslavenske jezike nisu prevedeni, što je velika šteta jer je riječ o jednom od najdubljih svjedočanstava o tome kako se čovjek može pretvoriti u zvijer, a da zbog toga ni na sekundu ne osjeti grižnju savjesti.
