Life
242 prikaza

Mateja Štefinščak: Uz sve nagrade, živim od gaminga

1/7
Sandra Šimunović/PIXSELL
Njezin animirani film ‘Nigdar ni bilo’ dobiva nagrade na festivalima, no animatorica iz Komara, Mateja Štefinščak, još nije imala priliku raditi na ozbiljnijem projektu jer ih - nema

Zagrebačka škola animiranog filma stavila je naše tadašnje autore animatore na kartu svijeta, no iako se i danas volimo njome pohvaliti, od sjaja starog gotovo 70 godina ostalo je malo.

I to ne zato što nemamo sjajnih animatora, prepoznatih u svijetu, nego stoga što nacionalne kulturne politike jednostavno ne pronalaze za shodno ulagati barem malo više u ovu umjetničku disciplinu, pa se “Profesoru Baltazaru” u promociji može pridružiti i nekoliko mlađih kultnih nacrtanih likova.

Kulturu animacije ipak održavaju festivali poput Animafesta te nešto lokalnijeg VAFI&RAFI festivala animiranog filma za djecu i mlade, koji se upravo ovih dana odvija u Varaždinu. Riječki dio festivala trajao je prošli tjedan, a mlada publika imala je prilike vidjeti čak 88 filmova u natjecateljskoj konkurenciji. Osim gledanja, klinci su imali prilike i sami se iskušati u stop-animaciji, a radionice je vodila svojevrsna nasljednica Mimice, Grgića, Kristla, Boureka, mlada magistra animacije Mateja Štefinščak (26).

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Radionice s djecom dio su njezina stalnog angažmana za varaždinsku udrugu Vanima, uz koju je i ušla u svijet animacije. No Mateja je i jedno od imena koja su se već snažno upisala na međunarodnu animatorsku scenu. Njezin animirani film “Nigdar ni bilo”, koji je kao diplomski rad osmislila, režirala i animirala 2020. godine, od objavljivanja žanje nagrade po cijelom svijetu. Kako kaže, već je vrijeme da se priča o usamljenoj baki koja živi u napuštenom zagorskom selu polako pošalje - u mirovinu. No pozivi na festivale ne prestaju.

To i ne čudi, s obzirom na sjajnu umjetničku lakoću i kreaciju s kojom je Mateja ispričala vrlo aktualnu priču hrvatskog sela i ostavljenih staraca. U njezinoj priči baku, koja već pomalo postaje paranoična, koja u danu vidi jedino dostavljača kruha i koja preko televizora ima kontakt sa svijetom, od potpune usamljenosti spašava jedan pas, kojeg baka spasi iz bunara.

- Kad razmišljam o tome što filmom želim postići, uvijek zaključim isto. Važno mi je da osobu koja ga pogleda taj film pokrene na neko razmišljanje. Je li to tuga, radost, hoće li netko zaspati, nije bitno, samo da nešto pokrenem u osobi koja će to pogledati. A nešto što mi je najdraže je nešto potaknuti u osobi koja o tome nije nikad razmišljala. Primjerice, ja sam odrasla u kraju iz kojeg se ljudi sve više iseljavaju, odrasla sam s tatom koji je cijeli moj život radio u Njemačkoj kao bauštelac. On je odlazio na taj težak posao da bismo mi imali kruha. Još kao mala sam bila suočena s tim pitanjima, zašto on mora odlaziti, zašto odlazi i ta druga obitelj, zašto ne mogu svi biti doma. I onda polako učiš da nije sve to tako divno i krasno u našim krajevima, iako to sve tako divno izgleda, kao što sam i u filmu prikazala. Ali nema više nikoga tko bi to održavao. Htjela sam spojiti te teme, naš kraj, priču o iseljavanju jer, osim što sam htjela da to vide naši u Hrvatskoj, htjela sam da i u cijelom svijetu vide, ako je to moguće, da postoji taj jedan mali, mali, mali dio u Hrvatskoj, da vide što se tu događa - jasno govori Mateja.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

A njezina autentičnost sigurno se krije i u njezinoj životnoj priči, koja je upravo nalik na njezin film. Matea je rođena i djetinjstvo je provela u supermalome mjestu Komar u okolici Varaždina. Crtanjem je bila okupirana otkako je kao djevojčica otkrila generacijski nezaobilaznog Disneyeva “Kralja lavova”, no nešto drugo je oblikovalo njezin izričaj. Stoga, koliko bila mlada, uspjela je zadržati poziciju mirnog promatrača i ispričati vrlo relevantnu priču.

- Htjela sam ispričati tu priču o starim ljudima. Ja sam u selu odrasla s brojnim bakama i dedama. Moja najbolja prijateljica, kad sam bila mala, bila je sad pokojna baka preko puta susjeda. Ona je živjela sama i znala sam joj doći i pomagati. To mi je bilo super. Imala je tu staru spravu za krunjenje kukuruza i onda bismo mi to vrtjele. I onda bi mi dala neku Snjeguljicu, to mi je bilo divno. I s druge strane je bila baka koja mi je kroz cijelu moju osnovnu školu bila mama. Mama je radila, tata je bio u Njemačkoj i ja bih išla njoj da me pripremi za školu. Nisam još ni cipele znala vezati ili na sat. Otišla bih ujutro kod nje, ona bi mi spremila ruksak, pomogla da se odjenem, napravila nešto u vrtu i idemo u školu - otkriva ona.

A osoba koja ju je konačno “gurnula” u svijet profesionalne animacije bila je, ističe, njezina mama. Mateja je olovku primila prije nego što je prohodala, primijetila je ona, te kćer svesrdno podržala kad je shvatila da djevojčica ne prestaje crtati. Dane srednje škole Mateja je provela u prostorima udruge Vanima, gdje je, kaže, imala prostor za crtanje, opremu za animaciju, mentore Hrvoja Seleca i Sandru Malenicu. Kod kuće, dodaje, nije imala ni laptop, no kad je stigla do mature, odlučila je - želim se i dalje baviti animacijom. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu bila je očiti izbor, no Mateja nije bila sigurna.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

- Mislim si, samo 12 ih lovi iz cijele Hrvatske, hoću li ja to uspjeti. I opet je mama stisnula, pa ti to možeš, odi probaj, nemaš što za izgubiti, ako ne uspiješ nema veze, odi probaj, nemoj odustati... I rekla sam, hajde, idem, to mi je najdraža stvar koju imam. I onda sam se pripremala, znam da sam se samo na to fokusirala, maturu sam pokušavala stisnuti da prođem, ali mi je bitno bilo da pripremim mapu i da se pripremim za ispite za ALU. Jer tek onda se vidi prolaziš li ili ne - prisjeća se tih napornih dana upisa.

Na kraju, bila je predzadnja, ali bila je iznad crte.

Poslije je “šibala” sve 5,0, smije se. Akademija ju je, ističe, naučila mnogo toga, no nije ispunila sva njezina očekivanja.

- Upoznaš stvarno i naučiš neke stvari, ali dosta je, ne bih rekla staromodno... Animacija jako brzo napreduje i raste u cijelom svijetu, znači danas već svi prelaze na 3D i samo se baviš time i 2D pomalo zastarijeva. Iako je meni 2D jedna od najljepših animacija i puno mi je draža nego 3D koji se sve više širi. I u tome Akademija jest super, jer te uči 2D animaciji i starim stilovima rada, na papiru itd. No ne pripremi te za ono što je sve popularnije, taj 3D. To im dosta nedostaje, barem je tako bilo u moje vrijeme - kaže Mateja, koja danas ima stalni posao upravo u industriji gaminga.

Već tri godine radi za domaći studio Room-C Games koji, kao i sve druge hrvatske tvrtke u gamingu, veliki dio posla radi za inozemstvo. Mi smo doslovce jeftina radna snaga Poljacima ili Njemcima, kaže, ali čak i tako se u gamingu zarađuje ozbiljan novac. Njihov studio s desetak zaposlenih radi sve bolje, a sjajno se drže i ostale hrvatske kompanije u ovoj branši. I ona sama se radije predstavlja kao profesionalac u game developingu, nego kao autorica.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

- Uvijek kažem, da, bavim se filmovima, ali to mi je sa strane. Rado bih rekla da mi je to glavni posao, ali to je stalno u nekakvom procesu. I zato ću uvijek reći da sam 3D artist u gaming industriji, ali znaš, pomalo radim i filmove, ako ima prilike.

No pitamo je, nedostaje li joj umjetnički rad? Iskreno kaže kako je tek povremeno pozivaju na veće projekte, i to isključivo kao animatora za gotovi scenarij. Ističe kako je još teže naći animatore za 2D za autorske filmove jer ih je sve manje. To isto polako ide u prašinu, ali Akademija pokušava izvući koliko može, dodaje.

- Ja sam se htjela baviti animiranim filmom, 2D animacijom. Ali u Hrvatskoj je to jako slabo i jako se teško ugurati u taj svijet. Ne financiraju koliko mogu, valjda nije toliko bitno davati za to. Npr., zašto mi nemamo hrvatskih dugometražnih filmova? Ne žele dati lovu ili je daju premalo. Za to što daju ne možeš napraviti ništa kvalitetno. Bilo bi super da ima malo više te podrške kod proizvodnje filmova, ali s druge strane, gaming industrija je procvala. Ima hrpa industrija kojima to ide super, u tim studijima mogu raditi i naši, ali oni outsorcaju i druge ljude iz drugih zemalja. I kako je to uspjelo, tako sam se i ja tu zaposlila. Imaš sigurnu plaću, iako isto ideš iz projekta u projekt, kao na filmu. No ovdje više imaš tu neku sigurnost da će dobro proći projekt i da ćeš nastaviti dalje - zapravo rezignirano zaključuje Mateja Štefinščak.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Što bi za nju i njezine kolege bila najbolja podrška umjetničke zajednice, države, institucija? Bi li veće ulaganje u animirani film značilo da ona ima veću slobodu, da nije toliko okupirana poslom?

- To je definitivno istina. Da nisam okupirana toliko poslom, mogla bih toliko više napraviti. Imam ideje za dugometražne filmove, kratkometražne, bavila bih se s tim, razmišljam što bih sve mogla napraviti da mogu otvoriti studio. Imamo talentiranih animatora, koji to žele raditi, ali oni rade na šalterima, kafićima, da mogu plaćati stanarinu. Uz stalan posao to je jako zamorno. Nemam ni svoj studio, radim od doma, zaguši te to sve. Da su drugačije prilike, definitivno bi bilo puno više od toga. No za početak ti je bitno imati krov nad glavom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.