Life
5794 prikaza

Menadžera gađala noževima, a sina navukla na heroin

1/7
Flickr: Nico - Lampeter University - November 1985/CC BY 2.0
FELJTON Jennifer Otter Bickerdike, autorica nekoliko knjiga o fandomu i Joy Division, svoju novu knjigu ‘You Are Beautiful and You Are Alone...’ posvetila je upravo fenomenu i enigmi zvanoj Nico

Danny Fields, menadžer Iggyja Popa i Ramonesa, čovjek koji je Lou Reeda povezao s Warholom, nikad neće zaboraviti 29. studenog 1963. i tulum na kojem je tog petka upoznao Nico. Pojavila se u društvu čileanskoga grofa, koji je kasnije poginuo na motociklu. Opijala se punčom, gutajući ga ravno iz zdjele i iste se večeri zaljubila u drugog muškarca, homoseksualca Seymoura Avigdora. Nico je, kaže Fields, bila prva i vjerojatno jedina žena s kojom je Avigdor završio u krevetu. Umro je 1978., kad se slučajno zapalio, a četiri godine ranije dobio je i jedinu filmsku ulogu u životu, onu odvjetnika transvestitske ikone Devine, u filmu “Female Trouble” (1974.) Johna Watersa. Avigdor je ni kriv ni dužan dobio i ono za čime su mnogi muškarci slinili, ali bez hrabrosti za više od toga. Nico je bila žena koje su se s vremenom muškarci počeli bojati. A ona se u početku bojala njih. Kad su je opsjedali dok je u Parizu radila kao manekenka, glumila je da je lezbijka, samo zato da ih odbije od sebe. A onda se, kako su godine prolazile, a šezdesete postale “the šezdesete”, transformirala u neku vrstu elitne groupie djevojke, žene čiji se život provlačio kroz mnoge važne priče u razvoju rock and rolla, oblikujući povijest popularne kulture, onako kako je ona oblikovala nju. Ma koliko je Nico živjela u svom svijetu - prijatelji i poznanici opisuju je kao osobu koja nije imala nikakvih interesa, nije voljela govoriti i načelno je izbjegavala ljude, uživajući u samoći i vlastitoj praznini koju je krenula puniti drogama i alkoholom - Nico je bila središte solarnog sustava oko kojeg su orbitali titani pop kulture 20. stoljeća, svi od Andyja Warhola i Boba Dylana do Briana Jonesa i Jima Morrissona. 

 | Author:


Njezinu ljepotu opisuju kao “čistu” i jedinstvenu. Warhol ju je nazvao “najljepšim bićem koje je ikad postojalo”. Po današnjim standardima i trendu multimilijunske potrošnje na kirurško oblikovanje lica u instagramski V-shape, njezine oštre, njemačke crte lica opisivali bi kao androgine. A Nico bi to vjerojatno primila kao kompliment. Pjevačica koja nije znala pjevati, ali je sa svojim glasom otpjevala mnoge sjajne pjesme, uvijek je mogla računati na karizmu, iako nije sigurno koliko je bila svjesna da je ima. Znala je da je prelijepa i drugačija, to su joj ionako govorili od tinejdžerskih dana, a jednom kad je odlučila glamur zamijeniti boemštinom, svoje lirske motive neminovne propasti i raspada s mračnim je ponosom počela demonstrirati u praksi, na samoj sebi. Do 1980-ih bila je ozloglašeni sredovječni džanki, nihilistična, nasilna i nemilosrdna vještica goth kulture. 


Od arijevske plavokose bombe, koju je Fellini stavio pred kamere klasika “La dolce vita” (1960.) samo zato da bude lijepa, Nico je sljedećih 20 godina provela u procesu čahurenja: od leptira postala je crnokosa vrana luđačkih očiju, s rukama izbušenim rupama od igala. Menadžera je gađala noževima, a vlastitog sina navukla na heroin. Kuhala ga je u kombiju, a na granici skrivala u anusu. Kad je sin Arie od predoziranja proveo tri tjedna u komi, posjećivala ga je u želji da snimi zvuk bolničkih aparata i stavi ih na album. Dvije godine prije smrti i nakon 15 godina ovisnosti skinula se na metadon, a onda je 1988. preminula od izljeva krvi u mozak. Prvo se dogodio pad s bicikla na Ibizi. Išla je kupovati marihuanu. Udarila je glavom u asfalt i ostala ležati na jakom suncu bez svijesti, a kad ju je pronašao taksist i odvezao u bolnicu, proglasili su je mrtvom. 

 | Author: Flickr: Nico - Lampeter University - November 1985/CC BY 2.0 Flickr: Nico - Lampeter University - November 1985/CC BY 2.0

Rodila se 1938. kao Christa Päffgen u Kölnu, a oca Wilhelma, koji je dolazio iz bogate katoličke obitelji i oženio siromašnu protestanticu Gretu, nikad nije upoznala. Imala je dvije godine kad su je preselili baki na selo, dalje od bombardiranja grada, a Wilhelm je završio u uniformi Wehrmachta i nikad se nije vratio kući. Kažu da je sličio Gregoryju Pecku, poznavao Mahatmu Gandhija te bio arhitekt i špijun. Jedna priča kaže da ga je ubio Gestapo jer je pomagao Židovima. Druga da ga je ranio francuski snajper, a dokrajčio metak vlastitog zapovjednika. Ima čak i verzija po kojoj je od ranjavanja glave poludio, završio u sanatoriju i počinio samoubojstvo. Neki kažu i da je umro u koncentracijskom logoru. 


Rat je završio, a Nico se s majkom 1946. vratila u Berlin. S 13 godina prodaje donje rublje, a sa 16 se otimaju za njezine fotografije: toliko se počinju diviti licu, tijelu i visini od 178 centimetara da postaje jednim od najpopularnijih njemačkih modela poslijeratne ere. Bila je muza modnog dizajnera Heinza Oestergaarda (kreatora uniformi njemačke policije 1971.) i fotografa Herberta Tobiasa (jedan od prvih celebrity Nijemaca koji je preminuo od side). Tobias je Christi dao alias koji će ona zadržati do kraja života: Nico je izvedenica iz Nikos Papatakis, imena grčkog redatelja i vlasnika pariškog noćnog kluba La Rose Rouge. Nikos je bio njezin ljubavnik s početka 1960-ih, ujedno i heteroseksualna gay inspiracija. O muškoj ljepoti Nikosa Papatakisa pisali su poeziju, a u njega je bio zaljubljen i Tobias, koji je Nico prije nego što je upoznala Nikosa nagovorio da si “posudi” njegovo ime. 

 | Author:

Nico je u pariškim modnim kružocima svakako bolje prolazilo od Christe Päffgen, koja je sa 17 počela reklamirati proizvode Coco Chanel. Već su je znali po fotografijama u Vogueu i Elleu. Zahvaljujući vezi s Brianom Jonesom, gitaristom Stonesa, 1965. snima prvi singl “I’m Not Sayin”, obradu kanadskog kantautora Gordona Lightfoota, na kojoj gitaru svira tad studijski glazbenik i gažer Jimmy Page. Nico je prvi put na vinil otisnula svoj duboki glas, utapajući vokalom načelno simpatičnu malu pjesmicu u natruhe gotičkog mraka. Tad je već živjela u New Yorku, gdje je Bob Dylan upoznaje s Warholom, koji je bio u fazi zasićenja slikarstvom i novim kreativnim počecima s eksperimentalnim filmom i glazbom. Nico postaje Warholova muza i pojavljuje se u nekoliko njegovih filmova, prije svega “Chelsea Girls”, ludom trosatnom maratonu koji je Warhol 1966. snimio s Paulom Morrisseyjem, redateljem legendarne narko drame “Trash” (1970.), u filmskoj povijesti zapamćene i po ulozi transseksualne Warholove zvijezde Holly Woodlawn, Portorikanke o kojoj je Lou Reed 1972. snimio pjesmu “Walk on the Wild Side”. Gledanje “Chelsea Girls” i danas je izazovno iskustvo, a kakvo li je tek bilo prije pola stoljeća, kad je gledatelje šokirao cinema verite eksperiment s dokumentiranjem polufikcijskih, poludokumentarnih i poluskriptiranih života luzera, ljepotica i zvijeri u podijeljenom ekranu, sa zasebnim scenama u dva odvojena kvadrata te šaltanjem između crno-bijele i halucinogene kolor fotografije. 


Pristaše avangarde nazivali su ga “Ilijadom undergrounda” i uspoređivali s Danteom i Joyceom, ali iako su takvi superlativi objašnjivi jedino s cirkulacijom kvalitetnih droga na tržištu, eksperimentu se ne može osporiti da je bio originalan, ne samo u snimljenome materijalu. Igralo se sa samim medijom pa je tako film snimljen na 16-milimetarsku vrpcu u prvu distribuciju išao bez označenog redoslijeda postavljanja koluta na projektor - gledatelji su tako sa svakom novom projekcijom dobivali potencijalno novi film, a projekcionist je postajao dijelom autorskog tima, tj. završavao djelo po svom nahođenju. Kad je iz umjetničkog podzemlja film krenuo u veća kina i ozbiljniju distribuciju, vrpce su dobile brojeve, a “Chelsea Girls” dobio je status jakog arty brenda. O hotelu Chelsea do danas su već ispričane i ispisane mnoge legende, ukorijenjene u povijesti. Ovo svratište umjetnika na Manhattanu ugostilo je Leonarda Cohena, Madonnu, Toma Waitsa i nebrojene druge, a u jednoj od soba pronađeno je i izbodeno truplo Nancy Spungen, djevojke Sida Viciousa iz Sex Pistolsa. 

 | Author: Fluickr/tchon92/CC BY 2.0 Fluickr/tchon92/CC BY 2.0

“Chelsea Girls” nije koristio samo hotelijerskoj mitologiji - Nico je svoj prvi album nazvala “Chelsea Girls”, 1967. godine, s naslovnom baladom koja je govorila o likovima iz filma. Do tada je već nastupala s The Velvet Underground, iako je momci nisu shvaćali previše ozbiljno. Obožavala je Louja Reeda, a ni on nije imao ništa protiv da podijele pozornicu i studio, iako su joj govorili da načelno nema sluha - nije ga imala doslovno, bila je nagluha, zbog čega je pjevala dubinom ukletog jezera. Velveti su je, po vlastitom priznanju, stavili na pozornicu da - baš kao i Fellini - bude lijepa, a onda je otpjevala neke od najboljih pjesama njihova opusa, klasike “Femme Fatale”, “All Tomorrow’s Parties” i “I’ll Be Your Mirror”, kao i prateći vokal na evergreenu “Sunday Morning”. Ali prije nego što su je pustili na ploču, isprobali su je na sceni, tijekom serijala multimedijalnih happeninga “Exploding Plastic Inevitable”, koje je Warhol postavljao od 1966. do 1967., a u sklopu kojeg su The Velvet Underground i Nico bili zaduženi za glazbeni dio multimedije. Ronald Nameth zabilježio je psihodelični kaos “EPI” showa u kratkom filmu “Andy Warhol’s Exploding Plastic Inevitable”, snimkama nastupa u Chicagu 1966.  


Nico je postala ne samo integralni dio Velveta, nego je puni naziv čuvene “banane”, prvijenca benda iz 1967., nosio naziv “The Velvet Underground & Nico”. Stoga nije čudno to da su joj Reed, John Cale i Sterling Morrison pomogli, baš kao i Bob Dylan, snimiti prvijenac “Chelsea Girl” i pretvoriti ga u jedan od spomenara rock evolucije, sezone u kojoj je šansona njemačke ledene kraljice postala soundtrackom cool melankolije i melankolije coola. A Nico je bila oboje i to se čulo, nesretna i cool, dovoljno unikatna da vas jednostavno poziva na slušanje. Iako s albumom nije bila nimalo zadovoljna. Htjela je gitare i bubnjeve, a dobila je flaute i zvuk alpskog leda otopljenog u koktelu folk psihodelije. “Kad sam prvi put čula album, plakala sam.” Nico tad nije imala slobodu i pjevala je što su joj rekli i onako kako je znala.  A onda je upoznala Jima Morrisona, kojeg je počela obožavati kao Boga. Palila je svijeće u njegovu slavu dok je Morrison još bio živ. Pa kad joj jedan takav idol kaže da treba sama pisati svoje pjesme, tko je ona da ga ne posluša? Ohrabrena savjetima svog novog ljubavnika i idola, u vezi tako intenzivnoj da je gorjela plamenom svijeća, iako je Nico godinama kasnije nastavila s weltschmerzom i kuknjavom o životu “proživljenom bez prave ljubavi”, bacila se na posao pa napisala tekst i glazbu za “The Marble Index” (1968.), pravi komad šezdesetosmaške avangarde. 

 | Author:

Njezin drugi LP, orguljama, gudačima i folk utjecajima Johna Calea unatoč, bio je album dostojan eksperimentalne prirode umjetničkog srastanja u šezdesetima. Jedna od pjesama bila je i “Ari’s Song”, posvećena sinu Christianu Aaronu Boulogneu, kojeg je zvala jednostavno Ari. Arijev otac bio je Alain Delon, francuski glumac i jedan od najvećih seks-simbola 1960-ih i 1970-ih, a gledali smo ga kod najvećih autora zlatne europske ere, od Viscontija i Godarda do Melvillea i Antonionija. Osim što je bio holivudska superzvijezda, navodno je bio i totalni seronja, čovjek koji je negirao očinstvo i vlastitoj majci postavio ultimatum - “ili ja ili moj sin”. Kad je majka izabrala unuka, Delon je nestao iz njihova života, ostavši dosljedan u prkosu i mržnji prema vlastitom djetetu. Do kraja je tvrdio da dijete nije njegovo, jer je začeto dok je bio u braku s glumicom Romy Schneider. Ari se rodio 1962., a Delonu je brak propao 1963. “Markovićeva afera” najveća je javna mrlja u Delonovoj karijeri, pronalazak trupla njegova tjelohranitelja Stevana Markovića, kojeg je upoznao snimajući film u Beogradu. Delon je bio jedan od osumnjičenih za ubojstvo, a dominantna teorija kaže da je bio upleten u tajni skandal cirkuliranja fotografija s elitnih orgija na kojima je sudjelovao s Claude Pompidou, suprugom tadašnjeg francuskog predsjednika. 


Ari je završio kod Delonove majke jer Nico jednostavno nije bila sposobna odgajati dijete. Živjela je kao nomad, zapravo preživljavala nespretno pokušavajući žonglirati majčinstvo s kreativnim nonkonformizmom. Jednom kad je opet bila sama, posvetila se glazbi intenzivnije nego ikad - za života je objavila šest samostalnih albuma i nesvjesno utjecala na razvoj čitavih žanrova i njihovih slavnih perjanica, poput Siouxsie and the Banshees, The Cure, Joy Division, Morrissey, Björk...

 | Author:

Jennifer Otter Bickerdike, autorica nekoliko knjiga o fandomu i Joy Division, svoju novu knjigu posvetila je upravo fenomenu i enigmi zvanoj Nico. To je njezina prva prava glazbena biografija naziva “You Are Beautiful and You Are Alone: The Biography of Nico”. Bickerdike je zaronila u arhive Andy Warhol Museuma i prokopala sve što se dalo prokopati u skladištima diskografskih kuća - dobila je pristup jedinstvenim privatnim zbirkama i snimkama koje prije nisu bile dostupne javnosti, a dodatne informacije izvukla je kroz razgovore s osobama koje su je najbolje poznavale, kao što su Iggy Pop i Danny Fields. Knjigu reklamiraju kao priču o kompliciranoj i autodestruktivnoj ženi koja zaviruje iza jednodimenzionalnih mitova pa tako razotkriva snagu misije stvaranja i pjevanja čak i kad ti život odbija olakšati put. Jednom kad je odlučila biti pjevačica, bila je to do samoga kraja, pjevajući čak i pred praznim klubovima i dvoranama, ne dopuštajući ni jednog trenutka da je zaustave umor, kaos i heroin.

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.