Volim svoje dijete i to radim zbog njega, parola je pod kojom roditelji tijekom brakorazvodnih parnica najčešće iskorištavaju svoje dijete kako bi jedan drugome pokazali svoju mržnju. Takva roditeljska manipulacija u kojoj dijete postaje talac situacije koja mu je ionako teška, ključni je problem visokokonfliktnih brakorazvodnih parnica u kojima ravnopravno roditeljstvo zapravo postaje mrtvo slovo na papiru.
Zaštita prava djeteta, čak i pod cijenu neke vrste sankcioniranja roditelja koji ne žele surađivati, trebala bi biti nit vodilja u održavanju sustava ravnopravnog roditeljstva nakon razvoda, zaključak je to okruglog stola na temu Ravnopravno roditeljstvo i obiteljski zakon u organizaciji Expressa i 24 sata.
Ono što bi se trebalo i moglo napraviti kako bi se broj takvih slučajeva smanjio, pa tak i umanjile posljedice koje visoko rizični razvodi ostavljaju na dječje psihičko zdravlje, je uz pomoć educiranih institucija i njihove suradnje, prepoznati takvu vrstu roditeljske manipulacije i dijete zaštiti u procesu koji najčešće traje godinama.
Dodaje i kako takvo ponašanje, u kojima roditelji dijete koriste kao predmet osvete, završava dugotrajnim sudskim postupcima u kojima se roditelji, iz inata jednog prema drugom, ne mogu dogovoriti ni oko naknade a ni prava na posjećivanje i/ili život djeteta s jednim ili drugim roditeljom.
Primjeri takvih slučajeva doveli su i do broja od 1793 djece koji po podacima za 2016. godinu nisu ostvarili kontakt s jednim od roditelja. To je i najčešća pritužba na brakorazvodne postupke koji počesto završavaju i potpunim otuđivanjem roditelja od djece.
U Hrvatskoj većina brakova ipak završi dogovorno, njih 80 posto, dok u 20 posto slučajeva djeca ostaju zarobljena u poziciji između majke i oca. Roditelji postaju vješti manipulatori koji svoju ljubav uvjetuju odbacivanjem drugog roditelja, što je za dijete posebno traumatično iskustvo. Zbog obrambenog mehanizma kojeg koriste da bi preživjeli, zauzimaju stranu jednog roditelja, naglašava klinička dječja psihologinja Gordana Buljan Flander, iz Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Zagreba.
Dijete bi trebalo živjeti s onim roditeljom koji će mu omogućiti da ima oba roditelja, dodaje Flander. Na tom putu pronalaska idealnog rješenja traumatičnog iskustva razvoda, polazna točka bi trebali biti centri za socijalnu skrb, slaže se i Maja Vučinić Knežević, pomoćnica ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Edukacija onih koji dolaze u prvi susret s djecom i roditeljima je najvažnija kako bi se razvio sustav koji može identificirati takve slučajeve ali i omogućiti brz završetak takvih postupaka. Sudionici okruglog stola složili su se i kako su potrebni specijalizirani sudovi, pa tako i suci.
Prostora za poboljšanja ima, no važno je naglasiti kako Hrvatska ide u dobrom smjeru. Za dobrobit djeteta važno je i da roditelji shvate kako je roditeljska odgovornost, njihova odgovornost, istaknuto je. Sustav ne bi trebao biti osvetoljubivi alat u njihovim rukama, već asistent, pomagač, koji bi trebao amortizirati njihovo ponašanje na dobrobit zaštite prava djeteta.
