"Generale, nosite li u sebi za sve to imalo krivice?". "Da", odgovori vrlo odrješito. "Nisam trebao na kraju svoje, kažu uspješne, vojničke karijere otići u političke vode (članstvo u CKJ i podsekretar za kadrove u Ministarstvu odbrane). Nisam ja za to. Treba čovjek znati procijeniti kad će po svojoj volji otići, a ne po nečijoj tuđoj."
Na kraju tog razgovora ne bi ni jedne ružne riječi o Titu, iako je rješenje o penzioniranju, s Titovim potpisom, našao na stolu. Nije ni telefonski razgovor obavio. Čak i za Dolanca i Ljubičića, glavne aktere svoje sudbine, rekao je samo: "Ne bih o njima. Ne zaslužuju ni sekundu našeg vremena". Taj je dojam Rajić potvrdio 90-ih, neposredno prije rata.
" Kad kažem naivac, prisjećam se jednog sastanka s njim u Zagrebu 1991. godine. Hrvatska gori, Jugoslavija puca po svim šavovima, Partija se ugasila, a on mene pita: 'Simo, što Vi radite? Gdje je Savez komunista?' Nemam odgovora. Gledam ga, tužan je, iz njega izvire neka nemoć. Vidim hoće da mi nešto kaže, a susteže se. Ušao strah u njega. Mislim, evo i Đoko lički 'gorostas', slavni komandant 6. Ličke divizije se boji. Kakav horor. Znam da je fobija imanentna normalnom čovjeku, ali taj skoro opći strah s kojim se živi nagriza opće vrijednosti i čini društvo bezvrijednim. To me čini nesretnim..."
SK nije trpio mijenjanje dogmi
Simo Rajić je bio nesretan zbog nacionalnog sastava policije u Hrvatskoj i Partije u Lici, gdje su Hrvati bili podzastupljeni. Kasnije se isto to ponovilo sa Srbima. On je pokušao promijeniti tu nacionalnu strukturu, ali i omogućiti unucima "narodnih neprijatelja" da se upisuju u milicijsku školu.
"Drugi smion potez", piše Rajić, "bio je da djecu i unučad domobrana i ustaša te četnika probam provući kroz kriterije, i da im dam šansu da se upisuju u sva tri stupnja osmišljenog školstva. Stavio sam djecu iako sam znao da to neće proći, ali za unučad sam bio uvjeren da će moji argumenti biti jači od onih čija je zadnja. Normalno da sam imao namjeru informirati nadležne u partiji, jer nisam ja toliko hrabar da idem prije u javnost, a da oni to ne amenuju."
Doušnici su bili revniji. Pročulo se što ja smjeram. Jedan dan nenajavljeno dođe Lucijan Benulić, izvršni sekretar u partiji, inače blagi i razumni Istranin, i malo onako s visine reče: "Simo, pobogu, što je s tobom? Igraš se vatre, pretjeruješ. Stanko (misli na Stojčevića, tad sekretara CK) je poludio, zaustavi to".
Nisam uspio u obrani mojih uvjerenja. Odustao sam jer bi to bio Sizifov posao Stojčeviću, koji je objektivno bio potkapacitiran za tu funkciju, nešto tako duboko politički, etički i humano vrijedno objašnjavati. Bitka je izgubljena. Rajić je, inače, dosta polagao na ravnopravnost naroda. Na Pravnom fakultetu u Beogradu pobunio se zbog diskriminacije Albanaca, u Hrvatskoj je do 1991. nastojao popraviti disbalanse u korist Hrvata, a nakon 1991. u korist Srba.
Rajić je mislio da je glupo i provokativno da krajem osamdesetih šef hrvatske Partije bude Srbin Stanko Stojčević, a direktor Televizije Zagreb Srbin Veljko Knežević. Nakon političke smjene s mjesta potpredsjednika Sabora, na koje ga je uz Račanovu podršku postavio Franjo Tuđman, Rajić je demisionirao jer je shvatio da je misija uzaludna. Na njega se izlio bijes s obje strane: SDS-ovci su ga smatrali izdajnikom, Vukom Brankovićem, a HDZ-ovci trojanskim konjem.
No Rajić ipak "pamti samo sretne dane" - na mnogo mjesta iznio je dojmljiva sjećanja o ljudima koji su mu pomagali kad je bilo teško, a i on njima. Miko Tripalo, nesuđeni Titov nasljednik, koji se povukao iz politike nakon sukoba s Titom, iz moralnih razloga, godinama je bio nadziran od Službe državne sigurnosti. Rajić mu je bio sklon, a Tripalo je na dobro vraćao dobrim, pomogao mu je da dobije odvjetnički ured sredinom devedesetih, kad je Rajić bio na samom dnu.
Neka se Goli otok više nigdje ne ponovi
Kao potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora Rajić je inicirao zatvaranje Golog otoka i Stare Gradiške. U jednom obilasku Golog otoka shvatio je da su na njemu maloljetnici:
"Posebno me rastužila ta mladost koja je sad dvostruko kažnjena jer tu, na takvom mjestu krvavih zločina, ispašta za svoje nepodobštine. Taj obilazak otoka kod mene je prelomio i odmah sam rekao prisutnima: 'Predložit ću odmah na idućoj sjednici da vlada donese odluku o ukidanju ovog zatvora'.
Svi su se jednoglasno složili. Nasreću, po zakonu, to je u nadležnosti vlade, pa nije trebalo Saboru objašnjavati. Ali trudio sam se da objašnjavam mnogima mlađima od mene, ali i onima koji odlučuju, a nemaju vremena ni volje da se udube u problem, što je Goli otok, a pogotovo da to stavljaju na dnevni red svojih organa.
Izabrao sam metodu da s tim jezivim činjenicama bombardiram sugovornike, ostavim ih zamišljenim i natjeram da budu na trenutak s tim žrtvama, pa ističem: 'Na Golom otoku ubijan je čovjek u čovjeku, svaki osuđenik proglašen je banditom i nije smio izgovoriti 'nisam kriv', jer to je značilo da je po njima Udba kriva, a ona to ne smije biti. Tjerali su zatvorenike da sami vrše torture jedni na drugima, civilima nije ni suđeno, a vojnim osobama su bili iscenirani procesi. Sve je bilo brutalno i moralno degradirajuće'.
Kazne su bile od tri do dvadeset godina. Uvijek se morala ponavljati mantra osnivača s kojom se nisam slagao, da je Goli nastao poslije Titova razlaza sa Staljinom i da je bio opravdan. Strah od pristalica Staljina koji je u toku rata veličan skoro više od Tita, a sad bilo koji kompromis s njim ugrozio bi Titov ego, a po vladajućima i opstanak Jugoslavije ako se ti 'banditi' ne bi izolirali.
1986. godine nosim odluku na potpis predsjedniku Miloviću i govorim mu: 'Ante, ti ulaziš u povijest na velika vrata. S ovim potpisom od danas nema zatvora na Golom otoku'. Njegov komentar je bio: 'Sretan sam zbog toga čina'. Laknulo je i meni jer sam i sam tome doprinjeo. Sjetih se onoga grafita kad sam boravio na Golom: 'Svršeno je'. Mislim u sebi, i na ovaj način poručujem - učinimo svaki od nas, i oni poslije nas, da se nikad i nigdje ne ponovi ova i slična tragedija."
