Life
496 prikaza

Milu Budaka bi učenici mogli uskoro čitati u lektiri

Sajam knjiga
Goran Kovacic (PIXSELL)
Ubrzo će u Hrvatskoj, ako već nije, i izbor menija u restoranu biti politička tema

Prvorazredna politička tema proteklog tjedna u Hrvatskoj bio je Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik, koji je u jednom trenutku zasjenio jalova prepucavanja na relaciji HDZ - Most.

Ovo “politička tema” nikog ne bi smjelo pretjerano iznenaditi: ubrzo će u Hrvatskoj, ako već nije, i izbor menija u restoranu biti politička tema. 

Zašto, primjerice, kao prilog integralna riža pored “najboljega kiselog zelja na svijetu”? Tipična politička dilema na novohrvatski način, jer svatko iole politički pismen zna kako će se “izdajnička” opcija opredijeliti za rižu, a “domoljubna” za “naše domaće zelje” (kiseli kupus, u prijevodu za neupućene).

Najveća bura podigla se oko popisa školske lektire za srednjoškolsku dob, i to isključivo oko starije hrvatske književnosti. U ovoj raspravi potpuno sam na strani autora kurikuluma. 

Sajam knjiga | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)

Tjerati djecu da u 21. stoljeću čitaju Zoranićeve “Planine” ili Marka Marulića, primjerice, meni je neprihvatljivo. Upoznati se s njihovim djelom preko kraćih ulomaka, to je u redu i sasvim dovoljno. 

A inzistirati na njima, to je plašenje djece knjigom, a ne treba smetnuti s uma da je mnogima školska lektira jedino što (ne)pročitaju u životu. Marulića i Zoranića treba prepustiti lingvistima i povjesničarima književnosti, a ne djeci srednjoškolske dobi, kojoj je njihov jezik gotovo nerazumljiv. 

Tako je i jedna emisija “Otvorenog” bila posvećena upravo ovoj temi. U emisiji su, među ostalima, gostovala ugledna književna imena, Zoran Ferić i Milana Vuković Runjić, i stručnjaci za hrvatsku književnost, povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak te književni kritičar i enciklopedist Velimir Visković. 

Ono čemu se uvijek iznova ne mogu načuditi je sljedeće: kako neki od gostiju, a nije riječ samo o ovoj emisiji, ne mogu stvari sagledati iz perspektive onih kome su namijenjene, odnosno kako ne mogu “iščitati” Marulićevu “Juditu” ili neku drugu kanoniziranu knjigu, “Planine” primjerice, iz perspektive klinca koji se školuje za kuhara. 

(Još se, dok ovo pišem, očekuju “stručna mišljenja” književnih znalaca iz Savske 66 koji će, pretpostavljam, braniti Marulića do posljednjeg metka, ili plinske boce, argumentacijom u stilu Đure Glogoškog.)

Mene posebno interesira, odnosno brine, to kako će se ovaj program, ako bude odobren, nekritički i po načelu “copy-paste” prenijeti u škole u BiH koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, kako se to kaže. (Informacije radi: ovdje još nije iz lektire otjeran Mile Budak i njegovi “Opanci dida Vidurine”, koji je nametnut sličnom “metodologijom”. 

Ali, eto, imam neki zluradi osjećaj da će se Budak vratiti i u škole u Republici Hrvatskoj. Ovo “zluradi” treba shvatiti kao neki vid “poetske pravde”: kao da nekome vratite njegov “radioaktivni otpad”.) “Copy-paste” metoda je donekle razumljiva iz ovdašnje perspektive.

Naime, mnogo djece odavde odlazi studirati u Hrvatsku, a u suprotnom bi bila u inferiornom položaju u odnosu na onu iz Hrvatske prilikom polaganja državne mature. 

Nakon rata u BiH nastava prema hrvatskom planu i programu odvijala se isključivo prema neprilagođenim udžbenicima iz Republike Hrvatske po istom, “copy-paste” principu.

Tako su djeci iz Uskoplja ili Viteza u nižim razredima osnovne škole “uži zavičaj” bili Velebit ili Drava, a da ta djeca nijednog trenutka nisu bila osviještena kako su Vranica, Čvrsnica ili Vlašić, čije su vrhove mogli vidjeti s prozora svojih spavaćih soba, ipak malo važniji od mitskog Velebita.

Očevi neke od te djece izgubili su život na nekom od tih lokaliteta koji, eto, “ne spadaju” u njihov uži zavičaj.Jesu li autori ovog popisa ijednog trenutka “pokazali brigu za Hrvate koji žive izvan Hrvatske”?

Sudeći prema popisu autora kurikuluma, nisu. Informacija za voditelja radne skupine kurikuluma: postoji na mostarskom, ali i sarajevskom Filozofskom fakultetu, nekoliko vrsnih znalaca novije hrvatske književnosti. 

Interliber | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

Logika je nalagala da se barem netko od njih uvrsti u ovu skupinu. A kako stoje stvari s popisom? Počnimo od Ive Andrića. U program je uvršten tek jedan njegov roman, “Na Drini ćuprija”. 

Razlog je vjerojatno taj što je upravo za ovaj roman Andriću dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. S druge strane u popis su, primjerice, uvrštena četiri Marquezova romana. 

Što je nama Ivo Andrić, a što Gabriel Garcia Marquez? Bi li odnos trebao biti obrnut? Po mojemu mišljenju bi. Nijedan ozbiljan popis lektire ovoga tipa, ne samo u Hrvatskoj, ne smije biti bez “Proklete avlije”, “Travničke hronike” ili zbirke pripovijedaka “Žeđ”. 

Zatim, nabrojit ću desetak djela suvremene hrvatske književnosti bez kojih nijedan sličan popis također ne bi smio biti: “Nestali u stoljeću” Ivana Lovrenovića, “Elijahova stolica” Igora Štiksa, čudesni “Grad u zrcalu” Mirka Kovača, “Oblak boje kože” Nebojše Lujanovića, romani Miljenka Jergovića, “Hodnici svijetlog praha” Vitomira Lukića, “Sanjao sam slonove” Ivice Đikića, a da ne spominjem “čudne ljude, čudna imena”, poput sjajnog Bekima Sejranovića ili Novaka Simića... 

Svima pobrojanim zajedničke su dvije stvari: nema ih na popisu, a podrijetlom su ili su rođeni u BiH. U uvodnom dijelu popisa lektira navedeni su kriteriji prema kojima je rađen. 

“Ovaj popis predloženih tekstova oblikovan je na temelju nekoliko osnovnih kriterija. Prvi je od njih usmjeravao izbor na tekstove koji odgovaraju kulturno dominantnoj predodžbi o književno vrijednim djelima. Drugi je kriterij nalagao izbor samo onih tekstova koji su prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje. Treći je kriterij izbora bio primjerenost tekstova dobi učenika i njihovu kulturnome i životnom iskustvu.” 

Sva gore pobrojana djela apsolutno ispunjavaju zadane kriterije, za razliku od mnogih knjiga koje su uvrštene na popis. Je li u pitanju mitska “stručnost” iz vokabulara Bože Petrova ili Tomislava Karamarka? U neku ruku da. 

Ili je izostavljen jedan od ključnih kriterija: misteriozna top lista najprodavanijih naslova u Hrvatskoj koja je svojedobno išla u emisiji “Pola ure kulture”?

“Stručnost” radne skupine nije samo podbacila u odnosu na pisce iz BiH. Vratimo se na trenutak trećem kriteriju: “primjerenost tekstova dobi učenika i njihovu kulturnome i životnom iskustvu”. 

Budući da rat ne spada u “životno iskustvo” sadašnjih generacija, vjerojatno su, da budem ironičan, iz tih razloga izostavljene po mojemu mišljenju dvije najvažnije knjige o Domovinskom ratu u Hrvatskoj: “Ovce od gipsa” Jurice Pavičića i “Kratki izlet” Ratka Cvetnića. 

Pogotovo čudi izostanak Cvetnićeva “Kratkog izleta”, koji književna kritika, s pravom, smatra vrhuncem ratne proze u Hrvatskoj, a zadovoljava sva tri ključna kriterija na koje se povjerenstvo poziva. Radi se o vrhunski napisanom i slojevitom književnom djelu koje se s lakoćom čita. 

Djevojka čita u knjižnici | Author: Thinkstock Thinkstock

A tu je i Dežulovićeva knjiga “Jebo sad hiljadu dinara”, koja ima golem hendikep: događa se, naime, u BiH. “Jebaji ga”, da pokušam imitirati neponovljivi Dežulovićev novinarski diskurs, “mislio sam kako je to svejedno: pluća, rebro, džigerica”.

Kad je riječ o poeziji, moralo se naći mjesta za Petra Gudelja, Tomicu Bajsića, Veselka Koromana, Milu Stojića... Ili Anđelka Vuletića, autora jedne od najboljih pjesničkih zbirki napisanih na hrvatskom jeziku, “Kad budem velik kao mrav”.

Sad ću se djelomice osvrnuti na svjetsku književnost. Ono što mi se u ovom popisu sviđa je preferiranje žanrovske raznolikosti, ali i hrabra odluka da se u popis lektire uvrste i neki donedavno prezreni žanrovi: ZF i krimići. 

Međutim, ni tu stvari ne stoje bitno drugačije: stručnost je podređena “stručnosti”. Zašto Agatha Christie, a ne primjerice Elmore Leonard, Raymond Chandler, Georges Simenon, Dashiell Hammett ili James Ellroy, koji zadovoljavaju sve navedene kriterije, što se za Agathu Christie ni uz najbolju volju ne može reći. 

Zatim, otkuda na popisu neprohodni i zbrkani “Neuromancer” Williama Gibsona, a ne genijalni Adamsov “Vodič kroz galaksiju za autostopere”? Ili Dickov roman “Sanjaju li androidi električne ovce”? 

A da ne spominjem remek-djelo Stanislawa Lema, njegov roman “Solaris”, ili Ursulu Le Guin i njen “Hainski ciklus”, koji je najbolji primjer kako ZF može biti socijalno i politički osviješten, a istodobno i vrhunsko književno djelo koje svaki srednjoškolac može bez problema “cjelovito” čitati, bez obzira što to značilo.

Kad je riječ o svjetskoj književnosti, navest ću samo jedan primjer koji je u nesuglasici sa “životnim iskustvom” iz trećeg kriterija. 

Od djela Maria Vargasa LLose odabran je njegov iznimni roman “Grad i psi” koji govori o polaznicima jedne vojne akademije. Odličan izbor, ali što “životno iskustvo” naših srednjoškolaca ima s njim? 

Međutim, jedan drugi, po meni ponajbolji Llosin roman, “Rat za smak svijeta”, koji govori o vjerskom fanatizmu, iznimno je aktualan u ovom pogledu. 

Međutim, oni koji su odlučivali trebali su ipak iščitati barem dio Llosina opusa, a ne ići linijom manjeg otpora, odabravši njegov najrazvikaniji i ujedno debitantski roman.

Uvrštavanje pojedinih djela, odnosno njihovo neuvrštavanje u popis može se braniti floskulom iz uvoda o njegovoj otvorenosti, što je puka izlika za nekompetentnost.

Ako znamo koliko se na ovim prostorima drži do “otvorenosti”, to znači samo jedno: kako će jedan okoštali kanon zamijeniti drugi.

Što reći umjesto zaključka? Osnovni pristup radne skupine problematici je za svaku pohvalu, ali je “stručnost” upala u busiju književne estrade. 

Tako da su sinkronizirani politički “atomski s desna” i “atomski s lijeva” očekivani. Iako bi se to dogodili unatoč svemu: vidjeti pod restoranski meni s početka ovoga teksta.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.