Life
604 prikaza

Mladi komuniciraju videom, to je njihovo prirodno područje

1/2
Zoe Šarlija/ Pixsell
Kontinuirano i sustavno, u skladu sa sadržajnom politikom kuće portal 24sata objavljuje originalne video sadržaje što ga čini svjetlom iznimkom koja potvrđuje pravilo

Hrvoje Pukšec je studirao pravo i novinarstvo, a od 2000. godine radi kao filmski kritičar i novinar specijaliziran za filmske teme. Tijekom godina pisao je za brojne relevantne hrvatske kulturne časopise i internetske portale (Hrvatsko slovo, Vijenac, Zarez, Libra Libera, Zapis, Kulturpunkt, Film.hr, Filmski.net, Javno, Playboy, Gloss). Radio je i li radi kao novinar, scenarist i voditelj emisija Posebni dodaci, Pola ure kulture, Kokice i Trikultura Hrvatske televizije. Prva scenaristička iskustva sakupio je kao dio scenarističkog tima serije Dobre namjere (2007.), a napisao je i scenarije za eksperimentani film A.D.A.M. redatelja Vladislava Kneževića (u postprodukciji) i dokumentarnog filma Soba 60 redatelja Andreja Korovljeva (u produkciji). Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara od 2004. godine. 

Ovaj članak Hrvoja Pukšeca prenosimo s nezavisnog portala Zona Filma.

Milenijski prijelaz je prošao u redu. Sve što je sa sobom nosio - nade, strahovi, projekcije i proročanstva - u međuvremenu se izjalovilo, ostvarilo, potvrdilo i promijenilo. Business as usual, s dvadesetogodišnjom distancom možemo bez umaranja ustvrditi. Svejedno, jedan se (nama posebno zanimljiv!) trend u tolikoj mjeri u međuvremenu razvio, izvitoperio, uzdignuo, napuhao i eksplodirao da ga se kao fenomen teško može pratiti, a kamoli shvatiti ili ukrotiti. Riječ je o online videu.

 | Author: Duško Marušić/Pixsell Hrvoje Pukšec Duško Marušić/Pixsell

Online video je ranih 2000tih bio audiovizualni materijal za popularnije prostore svemrežja poput i morta i žbuke u građevinarstvu. On je istodobno spajao sadržajne blokove ali im i davao (više ili manje) privlačnu fasadu. Cijena kamera je u to doba postajala sve pristupačnija, a kreativno izražavanje u kontekstu medija na kojem se odrastalo (filmovi, spotovi) postalo je ostvarivo, moguće, na dohvat. Nije bez razloga upravo tih godina Revija amaterskog filma žarira i palila, Pula je imala natječaje za amaterske videe, a postalo je sasvim normalno gledati kako na zvizdanu Circola Zoran Stajčić s lakoćom snima intervjue, neopterećen velikim televizijskim kamerama, reflektorima i mikrofonskim pecaljkama. On bi sjeo u hlad, stavio kameru na stativ i svoje sugovornike opušteno intervjuirao. Malo dalje, jednako je radio i Domenico La Porta - tada je naime pokretan europski filmski web nad webovima, Cineuropa. Brzi internet, dobavljiva tehnika i entuzijazam širokog kruga mladih profesionalaca i zaljubljenika širili su dojam kako je starim medijima odzvonilo, postali su prespori, komplicirani, neatraktivni. Nisu bili u skladu s trenutkom... Zanimljivije je bilo gledati neušminkanu, iskrenu emociju nego čitati ispoliranu rečenicu. Zabavnije je bilo gledati autentični amaterizam nego isforsiranu profesionalnost. S jedne je strane stajao život, a s druge imitacija života. Bilo je to doba promjena. Optimizma i velikih planova.
Nismo niti znali koliko velikih i optimističnih. Iza ugla je čekala prava promjena. Društvene su mreže vrebale iz prikrajka, u pravom su trenutku iskočile i zarile svoja ticala duboko u naše poslove i snove. MySpace 2003., Facebook 2004., YouTube i DailyMotion 2005. Krenula je borgovska asimilacija, dekonstrukcija, rekonstrukcija i redefinicija. Upali smo unutra da ne izađemo, baš poput stvarnih tjelesa virtualnih junaka Trinity i Nea. Svatko je počeo graditi, uzgajati, trenirati i uljepšavati svog virtualnog sebe, svog digitalnog avatara. Fotografija i video više nisu bili žbuka i mort, postali su beton i cigla. I to od vrste "uradi sam": više nisu potrebni niti posebne kamere ma koliko dobre i jeftine bile. Mobitel s integriranom kamerom i mikrofonom je postao dovoljan. Danas, kad se čitavi filmovi snimaju s mobitelima (uz pomoć posebnih programa i objektiva doduše) cijelo produkcijsko postrojenje stane u džep. Snimke su posvuda, snimke su sastavni dio gotovo svakog aspekta naših života – od bjelančevina u tanjuru, preko novih pločica oko kade pa sve do vlastite šetnje nekim (više ili manje važnim, no svakako službenim) crvenim tepihom. Video više nije komparativna prednost, video je danas integralni dio softvera zvanog život.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Snimanje druge sezone serije Teini dnevnici Sandra Šimunović/PIXSELL

Dvadeset godina kasnije Domenico La Porta je glavni urednik Cineurope koja je u posljednjih godinu dana na web stavila nešto više od 1800 videa. Sveukupno od 2002. više od 38 tisuća. Cineuropa nije odustala, što se ne može reći i za Tportal. Zoran Stajčić tamo već jako dugo ne radi, u skladu s korporativnim planovima fokus se sve brže odmiče od kulture, a video više ne postoji. Izuzmemo li portale televizija koje djeluju na području Hrvatske - jer video je njihovo prirodno područje, njihov core business - na današnjoj mainstream medijskoj sceni na video kao novinarsko i sadržajno sredstvo oslanja se jedino portal 24sata. Kontinuirano i sustavno, u skladu sa sadržajnom politikom kuće objavljuje originalne video sadržaje što ga čini svjetlom iznimkom koja potvrđuje pravilo. Od videa se u našim medijima odustalo. Gledajući naš jedini aktivni primjer možemo lako pretpostaviti zašto: video samo naizgled ne iziskuje puno. Klipove treba osmisliti, tehnički ispravno snimiti i montirati, prezentirati i promovirati. Riječ je o ozbiljnom poslu, puno ozbiljnijem no što se na prvi pogled čini i zato ne treba čuditi da u doba kad medijske kuće glavinjaju u potrazi za funkcionalnim modelom poslovnja odbacuju sve “viškove”. Ne shvaćajući pritom da ono što je nekad bilo višak danas predstavlja osnovu.  
Prepuštanje rijeci ima smisla samo ukoliko se zna plivati. Kada govorimo o videu  - u doba kad klinci u potpunosti komuniciraju pokretnim slikama (Twitch, 2011. i TikTok, 2016.) ne nuditi isto ne znači racionalizaciju troškova već nemar za vlastitu budućnost. Na tom se tragu treba gledati i na programsku sekciju Strujanja Zone Filma. Do kraja lipnja javnosti će biti ponuđeno tristotinjak minuta usko usmjerenih videa u kojima će se moći upoznati naša filmska stvarnost, autorske fascinacije i kritičarske refleksije. Kap u moru možda - no: osmišljena kap, naša kap. Kap koja nas zanima, upravo ona koju želimo (i trebamo!) pogledati i snimiti.  

 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.