Ako bi se problem s Agrokorom kojim slučajem razvukao sve do ljeta, čak i kroz kolovoz, i ako bi Antonio Alvarez III ostao krizni upravitelj kao što je predstavljen, bilo bi zanimljivo pratiti bi li taj čovjek tada ostao u Zagrebu. Njegovi roditelji, majka Gail i otac istog imena i prezimena, samo s brojčanim sufiksom za jedan manjom, imaju striktno pravilo za svoje četvero djece i 12 unučadi; svi moraju provesti cijeli kolovoz u njihovoj kući. I družiti se. U njihovoj dinastijskoj rezidenciji u naselju Alpine u New Jerseyju u SAD-u.
A stari Alvarez II, otac Alvareza III koji je odnedavno gastarbajter u Hrvatskoj, u takvoj se konkurenciji ističe s posebno monumentalnim zdanjem, nečime u što bi se, s obzirom na dimenzije, mogao ugurati pozamašan putnički avion, ukoliko bi se porušili zidovi. Antonio Alvarez II, za prijatelje Tony, nije na nijednoj listi milijardera, ali nema sumnje da nije ni previše daleko od 10-znamenkaste granice.
Ako je tko mislio da je luksuzno dinastijsko zdanje izgradio naprosto zato što može, on kaže da je u krivu: "Jedini razlog zašto imamo ovako veliku kuću je to što njome želimo privući 12 unučadi. Želimo da kažu: 'Ovo je nirvana!' Kad budu imali 25 ili 27 i kad budu slomljeni, želimo da mogu reći: 'Idemo kod bake i djeda.'" Eto, tako je Tony II objasnio prije nekoliko godina za Philippine Tatler. Gail i Tony II prije dvije godine su proslavili zlatni jubilej u braku.
Dobar dio tih godina su proživjeli tako da su svakog kolovoza u rezidenciji u Alpineu organizirali pravi obiteljski kamp, skupa s instruktorima raznih sportova za djecu i unučad, i sličnim stvarima. Sada slijedi onaj tužni dio bogataške priče. Barem kako je tata Alvarez to predstavio. Gail i Tony II doselili su s Filipina 1969. i prvo su vrijeme živjeli kod Gailine sestre u jednoj sobi. Zapravo i nije riječ o tipičnoj sirotinjskoj imigrantskoj priči već i zato što je Antonio Alvarez bio "Drugi", očito nasljednik nekakve dinastije još s Filipina.
Nadalje, on u SAD nije otputovao trbuhom za kruhom, nego za njom, za svojom suprugom, koja je tamo otišla možda turistički ili na školovanje. Iz onoga što se da iščitati iz njegove ispovijesti, njena majka mu je platila put, on nije niti namjeravao ostati u SAD-u jer je čekao da ga pozove klub da kod njih igra sport u kojem je bio dobar. Također, iz članka ispada da ni Gail nije radila. A onda je Tony II pronašao posao u New Yorku, kao prodavač u nekakvoj trgovini mješovite robe.
I preselili su se u nekakvo potkrovlje u Brooklynu. Bila je, dakle, 1969. godina,imali su dvoje djece, od kojih je jedno bilo Tony III, koji je tada imao tri godine. Njih su ostavili na privremeno čuvanje Gailinoj majci. Priča o skromnim počecima izbušena je nizom logičkih rupa. Počev od toga što Tony II kaže da je 1969. upravo bio diplomirao na Sveučilištu De La Salle u Manili, vjerojatno nešto na godinu dana ranije osnovanom kontinentalno prestižnom Azijskom institutu za menadžment pri tom sveučilištu.
Dalje navodi i da je bio perspektivan igrač pilote, što je teško zamisliti da bi si mogao priuštiti da je morao rintati od jutra do mraka kao prosječna filipinska sirotinja. Za pretpostaviti je da je od nečega morao plaćati i školarinu. U svakom slučaju, čim su se preselili u mansardni, svježe obnovljeni stan u Brooklynu, za sobom su povukli i svoju djecu. Nije prošlo dugo i Tony stariji pronašao je posao u konzultantskoj tvrtki "Coopers & Lybrand". I onda u samo 10 godina, do 1979., dogurao je do mjesta partnera.
Svoj streloviti napredak Tony stariji objasnio je napornim radom, svojim sposobnostima, ali i osobnom srećom, dobrim mentorima i ljudima koji su mu dali šansu. Još dvije godine poslije, to je bila već 1981., odlučio je otići dalje. Prešao je u konglomerat koji je proizvodio robu za široku potrošnju, "Norton Simon", ravno na mjesto zamjenika direktora.
Zapravo je Cooper poslao njega i kolegu iz Citibanka kako bi preuzeli tvrtku na osnovu dugova, kredita, tako nekih stvari jako sličnih svinjarijama u kojima se danas koprca Todorić. I nisu uspjeli. Pa su obojica dobila otkaz nakon dvije. Bio je to prvi put da se pokliznuo. Zarekli su se da više nikada neće raditi za drugoga i 1983. osnovali su vlastitu tvrtku Alvarez&Marsal koja se bavila – poslovanjem s dugovima kompanija i sličnim stvarima.
Ako je tko pomislio da bi to moglo značiti da je Tony III naslijedio profesiju od svog oca, potpuno je u pravu. Tvrtka danas ima 200.000 zaposlenih, i to stručnjaka za krizni i prijelazni menadžment, za poboljšanje poslovanja, poslovno savjetovanje i srodna financijska i ekonomska čudesa. Vinuli su se do takvih visina da su u doba izbijanja financijske krize u jednom trenutku dobili u zadatak da spašavaju jednog Forbesa zbog dužničke rupetine od 90 milijuna dolara koju Forbes nije mogao pokrpati.
To je već bilo vrijeme u kojem su se Alvarezi s partnerima proširili po cijelom svijetu i objektivno nisu morali ubijati se od posla više nego što bi im bilo ugodno. Pa su si mogli priuštiti i to da se jednom godišnje svi okupljaju na megaposjedu Antonija Alvareza II u Alpineu u New Jerseyju.
