Kurucz Sándor imao je sedam godina kad su 1938. godine njemački vojnici došli u njegov grad u tadašnjoj Čehoslovačkoj i počeli odvoditi njegove prijatelje i susjede. Svi su bili pripadnici romske etničke skupine, a odvodile su ih nacističke sigurnosne snage - tzv. Einsatzgruppe.
Razlog je bio - provjera osobnih iskaznica. Ali nitko se od njih nikad više nije vratio u selo. Do 10. godine Sándor je svjedočio ubojstvima preostalih susjeda.
No dječak je imao glazbeni talent, a vojnici su ga voljeli slušati kako svira. Na pozornici, drhtavih ruku dok je držao svoju violinu, bio bi svjedok strahota njemačkog Reicha, vidjevši kako Romkinje prolaze pored njegove pozornice da bi ih nacisti silovali.
Sándor, koji je umro 2000. godine, uspio je preživjeti nacistički progon zbog svog talenta, ali tijekom holokausta stotine tisuća njegovih sunarodnjaka nisu imale tu sreću da prežive. Sustavno su bili progonjeni, raseljavani, tjerani na prisilni rad i medicinske eksperimente, sterilizacije, zlostavljalo ih se i trpalo u zatvore.
Danas, nakon više od 80 godina, njihovi se potomci, uključujući i unuku Kurucz Sándora, Danielu Abraham - bore za priznavanje ovog prešućivanog dijela povijesti.
"Ne mogu ni zamisliti koliko je to moralo biti strašno kad je djed morao svirati dok je gledao što se pred njim događa. Genocid nad Romima, u kojima su nacisti ubijali čitave zajednice, često se zaboravlja", govori danas Daniela Abraham za magazin Time.
Romi i Sinti, koje se često podrugljivo naziva "Ciganima", pripadnici su etničke skupine s dubokim korijenima u Europi. Dok su Sinti porijeklom iz zapadne i srednje Europe, Romi su porijeklom iz istočne i jugoistočne Europe.
Izraz Romi često se koristi za opisivanje ove zajednice u cjelini. Danas su romske zajednice raširene po Europi i SAD-u i mnoge su još uvijek marginalizirane, ali holokaust je samo ružan vrhunac u toj povijesti progona.
Abraham je 2018. godine pokrenula Memorijalnu udrugu holokausta Roma Sinti, u nadi da će osvijestiti javnost o njihovim stradanjima.
"Ne želim da se naši ljudi, koji su stradali od nacista, zaborave. Oni zaslužuju da ih se upamti ", kaže Abraham.
Progoni Roma koji žive širom Europe sada su u fokusu nove izložbe u biblioteci The Wiener Holocaust u Londonu. Izložba pod nazivom 'Zaboravljene žrtve: nacistički genocid nad Romima i Sintima', bit će otvorena idućih pet mjeseci.
Izložba, čiji je autor Barbara Warnock, sadržava priče o Romima koji su podvrgnuti Hitlerovom teroru. Njihove su sudbine otkrivene pomoću digitalne arhive Međunarodne službe traganja (ITS), koja je uspostavljena da bi pronašla one koji su izgubljeni i nestali tijekom Drugog svjetskog rata i holokausta.
"Izložba je jako važna u otkrivanju istine o tim događajima. Čak i kada su ljudi svjesni da su nacisti progonili Rome, a to nije čest slučaj, doista jako malo ljudi zna o tome bilo kakve detalje."
Dok je diskriminacija Roma počela stoljećima prije nacističke ere, njihovo postupanje prema ovoj manjini drastično se pogoršalo nakon Hitlerovog dolaska na vlast u siječnju 1933.
Sredinom 1930-ih, nacisti su zabranjivali Romima da rade na određenim poslovima, Romi su bili podvrgnuti prisilnoj sterilizaciji kao obliku etničkog čišćenja, a masovno ih se slalo u internacijske logore.
Prema podacima, procjenjuje se da je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno oko 500.000 Roma, ali točan broj se nikad neće saznati jer mnoga ubojstva nisu nigdje zabilježena, pa istraživači smatraju da je brojka daleko veća.
U usporedbi sa Židovima kojih je ubijeno oko 6.000.000, ova brojka može izgledati mala, ali to je samo zato jer Romi nisu bili u fokusu nacističke ideologije istrebljenja. No, nacisti su i jedne i druge smatrali prijetnjom 'arijevskoj čistoj rasi'. Warnock procjenjuje da je istrijebljeno oko četvrtine romske populacije.
"Većina Roma nikada nije stigla u logore, jednostavno su ubijani kad god bi ih pronašli, a ta ubojstva nitko nije registrirao. Zbog toga postoji tako velika razlika između 'službenih' slučajeva smrti na temelju nacističkih evidencija i stvarnih gubitaka našeg stanovništva", govori Daniela Abraham.
Nakon invazije njemačke vojske na Austriju u ožujku 1938., progoni ove grupe su se pojačali. Više od tisuću Roma i Sinta u Njemačkoj i Austriji poslano je u koncentracijske logore gdje su mnogi ubijeni.
Za to se vrijeme sve promijenilo za Hermine Horvarth, 13-godišnju romsku djevojčicu koja je živjela u Jabingu u Austriji. Njezinog oca odveli su u koncentracijski logor Dachau u lipnju 1938. godine, a nju, njezinu trudnu majku i petero braće ostavili u selu.
"Primijetio sam vrlo brzo da lokalni vođa SS-a nije imao rasne predrasude kad su bile u pitanju mlade ciganke. Stalno me maltretirao, a jednog dana se pojavio s pištoljem uperenim u mene. Zato sam prvom prilikom odjurila k njegovoj supruzi i sve ispričala. Uzela me u zaštitu. Kad se pojavio, njegova supruga tražila je da sve to ponovim pred njim, ali me sakrila iza svojih leđa. Poludio je i posegnuo u futrolu tražeći pištolj, ali ga je njegova supruga na vrijeme sakrila, a ja sam uspjela pobjeći", ispričala je Horvath novinarki Emmi Moravitz u veljači 1958. i njezino svjedočenje je danas dio izložbe.
Horvarth je kasnije poslana u Auschwitz. Njezin je blok bio pored željezničkih pruga odmah do krematorija.
"Jedne noći slušala sam užasne vriskove. Ono što sam vidjela bilo je tako stravično da sam se onesvijestila. Bacali su žive ljude u plamen. Od tog trenutka patim od epileptičnih napada", ispričala je Horvath novinarki.
Na kraju, nakon što je premještena u koncentracijski logor Ravensbrück, Horvarth je uspjela pobjeći i vratiti se kući u kojoj nije bilo ničega.
"Nitko nije mislio da ćemo se ikada vratiti. Sva moja imovina bili su jedan lonac i jedna žlica i – hrabrost da počnem život ispočetka."
Horvarth je umrla u dobi od 33 godine, 10. ožujka 1958., ostavivši iza sebe troje djece i njihovog oca Gussaka.
Službeni početak Drugog svjetskog rata u rujnu 1939. godine značio je da se progon proširio, jer je njemački Reich krenuo u invaziju na Poljsku i Francusku. Počev od početka 1942, tisuće Roma koji su bili zatvoreni u getima u Poljskoj deportirani su u koncentracijske logore Treblinka i Chelmno i ugušeni plinom. Kasnije te godine Heinrich Himmler, šef SS-a, naredio je deportaciju preostalih Roma iz Njemačke u okupiranu Poljsku.
Godine 1943. nacisti su oformili u Auschwitz-Birkenhau posebni dio logora koji su nazvali "Zigeunerlager" – 'logor za Cigane'.
Oko 23.000 Roma deportirano je u Auschwitz, od kojih je 21.000 ubijeno strijeljanjem i u plinskim komorama.
Politika genocida pojašnjena je u pismu koje je Himmler napisao 1944. godine navodeći da je "izvršena evakuacija i izolacija" Židova i Cigana "što znači da početne direktive protiv njih više nisu potrebne."
Zbog male ili nikakve evidencije, mnoge obitelji nikad nisu saznale što se dogodilo s njihovim rođacima. Svakog tjedna, istraživali u Biblioteke Wiener Holokausta zaduženi za preglede dokumentacije ITS-a kontaktiraju ljude u nadi da će otkriti što se dogodilo s njihovim voljenima.
A ono što im se događalo bilo je često puta doista jezivo. Dr. Robert Ritter voditelj istraživačkog centra za rasnu higijenu pri Reichovom zavodu za zdravlje, započeo je 1938. godine projekt s ciljem analize „rasnih karakteristika“ Roma.
Znanstvenici bi provjeravali njihovo zdravlje, uzimali im krv i mjerili im glavu
"Izmislili su lažne rasističke ideje o tome zašto su Romi zbog genetskih razloga inferiorni", kaže Warnock.
Ovo je istraživanje pružilo pseudoznanstvenu osnovu za istrebljenje i prisilnu sterilizaciju tisuća Roma i Sinja. Iskustva Theresije Reinhart, Sinti žene koja je prkosila nacističkim naredbama prisilne sterilizacije i zatrudnjela, predstavljena je u biblioteci Holokausta Wiener.
Reinhart je rodila blizance, ali njezine kćeri Rolandu i Ritu oduzeli su joj odmah po rođenju. Blizanke su bile podvrgnute strašnim medicinskim eksperimentima.
"Neki su nacistički znanstvenici bili zainteresirani za eksperimente s blizancima i tako su na nedužnim bebama radili pokuse. Rolanda je umrla tijekom medicinskog eksperimenta", kaže Warnock.
Rita je vraćena roditeljima. Nakon rata, majka i kći osnovale su organizaciju Sinti u Njemačkoj kako bi podigle svijest o tome što se dogodilo.
Na izložbi je također predstavljena Margareta Kraus, koja je kao tinejdžerka s obitelji bila deportirana u Auschwitz. Jedine pojedinosti koje je Kraus htjela reći novinarki Reimer Gilsenbach 1966. godine je da su njezini roditelji poginuli u Auschwitzu i da je ona tada bila smještena u logor Ravenbrück, gdje je radila kao rob. Ali, koristeći arhivu ITS, Warnock je pronašala više detalja o iskušenju koje je Kraus prošla.
"Otkrili smo da je bila podvrgnuta prisilnom medicinskom pokusu u Auschwitzu, što nije spomenula u svojoj izjavi. Dobili smo još strašniji uvid u njezin život ", kaže Warnock.
Širom Europe Romi su teško dobili priznanje o progonima tijekom Drugog svjetskog rata i malo je zahtjeva za restitucijom realizirano. Dijelom je to bilo zato što progon i ubojstva Roma nisu posebno procesuirani na suđenjima za ratne zločine u Nürnbergu između 1945. i 1946. - a u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi iskustva Roma često se nisu ni priznavala. Njemačke vlasti negirale su da su Romi bili zatvoreni u kampovima iz rasnih razloga, tvrdeći da su ih zatvorili zbog „socijalnog i krivičnog dosjea“.
Iskustva Hansa Brauna, Nijemca Sintija, ilustrira zorno probleme s restitucijom. Brauna, koji je bio u radnom logoru, sumnjičili su za sabotažu nakon što je slučajno pokvario radni stroj 1941. Pobjegao je, ali su ga uhitili i poslali u Auschwitz, a onda je 1944. prebačen u koncentracijski logor Flossenbürg. Braun je prvi put podnio zahtjev za restituciju 1950.
Njemačka policija postavila je kriminalističkog inspektora Dalheima nadležnog za Braunov zahtjev za restitucijom. Dalheimov zadatak bio je dokazati da Braun nije nikad bio u logorima zbog rasnih razloga, nego zato jer je bio kriminalac. Braunova je tvrdnja odbijena. Stručnjaci poput Warnock vide to kao primjer kolektivnog napora da diskreditiraju potraživanja žrtava.
"To daje neki uvid u probleme s kojima su se Romi i Sinti suočili odmah nakon rata i nakon zahtjeva za priznavanje i povrat imovine", kaže Warnock.
Kasnije je Braun 1956. godine podnio drugi zahtjev za povrat imovine, i završilo je vjerojatno uspješno jer je nakon toga podnio zahtjev za prijem u Kanadu kamo se preselio i osnovao obitelj.
Tek 1982. godine Njemačka je službeno priznala progon protiv Roma kao genocid koji se temelji na rasnoj diskriminaciji. Francuska se ispričala zbog suradnje u nacističkim zločinima nad Romima i Sintima 2016. godine.
Za romske skupine to nije dovoljno. Glavne rasprave o nacističkom progonu rijetko se odnose na holokaust Roma. Warnock tvrdi da stalna marginalizacija Roma u Europi znači da i dalje traje borba za priznanje onoga što se dogodilo.
Tania Gessi radi za Roma Support Group, organizaciju koja ima za cilj upravo to.
"Židovski je narod bio vrlo eksplicitan u opisivanjima svojih iskustava i stvarno su tražili pravdu. Za Rome je to sasvim drugačija priča. Iz više razloga se nisu to usudili pa je sada stvar u tome da im se da glas koji nisu imali u prošlosti i da stvarno podijele svoja iskustva. Ljudi se bore za priznavanje onoga što se dogodilo u prošlosti, ali i ono što se sada događa", " kaže Gessi za Time magazin.
Rabin Jonathon Wittenberg, govoreći na otvaranju izložbe Muzeja holokausta Wiener, 30. listopada, rekao je da je šokiran spoznajama o patnjama Roma.
"Šokiran sam izolacijom u kojoj je ostala vaša zajednica i to se mora promijeniti i okončati. Dijelimo odgovornost za takvu situaciju. To utječe i na one koji su živjeli tada i one koji žive ovdje i danas."
Potomci progonjenih Roma boje se da bi se povijest, ako se na nju ne bude upozoravalo, mogla ponoviti.
"Ako ne educirate javnost o holokaustu Roma, onda bi i buduće generacije mogle doživjeti isto", kaže Abraham.
"Strašni događaji nacističke ere u velikoj mjeri otkrivaju opasnost marginalizacije i diskriminacije manjinskih skupina ili grupa koje su manje moćne u društvu. Oni vrlo snažno ilustriraju potrebu stalne budnosti s obzirom na predrasude", kaže Warnock.
U travnju 2019. u Bugarskoj, Krasimir Karakačanov, čelnik bugarskog Nacionalnog pokreta, predstavio je svoju „strategiju integracije Roma“ raznim ministrima. Ona definira Rome kao "socijalne Cigane" i poziva na ograničenje broja djece koje Romkinje mogu imati nudeći besplatne pobačaje. "Strategija" treba biti službeno stavljena na dnevni red vlade, izjavio je Karakačanov u srpnju.
"Zablude koje su pokrenule genocid još uvijek postoje. Zvijer samo spava. Spava, ali jednog dana mogla bi se opet probuditi", zaključila je Diana Abraham.
