Prije devet godina to je čak i za HDZ bilo toliko degutantno da preko toga nije mogao proći. "Neki pacijenti moraju umrijeti", konstatirao je tada Tonči Buble, voditelj Službe za lijekove HZZO-a. Zbog štednje, naravno, što su građani Hrvatske dočekali tako oduševljeno da ga je tadašnji ministar zdravstva Darko Milinović, nije nemoguće, možda čak i spasio javnog linča time što ga je zbog te izjave najhitnije torpedirao s tog položaja.
Bila je riječ o lijeku od dva milijuna kuna za 27-godišnju Zadranku koja bi bez njega sigurno umrla od krvne anemije. Milinović je tada u ime HDZ-a rekao da u proračunu imaju 50 milijuna kuna za skupe lijekove, da će ih dobiti svi koji ih trebaju, da apsolutno nije istina da novca nema. Ne budimo romantični, sva je prilika da je Milinović tada bar u bitnoj mjeri reagirao politički, ali dobro, ako je i do pragmatizma, barem je ishod bio takav da je sačuvao jedno od posljednjih točaka dostojanstva koje ovaj narod odbija izgubiti.
Devet godina poslije sedmero djece koje liječnici u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj pokušavaju spasiti da ne umru od neuroblastoma, još uvijek nemaju pravo na lijek koji bi im šanse za preživljavanje povećao za 20 posto. Zato što bi sve te terapije skupa koštale 10 milijuna kuna. 2017. Hrvatska je očito skliznula još nekoliko stepenica niže u civilizacijsku provaliju.
HDZ sada kaže ono zbog čega je 2008. Tonči Buble torpediran iz HZZO-a; da neki pacijenti doista moraju umrijeti zbog toga što se štedi na njihovim jedinim životima na ovom svijetu, ovom prilikom sedmero djece čija je tragedija, osim toga što su vrlo teško bolesna, još i to što ne potječu iz obitelji nikoga iz državnog vrha, niti iz političarske ili tajkunske kaste u Hrvatskoj...
"Dopustimo struci, onima koji se zbilja bave time da odluče gdje možemo postići najbolji efekt. Nemojmo dopustiti da samo zbog pritiska javnosti ugrozimo nečiji život. Dopustimo ovim našim malim borcima da se kvalitetno liječe, a njihovim liječnicima da odaberu najbolju terapiju", kazala je HDZ-ova zastupnica Željka Josić. Prije nego što se pobljujemo zbog licemjerja i iskazanog dubokog prezira prema ljudskom biću i ljudskom životu, primijetimo da je zastupnica Josić pokušala podvaliti besramnu laž.
Uopće nije istina da trebamo njihovim liječnicima dopustiti da odaberu najbolju terapiju, jer oni su to već učinili i jedini, isključivi razlog zašto je još ne dobivaju jest to što liječnicima te djece vlada stranke Željke Josić i njenih koalicijskih partnera još nije odobrila 10 milijuna kuna za lijekove. Oni su odluku donijeli, toj djeci lijek je nesumnjivo potreban, a jedino što nisu odlučili jest tko će sve od te djece umrijeti jer u bolničkom budžetu nemaju ni izdaleka dovoljno novca.
Ili, kako je rekao ravnatelj KDB dr. Zoran Bahtijarević, tamo rade ljudi koji ne pristaju, ne žele, koji jednostavno ne mogu odgovoriti na pitanje poput onoga iz filma "Sofijin izbor", zato što su ti liječnici ljudi, svakako u većoj mjeri ljudi od onih koji danas u Saboru nisu ustali i pobunili se. A kao ljudi, ti liječnici znaju da bi i nakon takve odluke morali živjeti, iako po svoj prilici to više ne bi bili u stanju.
HDZ je kroz izjavu zastupnice Josić rekao i to da bi odobravanje lijekova tih sedmero djece moglo "ugroziti nečiji život", što joj je valjda posebno neprihvatljivo ako do toga dođe "samo zbog pritiska javnosti". Ne mora čovjek biti roditelj nijednog od te djece, čak niti roditelj uopće, pa da mu takva izjava s takve razine padne na obraz poput šamarčine ili prostačenja najgore razine osobne uvrede. Jer, riječ je o novcu, o tome što Josić tvrdi da su sredstva za zdravstvo ograničena, da je valja ova zemlja u krizi, pa se eto moramo prilagoditi.
Onako kako ćemo sutra valjda morati prihvatiti da nam netko slikovito rečeno spuca metak u čelo službenom politikom po kojoj "liječenje nije pravo nego privilegija"!?
Sve to u zemlji u kojoj je 300.000 ljudi financijski blokirano zahvaljujući pljački koja je započela privatizacijom još od 1991., u kojoj se izvanrednim zakonskim intervencijama, nije isključeno danas, sutra i milijardama iz proračuna, spašava Gazda i njegovo carstvo kao jedna od najvećih sramota političkog i tajkunskog porobljavanja ovog naroda, u zemlji u kojoj država ne uspijeva utjerati 18 milijuna duga od Milana Bandića, u kojoj je često bilo novca za oprost poreza desetaka i stotina milijuna kuna profesionalnim nogometnim klubovima.
Da, govorimo o Dinamu i Hajduku... Možemo nabrajati do sutra, možemo se sjetiti i Crkve i njenih, navodi se, do 600 milijuna kuna davanja godišnje iz budžeta u kojem odjednom nema 10 milijuna kuna za 20 posto veće šanse onih sedmero djece u Klaićevoj. Sve to definitivno jesu razlozi da se roditeljima djece kojoj život visi o niti zgade političke i druge društvene elite, sve one basnoslovno intravenozno priključene na državni budžet, ali nije i najvažniji razlog za ovu naciju da djeluje.
Najvažniji razlog je to da ovaj narod, pored svih ideoloških prodavanja magle, pljačke, ponižavanja, maltretiranja i podvaljivanja "viših ciljeva", jednu stvar nikada nije i očito nikada neće popušiti. A oko nje će se uvijek složiti čak i "ustaše" i "partizani" – osigurano liječenje na račun državnog budžeta u Hrvatskoj je pravo koje je krvavo stečeno i od čijeg odustajanja bi značilo da odustajemo od sebe, od svoje djece, od života uopće.
Jer, ono za što je do sada već više od 30.000 građana potpisalo peticiju, danas se odnosi na onih sedam mališana u Klaićevoj, a ako dopustimo da tu priču poždere procedura povjerenstva koje je Ministarstvo zdravstva pokrenulo po tom pitanju, a hvala Bogu pa u Hrvatskoj znamo definiciju povjerenstva, to će sutra biti vaše dijete, osoba koja s vama živi cijeli život, ili brat, sestra, majka, otac...
Samo što tada u ovoj zemlji više neće biti snage za udariti šakom o stol kako bi se zaštitilo to nečije pravo na život ili pokušaj njegovog spašavanja, pravo a ne privilegija.
