Sirene su se tog dana oglasile u 21.51 i ubrzo se nad gradom otvorio sam pakao. Njemački grad Dresden najgori trenutak u svojoj osam stoljeća dugoj povijesti proživio je na Valentinovo 1945. kada su ga britanski i američki bombarderi praktično sravnili sa zemljom. Polamilijunski grad u tom je trenutku zbrinjavao i 600.000 izbjeglica, tako da se više od milijun ljudi našlo na udaru 1300 teških bombardera koji su ga zatrpali stotinama tisuća bombi.
O kakvom je paklu bila riječ pokazuje već i između 22 i 25 tisuća poginulih, mahom civila. Brojke su bile jezive na svakom koraku. U dva naleta bombarderi su sasuli 650.000 zapaljivih granata, uslijed kojih su planuli požari koji su poharali čak 6,5 kilometara četvornih strogo urbanog područja. Posade britanskog RAF-a tada su javljale o oblaku dima koji se popeo sve do visine od 4,5 kilometara.
Bombe s nekoliko tona eksploziva gradsku jezgru su razarale tijekom dvije noći i dana sve dok cijeli grad nije ostao u plamenu. Times je tada pisao da su u napadima uništili 19 njemačkih vojnih aviona, 98 lokomotiva i 185 vagona, jer je Dresden u vrijeme Drugog svjetskog rata bio željezničko prometno čvorište, koje je povezivalo južnu Njemačku s Berlinom, Pragom i Bečom. Broj žrtava od razaranja, požara i gušenja od dima procjenjivao se na između 25 i 100 tisuća.
Bila riječ o takvom užasu na zemlji da se od napada distancirao čak i Winston Churchill koji je do tog trenutka podržavao intenzivno bombardiranje njemačkih gradova. "Mislim da je došao trenutak da se izmijeni pristup bombardiranju njemačkih gradova samo zato kako bi se širio užas. U suprotnom ćemo se naći u situaciji da ćemo kontrolirati razorenu zemlju", bio je dio njegove reakcije.
1999. jedan od preživjelih, Lothat Metzger, prisjećao se kako je njega i braću mu i sestre majka prekrila dekom natopljenom vodom, prije nego što će pobjeći iz zgrade na ulicu kojom je bjesnila plamena oluja. "Vidjeli smo užasne stvari; spaljene odrasle ljude skupljene na veličinu djeteta, dijelove ruku i nogu, mrtve, cijele obitelji spaljene, zapaljene ljude koji su trčali, izbjeglice, mrtve spasioce i vojnike, mnoge koji su dozivali djecu i obitelji i vatru posvuda, posvuda vatru", pričao je.
Margaret Freyer do kraja života nije zaboravila prizor žene koja je trčala s bebom u rukama. "Trčala je, pala i u tom trenutku dijete joj je ispalo i u luku odletjelo u vatru. Ispred sebe sam na ulici ugledala ljude kako vrište, mašu rukama, i odjednom kao da su odlučili spustiti se na tlo. Ubrzo su počeli gorjeti", pričala je. Tek poslije je shvatila da su gubili svijest zbog nedostatka kisika. Do tog dana Dresden je slovio kao siguran grad, uvelike pošteđen direktnih ratnih užasa.
Istini za volju, i tamo je nacistički Holokaust ostavio jeziv trag. Od 6000 Židova koji su živjeli u Dresdenu, nacističke progone uspjelo je preživjeti njih samo 41, a nacisti su pobili i stotine Nijemaca koji su Židove pokušavali spasiti pred njemačkom nacističkom mašinerijom i uopće od antisemitske histerije tog doba među Nijemcima. Britansko zapovjedništvo za zračno bombardiranje poslije je tvrdilo da je cilj bio legitiman, odnosno da je bila riječ o bombardiranju isključivo željezničke mreže.
Međutim, razmjeri razaranja bili su takvi da je bilo jasno da je bila riječ o neselektivnom i višestruko pretjeranom razaranju, takvom da su temeljito razoreni čak i izbjeglički logori. Narednih desetljeća mnogi od onih koji su negirali Holokaust, ovu tragediju koristili su kao izgovor za svoje propagandne akcije, apsolutno preuveličavajući broj pobijenih čak i sve do jednog milijuna.
Do tada je Dresden bio barokni grad i njegovo razaranje britanski povjesničar Frederick Taylor nazvao je "tragedijom epskih razmjera". Britanski filozof Anthony Clifford Grayling, pak, nazvao je uništenje Dresdena "duboko nemoralnim činom", no za ocijeniti njegovo bombardiranje ratnim zločinom, rekao je da ipak ne postoje svi potrebni elementi.
Napad je zapovjedio zapovjednik britanskih zračnih snaga sir Arthur Harris, poznat i kao "bombaš Harris", koji u bombardiranjima nije štedio eksploziv, koliko zbog uništavanja legitimnih nacističkih vojnih i industrijskih postrojenja, toliko i zbog "uništavanja morala kod stanovništva Njemačke".
